StoryEditor
SUMNJIVO LICE

Miljenko Jergović: Dužan sam nešto lijepo reći o Veljku Barbieriju i kad ga ne umijem braniti

Barbieri se od nekih se drugih ljudi, i nekih drugih hrvatskih pisaca, razlikuje po tome što nikome nije prijetio, premda je imao oružje
Veljko Barbieri
 Cropix
Objavljeno: 16. lipanj 2020. 17:42

Posljednjih godina, ili otkako u Hrvatskoj ne postoje ozbiljni javni mediji, neke novinske teme te članke i objave na internetu s osjećajem mučnine preskačem. I to su, kao po pravilu, upravo one teme o kojima bi se najprije trebalo govoriti, razumno i s empatijom. Ali to nije moguće, upravo zato što, uslijed nepostojanja ozbiljnih javnih medija, ne postoje ni ozbiljni i strpljivi čitatelji, oni koji razumiju ne samo ponešto kompleksniju, složenu rečenicu, nego i poneku proturječnu emociju, ili konstataciju koja istodobno osuđuje zločin i brani počinitelja, hvali ministra i kudi ministarstvo, brani zemlju i napada državu, veliča kuhara i prezire restoran… Ljudi koji nisu u prigodi čitati ozbiljne novine, a ne čitaju ni dobre romane i pjesničke zbirke, ne razumiju kako nešto može biti ni crno ni bijelo, nego, recimo to tako, šućmurasto.

Ne bih tako pisao ni o hrvatskom romanopiscu i pripovjedaču, jednom od značajnijih živih, raskošnom i vrlo rječitom intelektualcu, gastronomu, gastronomskom povjesničaru i gastromanijaku, koji se napio od dvije čaše vina pa iz pištolja pucao na stablo u svom vrtu. Jer, doista, što bih ja mogao imati s hrvatskim romanopiscima, makar i značajnijim među živima, pa još intelektualcima, da o njima distingvirano pišem i govorim, te si tako navlačim nove nevolje na vrat? Ali budem li šutio o Veljku Barbieriju, onda mi je o njemu šutjeti do kraja života.

I zato se, uza svu mučninu, vraćam ovoj temi.

Loše je to što je učinio. Ali ne samo zato što je mogao promašiti stablo i svoj vrt, i pogoditi nekog tko je izašao u šetnju, nego i zato što je nedostojno, pogotovo u Hrvatskoj i na Balkanu, pucati iz vatrenog oružja. Bilo bi dugo nabrajati zbog čega je sve to nedostojno. Pogotovu za Veljka Barbierija, koji nije ni Curzio Malaparte, ni William Burroughs, pa da naokolo puca i, možda, ubija ljude, niti je kakva domaća, epska kabadahija, koja pucanjem iz vatrenog oružja vrši smotru epiteta, pokazuje neobuzdanu radost i demonstrira razliku između sebe i vlastitog povlaštenog društvenog položaja, i ostatka naroda koji se u vječnom strahu šunja oko njegova vrta. Veljko Barbieri je sve od toga suprotno. I to onda cijelu stvar čini užasno neugodno

Kada mu je na vrata banula policija - jer su se, navodno, žalili iz obližnjeg hotela - kao da se iz jednoga filma, iz jedne stvarnosti, vratio u drugu: osim pištolja, za koji je imao urednu dozvolu, građanski je mirno i uredno predao još zračnu pušku i kalašnjikov. I opet neugodna stvar: kalašnjikov! Otkud mu, što će mu? Iz Pakraca i Okučana 1995, iz rata u kojem je sudjelovao na način koji je, poslije rata, bio veoma tih i diskretan. Zašto je, kvragu, zadržao AK-47, puščetinu za koju je znao da mu više nikad i ni za što neće trebati? Zato što je, pretpostavljam, mislio da nikada neće ni doći u priliku da je predaje policiji.

Kalašnjikov je, u njegovom slučaju, uspomena na koju nema pravo. Ali onaj tko to napiše, izlaže se opasnosti da mu se na glavu, sve s najviših moralnih visina, sruči gomila kamenja, a među kamenovima i stinama i ponešto govana, na koja, zapravo, nema odgovor. Jer bi taj odgovor podrazumijevao razumijevanje nijansi: kalašnjikov je uspomena, ali samo u slučaju Veljka Barbierija. I nikoga drugog. Možemo li razumjeti da ista stvar, pa bila ta stvar i kalašnjikov, za sve ljude ne znači isto, te da može postojati i takav pojedinac kojemu je kalašnjikov uspomena? Teško nam je razumjeti, jer za takvo razumijevanje potrebno je, opet, čitati nekog vraga. Ozbiljne novine, romane ili, makar, dobre teološke rasprave.

Veljko Barbieri se od nekih drugih ljudi, i nekih drugih hrvatskih pisaca, razlikuje po tome što nikome nije prijetio, premda je imao oružje. Ovo je, iz moje perspektive, važnije od toga što nije imao pravo da ima baš to oružje. Naime, kako sam imao posla s hrvatskim piscima, najuglednijim među njima, članovima uprave PEN Centra, urednicima važnih časopisa, autorima najvećeg broja natuknica u lokalnim književnim enciklopedijama, koji prijete klanjem i biološkim oružjem - jedan je tako na mene zazvao smrtonosnu dozu Covida-19, dobro znam što govorim kada kažem da je Barbierijev kalašnjikov uspomena. Bezopasna, za razliku od njegova pištolja. Ali i puška, i pištolj, pa i zračna puška, manje su opasni, u slučaju Veljka Barbierija, od onoga čime raspolažu oni koji će se zgražati nad njegovim činom, a još i mnogo više nad ovim mojim nemuštim pokušajem da Barbierija branim. Premda ga uopće ne branim. Premda odmah na početku kažem da je veoma loše ono što je učinio.

Ali da u Hrvatskoj postoje ozbiljni javni mediji, za početak bi se znalo tko je počinio zlodjelo i prenoćio u zatvoru. Nije to bio "poznati gastronomski stručnjak", kao što stoji na portalu domaće filijale Dojče Telekoma, nije to bio ni "poznati gastro stručnjak", kako zbog ekonomiziranja broja znakova u naslovu navodi Slobodna Dalmacija, a da i ne govorimo o uvidu nečega što se zove Story, a što pod nadnaslovom "Celebrity" piše: "UHIĆEN Veljko Barbieri pucao pod utjecajem alkohola". Sasvim je neodgovarajući, ponižavajući i budalast i sam opis događaja, koji ispod ovakvih i sličnih naslova slijedi, ali, na žalost, stvar ne biva bolja ni kada se u naslovu konstatira da je Barbieri "književnik", jer to u pravilu samo znači da se cijela stvar našla u rukama urednika koji osim tragovima savjesti raspolaže i tragovima pismenosti.

Ovo Veljka Barbierija ne opravdava, niti njegov postupak objašnjava, ali on je, recimo, mnogo veći i značajniji pisac nego što su Rakitić, Šimunić, Livaković ili Perišić fudbalisti. A kada je žena jednog od njih razbijala prozore na iznajmljenoj vili, negdje na Jadranu, te je zato zaljubljeni par pokušao optužiti nepoznate napadače, ne samo da je cijela javnost stala na stranu njezine laži, nego je stanovita celebritistica Kolinda Grabar-Kitarović, s visine predsjednice Republike, urlikala da je riječ, ni manje ni više, nego o terorizmu! A prozori su, naime, što je dokazano, razbijeni iznutra. Problem ove zemlje i njezine uboge kulture u tome je što se jednome neodgojenom mamlazu i njegovoj milostivoj ne samo dopušta da lažno optužuju nesretne turističke radnike da su im porazbijali prozore, nakon čega su njih dvoje, mamlaz i milostiva, demonstrativno prekinuli ljetovanje, vjerojatno ništa i ne plativši, nego ih se, kao vrlo zaslužne osobe, štiti od svakoga mogućeg sramoćenja, dok se Veljka Barbierija vuče po blatu, kao zadnju militantnu svinju, koja se napije pa naokolo puca iz ratnog naoružanja.

E, vidite, to je najveći problem u ovom mučnom događaju, koji se u Hrvatskoj više ne da ni verbalizirati, riječima izraziti.

Veljko Barbieri (1950.) pisac je iz generacije hrvatskih fantastičara s početka sedamdesetih, ovome čitatelju, uz Dragu Kekanovića, u toj generaciji i najzanimljiviji. Njegov roman "Epitaf carskog gurmana" spada među dvadesetak najboljih hrvatskih romana nakon Drugoga svjetskog rata, i u prijevodu na njemački doživio je svojedobno silan uspjeh među čitateljima i kritikom. Rat je, kao i većini ljudi s naših prostora, Veljkov život podijelio na dvoje, što se na neobičan i pomalo tužan način simbolički odrazilo na njegovo književno djelo. Pisca koji je bio do 1990, ili do 1983. kada je objavljen "Epitaf carskog gurmana", kao da je nestalo. Nakon rata pisao je drugu vrstu proze, koja je ovom čitatelju bliska i važna, ali se iz temelja razlikuje od one ranije, borhesovske, začudne, pred kojom je bio cijeli svijet. Poslije rata Veljko Barbieri se vrlo ozbiljno bavio gastronomijom. Njegove knjige recepata mali su književni i etnološki atlasi, a sami recepti vrlo su upotrebljivi, dobri i precizni. U vojsci je stekao čin bojnika. Sjećam ga se, 3. svibnja 1995. u Okučanima.

Bio je u maskirnoj uniformi, ljubazan, blag i komunikativan. To što nikada poslije, kao ni ikada prije, nije izgovorio niti jednu mrziteljsku riječ, to što se nikada nije pozivao na ratne zasluge, to što za svoju književnost nikada nije tražio bilo kakvih izvanknjiževnih prava, to što je nakon svega postao i televizijska kuharska zvijezda, ne libeći se raditi ono što ga je veselilo i zabavljalo, sve to razlikuje Veljka Barbierija od hrvatskih društvenih, književnih, političkih i dragovoljačkih elita. Zahvalan sam mu na tom razlikovanju, i zato nikako ne mogu prešutjeti ovu mučninu i prepustiti Veljka nenačitanoj čeljadi i jednostavnim pametima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:19