Evo kako je to izgledalo u jednom sasvim običnom odrastanju i sazrijevanju sredovječnog muškarca kojemu je rat popolovio život: prvu polovicu odživio je u Jugoslaviji, drugu u državama koje su nastale nakon nje. S jeseni 2013. riječ je o geometrijski jednakim polovicama. Prvi put u školi je dobio nižu ocjenu iz vladanja u prvom gimnazije. Tada mu je sažaljivo rečeno da zbog te okolnosti nikada neće postati član Partije, niti će upisati fakultet koji želi. Kao da je sa sniženom ocjenom iz vladanja postao disident, sigurnosni problem ili, što bi se danas reklo, terorist. Al Kaidin spavač. Tri godine kasnije mu je, bez obzira na loše ponašanje, ukazana čast da bude predložen u članstvo Saveza komunista Jugoslavije. Biva, Partija će ga smiriti i popraviti. “Ne mogu, nisam raskrstio s religijom!”, rekao je, gledajući predlagačicu ravno u oči. Ona je to doživjela kao poniženje, jer ga je poznavala kao areligioznog, pa mu je rekla da će loše proći u životu: osim što se neće zaposliti, osim što će do kraja biti sumnjiv, ovim je svima stavio do znanja da nije dobar drug, nego je podlac i hulja. Tako mu je rekla.
Nakon šest mjeseci vojne obuke, u Sjevernoj kasarni u Kninu, komandir voda upozorio ga je da se ne igra vatrom, jer će ga loše karakteristike koje će mu biti upisane u vojni dosje pratiti cijeloga života. Neće naći posao, dopast će zatvora, jer postoje službe koje o takvima vode računa. Nekoliko mjeseci kasnije, na Lastovu gdje je stigao u prekomandu, kapetan L. Š. predložio ga je za članstvo u Partiji. “Nisam dovoljno zreo!”, odbio je ponudu. “S tobom je gotovo!”, odmahnuo je kapetan. Za svakim je vojnikom, po odsluženom vojnom roku, putovala nekakva koverta, dosje u kojem je pisalo sve. Je li to stvarno bilo tako, ili je riječ o narodnom vjerovanju? Kako god, mazohistički je uživao u pretpostavljenim lošim karakteristikama, upisanim u taj dokument zaštićen vojnom tajnom.
Ubrzo po izlasku iz vojske zaršio je na ispitivanju u Službi državne bezbjednosti. Trajalo je cijelu jednu noć i sljedeće jutro. Povod: privatni rođendan na kojem su uzvanici, po saznanjima Službe, bili u nacističkim, ustaškim i četničkim uniformama. On, međutim, nije bio ni u kakvoj uniformi. Niti je itko na tom rođendanu bio uniformiran. Razlog jednostavan: gdje bi se te 1986. uopće mogle naći takve uniforme? I zašto bi se potajice maskirali u neprijatelje, ukoliko se, recimo, ne radi o nekoj pomaknutoj erotskoj igri? Najviše su ga ispitivali o ljubljanskoj umjetničkoj skupini Neue Slowenische Kunst, o njegovome ujaku koji je 1943. poginuo kao njemački vojnik i njegovoj babi koja je robijala zbog ustaškoga i križarskog aktivizma tokom rata. Znali su dobro da nikakvih uniformi na tom rođendanu nije bilo. Na kraju su ga upozorili da s takvim porijeklom i takvim stavovima neće dobiti šansu u ovome društvu. Bez obzira na ujaka i babu, Partija se pokazala velikodušnom, omogućeno mu je školovanje, u vjeri da će jednoga dana, ipak, sazreti. A on tako društvu vraća...
Tad mu je palo na um da emigrira u Njemačku. Imao je tamo rodbinu, muža pokojne tetke, Nijemca, uglednog liječnika, koji bi mu pomogao. Nije to učinio. Možda je pogriješio, možda i nije. Kako god, bio je znatiželjan, zanimalo ga je kako će se stvari dalje odvijati i koliko će skupo platiti nulu iz vladanja, odbijanje da uđe u Partiju, ruganje... Više je vodio računa o fabuli, nego o životu. A onda se 1991. život popolovio.
Što je to Udba? Što znači ta riječ, nastala iz jedne davne skraćenice, kao Nama ili Granap? Udba je sustav koji u građanima stvara grižnju savjesti, budi u njima osjećaj nesigurnosti, tjera ih da reagiraju suprotno osjećajima, da zatvaraju oči kada se drugima događa zlo... Udba nije tajna služba, jer se tajne službe bore protiv organiziranih skupina ili pojedinaca koji se ohrabre udariti po državi. Tajne službe su u stalnoj napetosti u odnosu na druge tajne službe. Udba se, međutim, bavila građanima. “Stavit ćemo ti muda u procjep!”, rekao mu je one noći jedan od dvojice isljednika. Dobro je on to upamtio. Temeljni zadatak Udbe nije bio uhođenje ili likvidacija neposlušnika u zemlji i u svijetu - time se bave sve tajne službe svijeta, time se bavi Barack Obama, osobno - Udbin je osnovni zadatak bio da muda svih građana i građanki Jugoslavije budu stalno u procjepu. Ali to, naravno, ne znači da su udbaški ubojice nevini. Nisu to bili ni kada su pucali u Stjepana Đurekovića, ni kada su iste posle radili u samostalnoj Hrvatskoj. Tko je ubio Milana Levara? Udba preporođena u ustaše.
Franjo Tuđman nije prigrlio Josipa Perkovića i zadužio ga da mu stvara državu zato što je Perković bio vođa killera, nego zato što je znao kako se cijelome narodu, svim građankama i građanima, muda stavljaju u procjep, a da većina njih ima iluziju da žive u slobodi. To je magija Udbe, magija ološa koji se narugao povijesti kada se iz udbaškoga transformirao u udbaško-ustaški ološ. Nije to neka velika, ni duboka transformacija. Nije to veliki pomak. Ali je sasvim dovoljan da njime bude potrošena mogućnost temeljnih ljudskih prava i sloboda. Josip Perković potrošio je budućnost jednoga društva, on je izokrenuo pješčani sat, tako da je vrijeme poteklo unatrag.
Predsjednik Ivo Josipović neće smijeniti njegova sina s dinastičkog položaja koji pripada Perkovićima, u Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Kaže: sinovi ne mogu odgovarati za djela očeva. Ili nešto tome slično. Saša Perković nikada, međutim, ne bi postao to što jest, da nije sin Josipa Perkovića. On nije kriv ni zaslužan za djelo svoga oca, ali na osnovu čega bismo trebali vjerovati da ga ne nastavlja? To je vrlo važno pitanje i sa stanovišta pojedinca, i sa stanovišta društva. Tko danas građanima i građankama muda drži u procjepu, i polako steže tijesak, sve dok ne propište kao Bečki dječaci?
Mi nismo krivi za djela svojih očeva, ali odgovorni, zacijelo, jesmo. I u obiteljskom, i u društvenom, i u metaforičkom smislu. To bi se, valjda, trebalo odnositi i na Sašu Perkovića. Osim ako i ova država, kao i ona prošla, nije zasnovana na strahu od toga da bi ti netko, ne budeš li poslušan, mogao upropastiti život. Pred Udbom svatko je sam. Ali i pred Josipom Perkovićem svatko je sam. On je, u ime države, komunističke Jugoslavije i antikomunističke Hrvatske, bio zadužen da svaki čovjek koji je u nevolji zato što drukčije misli, zato što je vjernik katolik, zato što je Srbin ili zato što je protivnik režima, uvijek ostane sam. Ima li odvratnijeg posla?