Prilično je izvjesno da ovih dana svjedočimo etabliranje novog budućeg političkog lidera Srba u Hrvatskoj. U svega nekoliko dana, odlukom o odlasku u Knin na obilježavanje Oluje, a zatim i duboko emotivnom objavom o tragediji vlastite obitelji u tim danima kolovoza 1995., potpredsjednik aktualne hrvatske Vlade Boris Milošević prometnuo se u najeksponiranijeg Srbina u Hrvatskoj.
I to u pozitivnom smislu. Treba biti otvoren, to nije mala stvar, ako ste Srbin, i još se prezivate Milošević.
“U Knin idem otvorena srca, iskreno, s nadom da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom”, glasi najvažniji dio, njegove, masovno citirane, objava na Facebooku.
Miloševićev istup može se usporediti jedino s čuvenom saborskim nastupom Sime Rajića u ljeto ratne 1991., kada je pledirao kako za njega kao Srbina, kao i golemi dio srpskog naroda, nije sporan hrvatski državni suverenitet pa pozvao svoje sunarodnjake “da poštuju hrvatsku državu”. Istina, među njima postoji jedna velika razlika jer Rajić je prije nekoliko godina eksplicitno izjavio kako je protiv ulaska srpskih stranaka u hrvatsku Vladu, a Boris Milošević i SDSS su upravo to napravili. Ipak, slažu se oko položaja Srba u Hrvatskoj. “Teško i bolno pitanje. Srbi u Hrvatskoj svedeni su danas na statističku grešku”, ispričao je Rajić, prije tri godine u intervjuu za Globus, a gotovo identično ovih dana rezonira Milošević.
Zato treba ponoviti - izgleda kako je Hrvatska za dulje razdoblje dobila novog važnog srpskog političara. Ono što je posljednjih četvrt stoljeća predstavljao Milorad Pupovac, uskoro bi mogao postati Boris Milošević. Sportskim rječnikom, na djelu je smjena generacija.
Tri su razloga, zašto istup gospodina Miloševića može nositi atribut “povijesni”.
Prvo, to je univerzalnost njegove poruke. Žalosno je da još uvijek ima podosta onih koji ne mogu shvatiti zahtjeve za međusobnom tolerancijom i razumijevanjem, iako je rat davno završio.
Drugo, Milošević nije ni na koji način osporio operaciju Oluja, što je potvrdio i najavom dolaska u Knin, iako je morao biti svjestan kako će mu to zamjeriti mnogi njegovi birači. A tako se ponašaju ozbiljni političari, što je rijetkost, i to ne samo u Hrvatskoj.
Treće, ovim se otvorila šansa za formuliranje nove politike srpske zajednice u Hrvatskoj, koja će biti distancirana od Beograda, i tamošnjeg antidemokratskog i provokatorskog režima Aleksandra Vučića. Srpska i ostale ovdašnje manjine rješenja svojih problema trebaju tražiti u Zagrebu, baš kao što bi bilo dobro, kada bi, primjerice, hrvatski političari iz BiH, rješavanje položaja tamošnjih Hrvata, tražili u kompromisima sa Sarajevom.
Da je Boris Milošević svojim potezima uzdrmao dosadašnju praksu, pokazuju i nervozne reakcije i srpskih i hrvatskih šovinista. Tako se na desničarskim portalima u Hrvatskoj, njegov, ali i nedavni slično intonirani istup SDSS-ove zastupnice Anje Šimprage, psuju kao “četništvo, ali sada bez kokarde ili petokrake, nego u lijepim odijelima”, a, na drugoj strani, Vučićev trbuhozborac Milorad Dodik optužuje Miloševića da odlaskom u Knin daje legitimitet etničkom čišćenju.
U stvarnosti, svatko se češe gdje ga svrbi, a Dodika i Vučića svrbi saznanje da SDSS nije njihova ispostava u Hrvatskoj. Isto kao što su hrvatski šovinisti unezvijereni zbog mogućnosti da Hrvatska jednog dana postane zemlja u kojoj se međuetnički odnosi neće bazirati na formuli “mi protiv njih”.
Idući dani možda neće biti konačna prekretnica u hrvatsko-srpskim odnosima, ali mogli bi biti njezin početak. A Boris Milošević je političar koji će obilježiti ovaj jako važan proces.