Na dan kad je u splitskom rodilištu prije 28 godina rođen Hrvoje Vranjković, na Vukovar su već počele padati granate, a Dunavom su, umjesto ribarskih, patrolirali bojni brodovi JNA. Bio je to lipanj 1991.
Sve je mirisalo na rat, a vukovarska djeca su, tko god je mogao, napuštala Vukovar, mislili su tada privremeno, samo preko ljetnih praznika... Neki se nikada nisu vratili, a puno njih je te ratne godine provelo baš u Splitu, piše Slobodna Dalmacija.
Nekoliko mjeseci kasnije Vukovar je sravnjen sa zemljom, a Hrvoje je bio sretan jer je rođen u Splitu, gradu koji je, srećom, imao svega nekoliko pravih ratnih dana. Boravaka u kvartovskom skloništu na Sućidru se ni ne sjeća, bio je beba.
Zapravo, sve što o ratu zna, saznao je od drugih; djeda i bake koji su bili prognanici, nešto je pokupio u školi, nešto je došlo usmenom predajom i Vukovar mu je, do prije nekoliko godina, bio tek simbol grada heroja, čiji su branitelji samo čudom i velikim srcem izdržali tri mjeseca opsade i tako omogućili da se Hrvatska naoruža i pripremi za godine rata koje su uslijedile.
Vukovar je ovom mladom Splićaninu posljednje dvije i pol godine ipak puno više od pukog simbola i grada kojeg se, poput većine nas, sjeti u povodu ove tužne obljetnice. Vukovar je Hrvoju Vranjković postao prebivalište, grad u kojem živi i radi, grad u kojem je našao ljubav svog života i grad u kojem vidi perspektivu.
Vidi je čak i na današnji dan dok prije odlaska na posao sa svoga balkona, smještenog neposredno kraj Mosta Jeana Michela Nicoliera, u centru Vukovara, promatra tisuće ljudi u koloni sjećanja koji su živi spomenik na ogromnu žrtvu koji je ovaj grad podnio za slobodu Hrvatske.
Hrvoje je doktor stomatologije i radi u vukovarskom Domu zdravlja. Nikakve veze s Vukovarom i Slavonijom prije toga nije imao i nije mu bilo na kraj pameti kad je, nakon gimnazije, upisivao Medicinski fakultet u Splitu da će se zaposliti baš u Vukovaru. A dogodilo se upravo to.
- Diplomirao sam 2016. godine, sve ispite položio u roku, i jedva čekao početi raditi svoj posao koji obožavam. Kako mi se u Splitu, ali i općenito u Dalmaciji, nije pružila zadovoljavajuća opcija, nisam se uopće puno mislio kad sam vidio da je Dom zdravlja u Vukovaru raspisao natječaj za stomatologa.
Odmah sam se prijavio, primljen sam i evo me, tu sam u Vukovaru, već dvije i pol godine. I fenomenalno mi je, bolje nego sam se nadao - govori nam ovaj mladi liječnik.
Nije ga, kaže, uopće smetala činjenica da će iz Splita odseliti kilometrima daleko i to u grad toliko opterećen ratnim strahotama. Dobar posao za koji se školovao i perspektiva da će dobiti subvencionirani gradski stan zvučali su na prvu obećavajuće.
- Vukovar je velik i lijepi grad. Vidim puno potencijala u njemu. U posljednje vrijeme su se čak počeli vraćati mladi koji su, tijekom krize, odlazili u Irsku i Njemačku. A Vukovarci su odlični ljudi, super su me prihvatili. Nema baš puno ljudi koji su, kao ja, došli ovdje raditi iz drugih krajeva Hrvatske, ali čini mi se da baš vole Dalmatince. Jako su dobri i možda čak malo vrjedniji od Dalmatinaca - smije se dr. Vranjković.
Što Vukovaru nedostaje?
- Nedostaje mu još investicija i ulaganja. Kad ljudi budu mogli dobro živjeti od svoga posla, počet će se vraćati i život će biti svima bolji - smatra on. Kaže da je Vukovar najljepši u proljeće i ranu jesen, svima preporučuje da ga posjete u to doba godine, a i sve je, kaže, cjenovno puno povoljnije nego u Splitu.
Za sada se, kaže, ne namjerava vraćati u Dalmaciju.
- Dobro mi je ovdje i neću raditi velike planove. Nisam ni ovo planirao pa se dogodilo. Kako bude, bit će. Najviše mi nedostaje obitelj, posebno nećak Ante, ali dođem četiri-pet puta godišnje u Split, pa je nostalgija podnošljiva. I, da, nedostaje mi otići na Poljud pogledati Hajduk- kaže nam ovaj zagriženi Hajdukovac.
Srećom, nije Vukovar na kraju svijetu. I valjalo bi ga se sjetiti i posjetiti ne samo u ove dane.