DVORAC BELAJ

'Moga je oca očarale ljepota ovog imanja. Morao ga je kupiti i zbog nevjerojatne podudarnosti'

 
 Srećko Niketić / CROPIX

Osam je godina dolazio u Umag na tenisku akademiju i upravo tada shvatio da u Istri postoji zanimljivo imanje čije je ime jednako njegovu prezimenu. I tako je imućni ruski financijaš Oleg Belaj 2012. kupio najočuvaniji istarski ladanjski dvorac Belaj nedaleko od Pazina omeđen pitoresknim vinogradima i s fantastičnim pogledom na Učku. Bogati Moskovljanin generalni je direktor TRINFICO Investment Groupa, velike financijske institucije u glavnom ruskom gradu koja je osnovana 1993. godine, a danas je jedna od 10 najvećih nezavisnih investicijskih kompanija u Rusiji koja se bavi fondovima te ulaganjima u nekretnine.

Oleg je golemo imanje s napuštenim dvorom, koje kao da je sišlo s neke razglednice iz Toskane, prepustio na upravljanje svom 24-godišnjem poduzetnom sinu Žanu koji se sada prije svega brine o vinogradima i vinima njihove tvrtke. Naime, budući da je Belaj oduvijek bio imanje koje je imalo veliki vinski podrum i vinograde koji su ga okruživali, to je bio logičan slijed, to više što su u zakup dobili i okolne državne vinograde s malvazijom, chardonnayom, merlotom i crnim pinotom.

Žan, koji je u Londonu u Westminster Business Schoolu završio studij poslovnog menadžmenta te se poput oca specijalizirao za financije, odlučio se iz velike ruske metropole privremeno preseliti u malo istarsko mjesto Cerovlje sa 200-tinjak stanovnika i postati vinar. Bio mu je izazov i avantura koju nije mogao propustiti.

Srećko Niketić / CROPIX

Prava avantura

- Bila je to za mene prava avantura, ali nije mi žao. Lijepo je živjeti u jednom tako malom mjestu u Istri i dobar je odmak od velike metropole kao što je Moskva. Sada živim malo ovdje, malo tamo i volim vaš način života. Kada sam trebao doći u Istru i krenuti s čitavom pričom, odlučio sam stići autom da se pripremim na novi život. Uzeo sam Defender i dva sam dana putovao do Cerovlja. Bio je to zanimljiv put - priča nam mladi Rus na tečnom engleskom jeziku. Zna ponešto i hrvatskog jezika, dosta ga razumije, ali ga još ne govori previše. Pitamo ga za koliko je kupljeno imanje te koliko će u njega uložiti. Ipak, inače razgovorljiv i otvoren mladi poduzetnik s tim u vezi poprilično je samozatajan.

- Ne bih htio govoriti o tome koliko smo novca potrošili za kupnju ovog imanja ni koliko ćemo još uložiti. Mi smo ga kupili 2012. godine, a za njega smo saznali kada smo dolazili u Umag na tenis. Vidjeli smo njegove slike u turističkim knjigama i tako smo ga odlučili kupiti od bivšeg vlasnika, također Rusa. Naravno, privukao nas je kuriozitet samog imena koji je jednako kao i naše prezime iako zapravo između nas i dvorca nema apsolutno nikakve poveznice osim ove današnje - priča nam Žan.

Ipak, imanje je zasigurno prodano za pozamašan iznos, iako nije u najboljem stanju i potrebno mu je kompletno preuređenje. Prema nekim informacijama, prethodni vlasnik, bivši ruski političar i zamjenik ruskog ministra za goriva i energetiku Valerij Zainulovič Garipov, dvorac je kupio 2007. godine za osam milijuna kuna nakon što država, Istarska županija i Općina Cerovlje nisu pokazale interes. Tada ga je prodala tvrtka Istros iz Roča, čiji je osnivač Sunčana Gobo, a njezina ga je obitelj, pak, kupila sredinom 1999. za samo 663 tisuće kuna od Općine Cerovlje.

A taj je bivši vlasnik bio vrlo zanimljiva osoba. Doduše, rijetko je dolazio na imanje. Belaj ga nije spominjao previše. Riječ je o jednom od najboljih ruskih geofizičara koji je 1944. godine rođen u gradu Kargali, u Čistopoljskom rajonu tadašnje Tatarske Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike. Studirao je na kazanskom sveučilištu, gdje je 1969. diplomirao na geofizičkom odjelu. Nakon toga u zapadnom se Sibiru bavio eksploatacijom nafte i plina, a zatim zaposlio u tvrtki Nizhnevartovskneftegeofizika, gdje je bio i generalni direktor. Četiri godine kasnije postaje zamjenik direktora odjela za geofizičke radove pri sovjetskom ministarstvu za industriju goriva, a 1993. načelnik odjela za geofizičke radove ruskog ministarstva za goriva i energetiku, dok 1996. postaje zamjenik ruskog ministra za goriva i energetiku. Na tome mjestu ostaje do 2001., kada odlazi u mirovinu.

Srećko Niketić / CROPIX

Od njega je puno očekivao lokalni vinar Zorko Ivić iz Boljuna, danas partner obitelji Belaj, koji je deset godine prije dolaska ruskih investitora, i to 1997., kupio okolne zgrade oko dvorca - nekadašnju staju te vinski podrum, tada od pazinskog Purisa. Naime, 1945. godine dvorac je nacionaliziran i tada je završio u rukama PPK Pazin, kasnije Purisa, nekada istarskog poljoprivrednog giganta, koji ga je 1996. godine dao na prodaju, kao što je kasnije učinio s velikim dijelom svoje goleme imovine u središnjoj Istri te potom i sam propao.

Jeftina kupnja

Na to su reagirali iz Općine Cerovlje, pozvavši se na pravo raspolaganja objektima i zemljištem u društvenom vlasništvu. Zbog toga je imanje podijeljeno na dvije čestice - na jednoj je ostao dvorac, na drugoj gospodarske zgrade i vinograd na 11 hektara. Zanimljivo je da Općina, koja nije imala novca da se brine o dvorcu, tada počela prodavati nesretni Belaj, i to za 1,85 milijuna kuna, da bi jedva našla kupca sredinom 1999. Tada ga je za već spomenutih sitnih 663 tisuće kuna kupila tvrtka Pazin commerce u vlasništvu pazinskog trgovca Gorana Goba.

- Ovaj prostor zaslužuje da kompletno zaživi, da bude reprezentativan. O tome govorimo već godinama. Puno smo očekivali od prošlog ruskog vlasnika, ali on je u pet godina pet puta bio na Belaju i ništa značajno nije napravio. Sada se stvari polako mijenjaju i dosta se toga napravilo, ali mi svejedno svake jeseni pitamo kada će se konačno početi obnavljati centralna zgrada dvorca - pita se Ivić.

Srećko Niketić / CROPIX

A na to Žan ima odgovor.

- Cilj nam je, naravno, dvorac obnoviti i da bude sastavni dio cijele priče oko imanja Belaj. Želja nam je preurediti ga u mali luksuzni hotel, a to ćemo sigurno raditi kroz etape. Sada se želimo usmjeriti na proizvodnju vina i podignuti taj segment koliko god možemo te se promovirati vani na sajmovima, kao što je primjerice Prowein - kaže nam Žan čija je vina godinama radio poznati istarski vinar Gianfranco Kozlović, potom Ivica Matošević, da bi sada krenuli s vlastitim enologom Tonijem Batelom koji se brine za predsjednički podrum na Brijunima. Ne čudi stoga da spada među kvalitetnija vina Istre te je za chardonnay iz 2014. dobio Decanterovu brončanu medalju.

Prvi korak u toj čitavoj priči trebala bi biti netom otvorena kušaonica vina i restoran koji su zajedničkim snagama podignule obje obitelji. Ondje se uz lokalne proizvode mogu kušati i etikete oba podruma - Podruma Belaj obitelji Ivić i Dvorca Belaj obitelji Belaj. Zanimljivo je da, iako se obje obitelji jedna do druge bave vinarstvom i vinogradarstvom, principi rada sasvim su im drugačiji, a takvi će, kaže, i ostati. Dok Belai idu na ekskluzivna i skuplja vina, pa čak razmišljaju i o skupocjenom pjenušcu, Ivići su se usmjerili na kvalitetna vina. A cilj im je zajedno raditi i voditi jedno imanje s obje poprilično različite ponude jer ono u konačnici da bi funkcioniralo i mora biti cjelovito.

- Došlo je do suradnje jer je to neminovno. Susjedi smo, a mi mladi odlučili smo biti svojevrstan most koji će povezivati naše obitelji koje su sasvim različite i gaje drugačije vrijednosti. Trebalo je naći modus kako da surađujemo i na kraju smo se odlučili na ovaj potez kako bismo skupa promovirali obje etikete vina - priča nam mladi, skromni i samozatajni vinar Luka Ivić koji je posao preuzeo od oca. Sa Žanom, kaže, dobro surađuje i želi da se zajedničkim snagama preuredi njihov starinski vinski podrum, najveći takav u Istri gdje se nalazi golema keramička bačva od 28.700 litara. Najveća je te vrste u Istri, tvrdi nam Luka koji se ponosi tim prostorom gdje će uskoro doći velike drvene bačve obitelji Belaj.

Srećko Niketić / CROPIX
Luka Ivić i Žan Belay

Upoznavanje Istre

- Iznad tog je prostora jedan veliki sa svodovima gdje se nalazi veliko drveno korito u kojem se nekad gnječilo grožđe i onda se mošt cijedio u tu bačvu. To bismo sve htjeli sačuvati jer takvo nešto ne postoji u Istri te urediti restoran - pričaju nam Luka i Žan.

A sadašnja kušaonica prvi je korak k tome. Kako se Žan vrlo brzo nakon dolaska u Istru zaljubio u čitavu priču oko vina i gastronomije te je u vrlo kratkom roku upoznao sve istarske gastronomske adute kojima vješto barata - tartufi, šparoge, lokalni sirevi, maslinovo ulje, teran, malvazija, odlučili su tako nešto ponuditi u ovom dijelu Istre koji nažalost u gastronomiji ne prati korak s ostatkom poluotoka. Doduše, mladom financijašu ugostiteljstvo nije strano, a kaže da je u ovoj kušaonici sve što se može naći u krugu od nekoliko kilometara.

- Dok sam bio na fakultetu u Londonu, bavio sam se ugostiteljstvom. Ondje sam vodio dva lokala. Jedan je bio iznimno uspješan, jedan malo manje. Tako da neka iskustva u ugostiteljstvu imam, što će naravno pomoći u vođenju kušaonice i restorana gdje ćemo razvijati lokalnu priču - priča nam mladi poduzetnik.

Inače, Žan je veliki ljubitelj istarske povijesti te iznimno dobro poznaje prošlost samog dvorca koji je od 23. rujna 2003. godine s okolicom - kultiviranim krajolikom - upisan u registar zaštićenih kulturnih dobara države.

- Belaj se spominje još u 12. stoljeću. Prvo je tu bila vojna utvrda, a potom ladanjski dvorac, danas najočuvaniji takav dvorac u Istri. Henrikova darovnica iz sredine 11. st. najstarije je svjedočanstvo o njemu. Tom je prigodom kaštel kao nagrada za osvojeno hrvatsko područje darovan Ulrichu Weimarskom, koji je tako uz Lupoglav, Boljun, Letaj, Roč, Kožljak, dobio i Belaj - priča nam dobar poznavatelj lokalne povijesti.

Kaštel kojim kasnije vladaju akvilejski patrijarsi početkom 14. st. preuzimaju Gorički grofovi, da bi u 16. st. imanja prešla k Habsburgovcima.

Srećko Niketić / CROPIX

Napušteni kaštel

- U ratu protiv Mlečana Belaj je pretrpio velika oštećenja pa ga je kasnije iz temelja obnovio Daniele Barbo. U 16. stoljeću Belaj je bio u vlasništvu Jurja Barbe, vladara Kožljaka, a od Francesca Barbe 1668. kupio ga je habsburški plemić J. W. Auersperg. Ta je obitelj bila vlasnik ovog objekta sve do 1945., kad je nacionaliziran, a vlasnik obješen u centru Pazina. Priča da je za razliku od ostalih kaštela u Istri Belaj bio nastanjen te da se u njemu odvijao život, te je svojedobno u 19. stoljeću predstavljao administrativni centar središnje Istre. Danas, nažalost, mnogi Istrani i ne znaju da Belaj postoji. Krenu li zajedničke želje ove istarske i ruske obitelji u pravom smjeru i zadrže li i dalje zajedništvo, možda konačno ovaj biser domaće povijesti dobije zasluženo mjesto na kulturnoj i gastronomskoj karti Hrvatske.

- Želimo Belaju vratiti stari sjaj. Nadam se da ćemo u tome i uspjeti - zaključuje ruski poduzetnik s istarskom adresom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 12:35