OPASAN POSAO

MOJ DAN S OSUĐENIM UBOJICAMA, SILOVATELJIMA I RAZBOJNICIMA Bili smo na terenu s Vesnom Šumigom, šeficom probacijskog ureda u Varaždinu

'Govore mi da sam suosjećajna osoba i da volim pomoći. Težak je to rad, no navikla sam se. Ipak, idem i na tečaj samoobrane'
Martin Ignac i Vesna Šumiga
 Zeljko Hajdinjak / CROPIX

Četvrtak je za Vesnu Šumigu bio kao i svaki drugi radni dan: nekoliko sati uredskog posla, ostatak dana rad sa strankama. Posjetit će, upisala je u rokovnik, međimurski Piškorovec pokraj Male Subotice, gdje je nekoliko osuđenika za silovanje, razbojništva i pokušaj ubojstva, a telefonski će razgovarati s B. T., čovjekom koji je odležao dugogodišnju kaznu zatvora zbog ubojstva i uživatelj je najduljeg probacijskog staža od osnivanja službe 2011. godine. U međuvremenu će, usput, obići još nekolicinu stranaka, osoba uključenih u probaciju.

Iako njihov rad podrazumijeva svakodnevno druženje s najokorjelijim kriminalcima, probacijske službenike u aktualnim bitkama za koeficijente nitko ne spominje. Njihov je posao iznimno opasan. Istina, kriminalci poštuju svoje probacijske službenike, no nikad se ne zna kako će prihvatiti pošalju li ih oni svojim negativnim mišljenjem natrag u zatvor. Pritom, službenika nema dovoljno i nitko se ne gura na ovo radno mjesto. Ono što je na razini Hrvatske problem, u Varaždinskoj je i Međimurskoj županiji alarm za uzbunu. Probacijski ured Varaždin jedan je od ureda s najvećim brojem osuđenika o kojima brinu tek četiri službenice.

Kad šefica varaždinskog Probacijskog ureda domaćinu najavi svoj posjet, on se uzvrpolji. Ispričava se da nije “baš pospremljeno”, a i nije mu nešto dobro, problem s nogom zbog kojega šepesa na štakama. No, pola sata kasnije kuća blista, djeca su umivena, a on je pripremio snop papira kojim će dokazati bolesnički status. Međimursko naselje Piškorovec alternativni je “ured” Vesne Šumige. Barem je polovica odraslih muškaraca iz ovog romskog naselja bilo ili jest pod paskom Probacijskog ureda. Do živopisnog se naselja dolazi cestom koja prolazi kroz Palovec, dom Smiljane Srnec, gdje je prema optužbi zatukla sestru i 18 ju godina držala u ledenici ispod stepenica. Nakon izlaska iz Palovca cesta vodi duž korovom obraslih livada, dok se nakon minutu, dvije vožnje ne stigne do ploče naselja Piškorovec koje kao da je “izraslo” usred ničega.

Kajanje zbog zlodjela

Naselje je to puno djece koja su se nakon povratka iz škole, još sa školskim torbama na leđima, okupila na glavnoj ulici i živo o nečemu diskutirala, dok su se rasni njemački ovčari guste i počešljane dlake lijeno izležavali na ulici. Automobil zagrebačkih registracija, službeno vozilo Ministarstva pravosuđa, Službe za probaciju, ne ostaje nezamijećen. Iako Kristijan Bogdan, osuđeni silovatelj i razbojnik, živi na samom ulasku u Piškorovec. Vesnu Šumigu - čiji se posjet od uobičajenih razlikuje po tome što ovaj put nije sama, sa sobom je povela i novinarsko-fotografsku ekipu Jutarnjeg lista - dočekuje ispred kuće.

Tu je i supruga Romana s djetetom u dobi od godinu i pol u naručju, a najmlađa od devetero djece obitelji Bogdan, petomjesečna kći, spava na velikom “francuskom ležaju” u dnevnom boravku, niti ne trepnuvši zbog iznenadne gužve. Kristijan Bogdan, čovjek srednje tjelesne građe, od 38 je godina života, 14 i pol proveo u zatvoru. Zbog silovanja, razbojništva i pokušaja ubojstva osuđen je na jedinstvenu kaznu od 18 godina zatvora, a prije dvije i pol godine pušten je na uvjetni otpust. Vesna Šumiga nadzirat će ga do 29. studenoga sljedeće godine.

Varazdin, 071119.
Reportaza o probacijskom uredu i radu sluzbenika u romskom naselju Piskorovec u Medjimurju.
Na fotografiji: Jagoda Bogdan u kuci svog sina.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Jagoda Bogdan u kući svoga sina

- Kajem se zbog onoga što sam napravio, a sada mi je cilj da djeca završe školu, zaposle se i imaju svoj život. Vesna je super, malo je bezobrazna jer me stalno tjera da radim, ali gdje ću kad me nitko neće - govori, uvjeren da posao ne može pronaći jer “nema novca nekoga potplatiti”. Od devetero djece, pri odlasku u zatvor bilo ih je dvoje, a supruga Romana bila je trudna s trećim.

- Četvero smo začeli za vrijeme bračnih posjeta u zatvoru. A poslije smo dobili još dvoje - pričaju Bogdani, dok prelijepa dvanaestogodišnja djevojčica “bedina” bebu kojoj je, s ponosom ističe, sama izabrala ime Nives.

- Željela bih biti medicinska sestra - ozbiljno govori.

Uzor joj je sestra koja je odmah nakon završetka školovanja počela raditi, a danas je, u dobi od 21 godine, s mužem kupila kuću na kredit. Sve djevojčice u naselju, a vidjeli smo ih mnogo jer se u jednom trenutku četa djece okupila oko nas, žele biti medicinske sestre, policajke iii socijalne radnice. Već izbor njihovih zanimanja govori o životu djece iz Piškorevca i o tome s kakvim se strukama najčešće susreću.

- Prilike na tržištu rada u posljednje su dvije godine povoljne pa sve više stanovnika naselja danas radi, kupuje kuće izvan naselja ili uređuje kuće u naselju - kaže Vesna Šumiga. Ona se u naselju već osjeća “kao doma”, naviknula se na mjesto i ljude. Unatoč tome što je Piškorovec poznat po redovnim pucnjavama zbog međusobno neraščišćenih računa i sukobima s policijom, tu su kamenovani vatrogasci, a prije dvije godine hicem u glavu ubijena je vlasnica OPG-a koja im je na prodaju donosila svježe proizvode s imanja, a ubojica je - šogor Kristijana Bogdana - nepravomoćno osuđen na 15 godina zatvora, nju nije, kaže, strah, ali svjesna je potencijalnih opasnosti.

Bez ikakve zaštite

Ona je osoba koja, banalno rečeno, svojim izvještajem može “presuditi” hoće li netko ostati na slobodi ili se vratiti u zatvor, pa koliko ju god zbog toga poštuju, toliko im je iz istog razloga i mrska. Jagoda Bogdan prima ju s dobrodošlicom.

Dok je njezin sin Senad - jedan od osuđenika na rad za opće dobro - na poslu, ona brine o njegovoj novoopremljenoj, uređenoj kući. Senad je jedan od sve većeg broja mještana Piškorovca koji radi u obližnjim tvrtkama. Piškorovec je samo jedna od adresa redovnih obilazaka probacijskih službenika iz varaždinskog ureda. Budući da se četiri službenice prosječno brinu o 250-ak ljudi u svakom trenutku - od čega je tek trećina onih u statusu rada za opće dobro, dok je većina tu zbog puno težih zločina - situacija je umnogome teža.

- Zbog toga ovaj posao ne radimo, nego živimo - kaže Vesna Šumiga. Službenici su na terenu izloženi i nikad ne znaju što će ih dočekati, a bez bilo kakve su zaštite. Iako Vesna Šumiga ne želi o tome govoriti, uvidom u Uredbu s posebnim uvjetima rada vidljivo je da probacijski službenici imaju samo 5% dodatka na plaću, dok njihovi kolege u zatvorskom sustavu imaju 25% dodatka na plaću i beneficirani radni staž. Pritom uživaju i zaštitu pravosudnih policajaca. Istovremeno, njihovi kolege na terenu nemaju ništa od toga. Za rad na terenu na koji odlaze sami i bez bilo kakve zaštite, dobivaju tek 5% dodatka na plaću. Njihova je struka mnogima uopće i nepoznata jer je najmlađa u pravosudnom sustavu pa ih se nerijetko naziva “prohibicijom, akrobacijom...”. Probacijska služba u Hrvatskoj gotovo je isključivo ženska, što u svijetu - baš zbog svih opasnosti tog posla - nije uobičajeno.

Također, u Americi, primjerice, probacijski službenici imaju pravo nositi oružje.

- Od ove godine idemo na plaćeni tečaj samoobrane - odgovara na ovaj podatak Vesna Šumiga. Nakon što joj je Kristijan Bogdan obećao “za drugi put” pribaviti liječničke nalaze o stanju bolesne noge zbog koje hoda sa štakama, Vesna Šumiga odlučila je “kad je već tu” pogledati kako su neki “stari znanci”. Zgodna žena, duge kovrčave kose prošarane medenim pramenovima, u lepršavoj suknji, kožnoj jakni i martama koje onako robusne naglašavaju ženstvenost vlasnice, ne ostaje ni koraka neprimijećena.

Martin Ignac, koji navodi da je on bivši osuđenik radi ponavljajućeg nasilničkog ponašanja u obitelji i pokušaja ubojstva sina, žali joj se dulje od pola sata na nevjenčanu suprugu Biserku Oršuš koja “sve potroši da bi glumila manekenku”. Žena u šezdesetim godinama, s rozim pramenom u kosi i srebrnim “šljokičastim” noktima, kaže da je s njim više nemoguće živjeti jer je stalno pijan. Saznajemo da najveće probleme u naselju rade osobe pod utjecajem Galaxyja, legalno prodavanog osvježivača zraka koji razorno, poput najlošije droge, djeluje na mozak.

Telefonski razgovor koji je uslijedio nakon povratka iz Piškorovca jedan je od razloga zbog čega Vesna Šumiga voli svoj posao i smatra da on ima svrhu. Na hrvatski broj zove u Njemačku. Tamo je na radu njezin bivši “štićenik”, B.T., osuđeni ubojica koji je u Lepoglavi odslužio svojih 20 godina robije. U zatvor je otišao s 21 godinom, a na uvjetni je otpust izašao nakon 16,5 godina robije. S 3,5 godina probacijskog staža, on je najdugovječnija stranka varaždinskog Ureda.

Velika bol

B. T. rado razgovara i s nama, a moli uporabu inicijala (pravo ime i prezime su poznati redakciji) zbog novog posla. U njegovom selu u okolici Varaždina ionako svi znaju njegovu kriminalnu prošlost.

- Ubio sam gospođu koja je radila na špediciji, a i dan-danas se pitam što se dogodilo. U zatvoru sam se također to cijelo vrijeme pitao. Dan-danas si ne znam to objasniti i jednako me boli. Bio sam u zatvoru i odslužio kaznu, ali to nikad neću preboljeti - govori nam B. T. On je zatvor iskoristio najbolje što je mogao, za dugog je boravka završio sve tečajeve koji su se nudili. Tako je naučio svirati bas gitaru, slikati na likovnoj sekciji, raditi s drvom, kuhati, šišati...

Opasan posao

- Radio sam sve, samo da ne moram biti u sobi. Zahvaljujući dobrim sam učiteljima naučio bas gitaru svirati školski, po notama, pa danas sviram u lokalnom KUD-u kad treba nekoga zamijeniti, a slikam po narudžbi i od toga dobro zarađujem. Moji su roditelji ostarjeli za izdržavanja moje kazne, otac je i umro, ali braća su me cijelo vrijeme podržavala i pronašli mi posao da radim čim izađem. Ali ne možeš se osjećati ni ponašati kao da se ništa nije dogodilo, tko to veli, laže. Također, doživio sam kulturološki šok. Kad sam išao u zatvor nije bilo mobitela, a kad sam izašao već je postojao touch screen. Kao da sam iz 7. stoljeća došao u budućnost.

Najgore sam se osjećao kad je izrečena presuda. Kad sam probao pojmiti koliko je to 20 godina, otvorila mi se crna rupa ispred mene. Potpuno sam se obeshrabrio, ali dobio sam cimera, popularnog glazbenika koji me upoznao s knjigama, uveo u glazbu i otvorio mi novi svijet. U zatvoru moraš rasporediti dan, postaviti si ciljeve i živjeti za njih. To sam preslikao i na slobodu - iskren je. Vesna Šumiga mu je, kaže, “pozitivna da vam to ne mogu opisati”.

- Vrlo je topla i komunikativna osoba koja želi pomoći i jako se trudi - govori.

Zaključit će da je “radoholičarka”. Iako je njegov uvjetni otpust završio prije dvije godine, on se i danas čuje s Vesnom Šumigom, koju doživljava kao veliku potporu. No, dok je B. T. imao obitelj koja ga nije napustila, mnogo je onih kojih se obitelj odrekne zbog težine njihovog zločina, pa su okrenuti samo probacijskim službenicima i doživljavaju ih “jedinim prijateljima”. Iako je naviknuta na sve i gotovo isto vremena koliko provodi s obitelji, provodi i s kriminalcima, njoj i kolegicama se najteže, kako kažu, priviknuti na “seksualne predatore”.

- Vidite da i vas tako gledaju, i to je užasno. Nelagodno mi je s njima razgovarati. Iako smatram da su žene zbog svoje empatije bolje za ovaj posao, tada shvaćam koliko bi bilo potrebno imati i muške kolege. Kolegica je radila s čovjekom koji je na izrazito brutalan način silovao tri žene, izašao na uvjetni otpust i na istovjetan način ponovio zločin.

U sjećanju joj je i slučaj Varaždinke s 5,3 promila alkohola u krvi, a kojoj je, kao i njezinom mužu, zbog nebrige o djeci opozvana uvjetna kazna. Iako dosad nije bilo većih problema, u posljednje su vrijeme službenici diljem Hrvatske počeli primati prijetnje. Jedan je dan na terenu s Vesnom Šumigom bio dovoljan kako bi se pojmilo o koliko je svakodnevno opasnom poslu riječ.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. svibanj 2022 09:00