Novinarka Jutarnjeg lista Željka Godeč napisala je odgovor Draženu Budiši na njegov tekst objavljen na stranicama HSLS-a kojim odgovara na njezin članak objavljen u Globusu pod nazivom: ‘Dražen Budiša: Čovjek koji je htio srušiti i Tuđmana i Račana, ali je srušio samog sebe‘.
Poštovani gospodine Budiša,
vrlo mi je drago što ste rubriku "Aleja otpisanih" u Globusu, u kojem sam 4. svibnja 2022. godine objavila tekst pod naslovom "Dražen Budiša - čovjek koji je htio srušiti Tuđmana i Račana, ali je srušio samog sebe", svojom reakcijom pretvorili u "Aleju povratnika", ili, možda, u "Aleju uvrijeđenih", pa ste prekinuli medijsku šutnju u kojoj dugo živite – nećemo sad računati onaj programatski intervju iz prosinca 2010., pokušaj povratka u politiku koji nije uspio – i meni omogućili da u svoj CV upišem rijetko postignuće: u 33. godini novinarskog staža uspjela sam iz duboke izolacijske pećine izvući i probuditi jednog političkog kapitalca koji inače godinama nije želio imati posla s novinarima.
Manje mi je drago što Vam je taj tekst izazvao takvu traumu da ste mu prilijepili etiketu "razbacanog teksta, pravog vrtloga izmišljotina i činjenica", i što Vas je asocirao, kako kažete, na naslov trilera "Istina i druge laži". Trebalo Vam je punih devet mjeseci da lansirate svoj "odgovor" u obliku memoarske ispovijedi na 74.469 znakova, oko 41 kartice. Nevolja je što Vam je moj tekst bio okidač pa ste u svoj odgovor nepravedno ugurali i mene, premda u suštini moj tekst jedva da ima ikakve veze s njim. Da ste doista htjeli išta demantirati, valjda biste demanti poslali redakciji Globusa, a ne svojoj bivšoj stranci, HSLS-u gdje objavljujete tekst koji se obraća "vašem tjedniku", tj. Globusu"!?
Zakon o medijima daje Vam rok od mjesec dana za ispravak i reakciju. Fulali ste ga za devet mjeseci. Navodno ste tekst napisali 28. lipnja 2022., ali je osvanuo tek koncem veljače na stranicama HSLS-a – teško je povjerovati da je HSLS-u trebalo osam mjeseci da to objavi ili da su Vašu ispovijest na mrežnoj stranici HSLS-a osam mjeseci investigirali urednički timovi koji su ga objavili. Progurali ste u javni prostor na moj račun nešto što nije demanti, nego solilokvij, spomenička građa za Vašu bolju prošlost, i jedino pošteno bilo bi onda to tako i objaviti - kao Vaš doprinos vlastitoj biografiji, a ne kao Vaš odgovor meni.
Ljutite se na sve moje sugovornike, ali najviše na mene, toliko da se iskazujete u izdanju u kakvom Vas javnost ipak nije imala priliku vidjeti – kad mizogino sugerirate: da je autoricu Željku Godeč tako na podu slikao Lupino, "vjerujte da ne bi izgledala bolje od mene". Jedini je problem što ta, kako kažete, "odurna" fotografija Stefana Lupina koju spominjem nije moj autorski doprinos, u medijima je odavno tako opjevana, da ste se dali slikati u musolinijevskoj pozi.
Jasno Vam je i da je meni sad nemoguće odgovoriti na optužbe o mojim navodnim izmišljotinama i lažima - kažete, "puno bi lakše bilo nabrojati što je u članku istinito od onog što nije"- koje ste raspršili na 41 karticu, moj tekst je na webu zaključan pa ljudi i nemaju pojma o čemu se radi. Preskočit ću Vaše mučne odnose sa SDP-om, odnos s kolegama, predsjednikom Franjom Tuđmanom... Dodirnut ću se samo par stvari. Moj tekst se temelji na novinarskoj arhivi, zapisima Slavka Goldsteina, a znamo da je pokojni Goldstein cinculirao kao na apotekarskoj vagi, iskazima pet sugovornika, Tončija Tadića, Drage Kovačevića, Goranka Fižulića, Gorana Dodiga, Davorka Vidovića i troje anonimnih. Mnogi nisu htjeli razgovarati o Vama, pa ni Vaš kolega Darinko Kosor, s kojim ste 2011. zajedno išli na izbore.
Oni koji jesu svjedočili su o ključnim odlukama i prekretnicama u dugom životu stranke koja je završila kao mali satelit HDZ-a i Vašem putu od karizmatičnog vođe do političkog gubitnika, kao i tko Vas je sve izigrao i koga ste i sami izigrali. Oni, relevantni sugovornici koji su s Vama bili u stranci ili ste pak bili u tijesnom političkom paktu, Vama danas nisu po volji. I to je skroz u redu– ali to još uvijek nije razlog da možete reći da ja izmišljam. Takav stav implicira da sebe smatrate onim koji ima monopol na istinu. Što sam Vam, pobogu, kriva ja zbog toga što Vaše kolege imaju viđenja konkretnih događaja drugačija od Vaših i što o Vašem političkom djelovanju imaju sliku koja se ne poklapa s Vašom?!
Iz zatvora ste izašli 11. prosinca 1975. i dobili ste zabranu javnog djelovanja 15 godina, zbog čega niste mogli biti među osnivačima HSLS-a čija je ideja o osnivanju nastala 1988., a realizirana 1989. godine. U novinarskoj arhivi taj se podatak provlači u svakom kompozitnijem tekstu o Vama. Vi sad kažete da to nije istina, da je istina da ste putovnicu dobili tek 1989. godine, ali je zabrana djelovanja vrijedila četiri godine te da ste sami htjeli pokrenuti svoju stranku Savez za demokratsku Hrvatsku. Ali za tu istinu morat ćete spaliti novinarsku dokumentaciju, recimo ovaj članak iz 2009. https://www.jutarnji.hr/naslovnica/kako-smo-osnivali-hsls-i-je-li-umro. Zašto na njega tada niste reagirali?
Pišem da niste bili na pogrebu ni na komemoraciji Ivice Račana. Vama je to "bombastično, rezolutno i falš" pa odgovarate s tri duge sličice kojima taj podatak da niste bili samo potvrđujete. Napisala sam i da je "Budiši Tuđmanov program bio prihvatljiv, ali su ljudi u HSLS bili mnogo prihvatljiviji od onih koji su stvarali HDZ". Vi imputirate da ni to nije točno i da je to olako iznesena ocjena. Kažete da ste bili kod Tuđmana u kući, gdje Vam je pokazao nacrt programskog dokumenta, a da taj program niste prihvatili jer ste već bili u HSLS-u.
Kažete i da je točno da Vam je Vlado Gotovac bio bliži nego Tuđman, da Vam je bio prijatelj. Kažete da je Gotovac znao govoriti da Vas je "volio kao sina, ali da Vi niste njega kao oca, pa ni kao političkog mentora". Napisali ste: "Osim toga ja sam imao oca koji je bio pametniji, organiziraniji i marljiviji čovjek i od mene i od Gotovca." Oprostite, što je tu izmišljotina i olako i tko je tu olak – vi ili ja?
Ja pišem: "Budiša je bio radikalno protiv suradnje sa sudom u Haagu. Ili kako to kaže Kovačević: ‘U Račanovoj Vladi Budiša je pokušavao provoditi ne HDZ-ovu nego HSP-ovu politiku nesuradnje s Haškim sudom. To bi za Hrvatsku bilo katastrofalno‘..." Vi sad tvrdite: "Nisam dovodio u pitanje suradnju s Haaškim sudom. Dovodio sam u pitanje optužnicu protiv Ante Gotovine tužiteljice Carle Del Ponte". Stvarno ne znam čija je tužiteljica bila Carla del Ponte ako nije bila haška.
Apsurdno je da me prozivate i za stvari za koje sami priznajete da nikada nisu objavljene i Vi ih, eto, sami prvi put obznanjujete u javnosti. Naravno da je dragocjeno i legitimno što ste odlučili upotpuniti sliku o svojem političkom djelovanju i ispričati neispričano. Ali, nije li Vam ljutnja zamutila logiku kad smatrate da trebam znati da su neki podaci u novinama bili pogrešni, a do sada ih niste dovodili u pitanje!?
Čudi me i da kao liberalni političar osporavate novinarima pravo na njihove izvore, ali tu ste sasvim u skladu s recentnim duhom – jedini izvori koje političari priznaju novinarima su njihovi vlastiti izvori i PR agencije, sve drugo je za denunciranje. Pitate se koji je smisao služenja anonimnim izvorima kad se piše o retrospektivnim temama? Prihvatila sam da kao neposredni svjedoci budu anonimni, a prešutjet ću razloge njihove anonimnosti, jer Vas ne želim povrijediti. Ljutite se: "zamislite kakva bi to bila povijesna znanost kada bi se pisala na temelju izvora koji su željeli ostati anonimni." I tu Vas je ljutnja odvela do toga da brkate kruške i jabuke, povijest i novinarstvo.
Zamjerate što Vas se autorica nije sjetila zvati, premda i sami najbolje znate da niste baš susretljivi prema novinarima. Naravno da sam Vas se sjetila. Ali, broj koji imam ne zvoni. Pitala sam i svoje sugovornike, nisu ga imali. Nije ga imao ni Zdravko Milinović, a on je urednik političkog magazina Globus. Napravila sam glupi propust tražeći Vaš broj, upisujući Jastrebarsko i dobila rezultat: "vaš upit ne pronalazi niti jednog pretplatnika".
Nema mi druge nego vjerovati Vam na riječ da bih, za razliku od ostalih kolega koje ste odbili, imala privilegij razgovora s Vama. Ali ne vidim ni da ste razgovarali s urednikom Večernjaka koji Vam je poklonio puno novinarskog prostora i to dva dana za redom! Iskreno mi je žao, i lani i danas, što u tom tekstu nije bilo Vas. Kažete da je i Vama. Onda će tu, priznajem, moju grešku biti lako ispraviti: u niskom sam startu da pojurim u Kozlikovo.
Moj broj je u redakciji, a taj Vam je dobro poznat. Vjerujem da bismo čitateljima priuštili štivo kroz koje bi se puno lakše probili nego što to mogu s četrdeset jednom karticom Vašeg memoarskog meandra. Na koji, naravno, imate posve pravo – jedino što bi bilo lijepo da svoje povijesne istine i svoj obračun s duhovima iz prošlosti ne prelamate preko mojih leđa.
Do viđenja u Kozlikovu,
srdačno Vas pozdravljam,
novinarka Željka Godeč