„Povodom obljetnice Oluje 5. kolovoza i mi u Puli svake godine imamo mimohod i u koloni nedostaju neki branitelji i braniteljice koji su preminuli od bolesti koje su posljedica Domovinskog rata, uglavnom karcinoma i srčanih bolesti. Umiru branitelji u dobi od 50 do 65 godina. Svakim danom nas je sve manje i manje”, kaže u Briefingu hrvatska braniteljica Slavica Porubić Kukal, predsjednica Udruge žena braniteljica Domovinskog rata Pula. Po struci je medicinska sestra i magistra povijesti, a mnogi je znaju i kao slikaricu. Za vrijeme Oluje je, otkriva, bila u postrojbi Prvog hrvatskog gardijskog zdruga koji je izvodio helikopterski desant prema području Knina.
Cijelu emisiju Briefing možete pogledati na kraju teksta
„Svaki helikopter je imao svoju sanitetsku ekipu. Oluju sam dočekala u Kninu, sa svojom postrojbom koja je osiguravala dolazak prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Bila sam pored generala Čermaka koji je bio zapovjednik Grada Knina i ispunila sam obećanje koje sam dala Tuđmanu, da ću ga dočekati u Kninu. Bilo je jako emotivno. Pamtit ću to za cijeli život. Tada sam i gospođu Ankicu Tuđman vidjela kako se smije, da je vesela i radosna. S predsjednikom je došao i ministar Gojko Šušak, bili su prisutni i svi generali i svi smo se radovali pobjedi i oslobađanju područja koje je bilo pod agresorskom čizmom. Tog 5. kolovoza je i rođendan moga sina pa sam i njemu čestitala, preko telefona koji je bio u autu kod zapovjednika”, govori Slavica Porubić Kukal kojoj je kao medicinskoj sestri u Oluji bila zadaća pomagati ranjenima na prvoj crti bojišnice i helikopterima ih prebacivati u splitsku bolnicu. Uz nju je bilo još nekoliko braniteljica od kojih bi izdvojila pokojnu Vesnu Baumgartner koja im je svima bila uzor. Otkriva zašto je odlučila krenuti u rat.
„Poginuo mi je bratić koji mi je bio kao brat. Rodom sam iz Ogulina, a živjela sam tada u Malom Lošinju. Vratila sam se u Ogulin koji je bio granatiran. Imala sam dvoje male djece. Moj sin Igor je imao dvije godine. Odlučila sam otići na ratište kao braniteljica jer sam shvatila da se trebamo skupiti i vjerovala sam da će, ako se i ne vratim, moja djeca živjeti u slobodnoj Hrvatskoj i da moramo pobijediti. Znala sam da su moja djeca na sigurnome sa mojim roditeljima, a da ja svojim znanjem pomažem spasiti ranjene. Medicinske sestre su bile potrebne na svim ratištima. Bila sam svjesna da mogu poginuti, ali imala sam takvu motivaciju jer sam znala da me treba moja Hrvatska”, prisjeća se Slavica Porubić Kukal dodajući da je i njezin suprug bio na ratištu. Na ratištu je provela oko tisuća dana, nešto manje od tri godine. Kao posebno emotivnu situaciju pamti spašavanje ranjenog Miodraga Deme.
„General Miljenko Filipović mi je rekao da ja idem s ranjenikom u helikopter. Bila mu je amputirana noga, bio je ranjen u predjelu vrata i ruke. Dala sam mu infuziju. Imala sam osjećaj da je Majka Božja bila pokraj mene i govorila mi da ćemo ga spasiti. Rekla sam mu da trepne očima ako me čuje. Kada je on trepnuo, znala sam da će živjeti”, govori Porubić Kukal ističući da su je takve teške situacije obilježile. Vrlo emotivni su, naglašava, bili i ponovni susreti nakon više mjeseci ili godina s braniteljima kojima je pomagala u kritičnim trenucima. Tvrdi da na bojištu nikada nije osjećala da se muški branitelji prema njoj odnose drugačije zato što je žena.
„Doživljavali su me kao sestru, kao nekoga tko je dio njihove obitelji. Znali su da su da ću ih, ako se nešto dogodi, ja spasiti, da ću dati sve od sebe pa i po cijenu vlastitoga života. Često sam išla na položaje i preko reda, umjesto nekog drugog, jer su branitelji tražili mene i još nekoliko medicinskih sestara. Lijepo je danas kada ih sretnem pa mi kažu – ti si naša sestra”, zaključuje Porubić Kukal koja je nakon rata radila u vojnoj ambulanti, nakon toga u MORH-u u Ogulinu, a prošla je i vojno školovanje.
„Odlučila sam da ću roditi još jedno dijete. Imam ih četvero – Ines, Igor, Ivan i Lea. Lea se rodila 2005., a ja sam ostala nepokretna pa sam 2008. otišla iz sustava. Stigle su me posljedice. Ozračena sam na ratištu, imam mikrocitozu što znači da nemam eritrocite kao ostali ljudi, no nastavila sam živjeti, gurati kroz život, imala sam obaveze oko obitelji, radila sam, obrazovala se... Nisam imala vremena razmišljati. Prvo sam se borila da prohodam. Imala sam neko vrijeme svoj unutrašnji rat. Stanujem blizu bolnice i svaki put kada bi zasvirala hitna pomoć, ja bih zaplakala. To je PTSP. Začahurio se tu negdje, ali mu se ne dam, radoholičar sam ne dopuštam depresiji da me preuzme”, govori Porubić Kukal. Tvrdi da se neke braniteljice medicinske sestre još uvijek bore da bi dobile taj status. Ukupno je u Domovinskom ratu, kaže, bilo oko 24.000 braniteljica.
Smatra da je jako važno da je Hrvatska što bolje naoružana da se može obraniti jer imamo lijepu zemlju prema kojoj mnogi imaju pretenzije.
„Imam dva sina koji su vojni obveznici. Na vojnoj obuci od dva mjeseca mladi će naučiti osnove, da mogu preživjeti, rukovati oružjem i obraniti se. Možda će neki od njih poželjeti ostati u vojsci. Ima i mladih žena i djevojaka. Osvrnula bih se i na pozdrav ‘za dom spremni‘ koji se često poteže kroz medije. Kada smo bili u borbi i kada je voda bila do grla, taj nas je pozdrav motivirao da se dignemo. Naša domovina je nastala na žrtvama, poginulima u Domovinskom ratu u kojem nije bilo ni partizana ni ustaša. Bili su branitelji i braniteljice. Onaj tko nije bio u ratu, ne zna što je rat, a onaj tko je bio na prvoj crti, taj je se boriti protiv rata, za mir i toleranciju”, poručuje Slavica Porubić Kukal.
Pogledajte cijelu emisiju:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....