Za 12. rođendan dobila je prvu traper suknju, do koljena. Idući dan ju je obukla za školu. Palo je nekoliko komentara, ali nakon što je škola završila, dvojica iz starijih razreda krenula su za njom. Dovikivali su: Kurvo, di ćeš takva? Šta si se tako sredila, s kim se ideš jebat? Hodali su za njom gotovo do kuće, kilometar daleko od škole, jedan je bacio kamen u njenom pravcu. Počela je plakati od šoka, nije znala što napraviti. “Suknje i haljine više u životu nisam mogla smisliti”, napisala je Dajana.
“Užas. Slatki mamini sinčići”, zgroženo sam komentirala na Facebooku. Pred očima su mi bila ta dva klinca, slatka 14-godišnjaka, kako ih mame zaljubljeno gledaju. Feministički osviještene tetke tope se u njihovoj blizini, kao ja dok gledam Mihu i Dominika. Koliko sam predavanja održala Niki, još od vrtića, utuvljujući joj u glavu kako se nositi sa svakodnevnim muškim nasiljem. A Dominiku? Ha, njemu ni riječi. Ne možeš zamisliti da bi tvoja ljubav ikad… ne, on ne!
Dajanino svjedočenje, jedno od desetaka objavljenih u sklopu akcije #zeneujavnomprostoru, podijelila je Lana Bobić u Facebook grupi #I mene se tiče. Pa je li zbilja majka uvijek kriva, naljutio je cure komentar o maminim sinčićima.
“Zašto mamini? Zašto ne tatini?”, replicirala mi je trezveno Lana. Jer odnos prema ženama dječaci prvenstveno uče od očeva.
U svoju obranu ističem da sam se u tom trenutku sušila u kupaćem na rivi pred očevom, pardon roditeljskom kućom.
Gliseri su se bučno ljuljali na valovima tarući se o konope, sunce je prolijevalo blještavilo približavajući se mic po mic površini mora, dok su se u mojoj glavi bučno sudarala dva bloka. Dalmatinski, izvorni, i onaj drugi, od fakultetskih godina tesani, primjereniji 21. stoljeću.
U sekundi mi se razbistrilo zašto ništa sporno nisam vidjela neki dan u tekstu u kojem kolegica opisuje zavidnu liniju i šarene cipele sugovornice, a da nikad ne piše o cipelama i kilaži sugovornika. I zašto nisam kužila što hoće onaj koji mi je poslao u inbox naslovnicu Slobodne: pa što bi bilo sporno u slici djevojčice u kratkim hlačicama, nisu valjda Hvar trebali ilustrirati ribarom u mudantama?
Kroz masline neobrane, galebove sinje i mreže starog ribara put je mukotrpno prokrčila spoznaja da dječaci obično imaju oca. Da je malo vjerojatno da su obojici muških likova iz Dajanine priče očevi poginuli u ratu ili u lovu na tigrove.
Da je u Republici Hrvatskoj otac po zakonu jednako vrijedan skrbnik djetetu, u pravima i obavezama izjednačen s majkom, a da ja tih milijun Hrvata očeva u svojoj glavi sasvim nepravedno tretiram kao invalide. Kao emotivne invalide, u skladu s kulturom u kojoj sam odrasla. I da čista logika kaže, ako je sin idiot, za to je barem podjednako zaslužan otac kao i mater.
U Dalmaciji mog djetinjstva svijet je kristalno jasan, žena kuva, čisti, pere, brine se o dici, a dobar muž će ispeć ribu, ma i opeglati ako triba. Dobar muž sve će učinit za ženu i dicu. Jasno, u razumnim granicama.
Ujutro sam izašla plivati. Dobro jutro, Guten Morgen, pozdravljam Nijemce i muškarca koji skuplja pizdice (zagrebački: dagnje) na slipu za glisere, tamo di obično ulazim u more. Guten Morgen, nasmiješi mi se Njemica dižući glavu, Guten Morgen, progunđa Nijemac u bradu.
I dalje stojim, jer tip trijebi školjke na tri metra od mene, praveći se da ne postojim.
U jednom trenutku otkriva lice: to je Božja Providnost, lokalni hadezeovac, veliki frajer. Ah, jedina žena koju bi taj pozdravio je Kolinda Grabar-Kitarović! Dok je u HDZ-u i nije se pretvorila u Jadranku Kosor. Kao dobro odgojena Dalmatinka, odlazim da mu ne smetam, ući ću u more na drugom mjestu.
I zato, ako vidite ili čujete da je neki 14-godišnjak, ili 44-godišnjak, dovikivao 12-godišnjakinji da je kurva i da bi je jebo, nemojte mu prestrogo suditi. Možda mu je otac ovakav hadezeovac. Ili Dalmatinac. Mater, ako je to poštena žena koja zna di joj je misto, nije u stanju to ispraviti.