Prije nepuna dva mjeseca Mara Tomašević, zlostavljana supruga požeško-slavonskog župana Alojzija Tomaševića, zavapila je prema svojoj obitelji: “Neka se ne ljute na mene, neka mi oproste.” Sve što je proživjela otkad je skupila hrabrosti i prokazala supruga navelo ju je na pomisao “šutite i trpite, jer boriti se s nekim tko je jači od tebe neće uspjeti.”
Vapaji Mare Tomašević nisu doprli ni do obitelji ni do društva. Lako je zamisliti da se pritisak okoline na nju pojačavao kad se suprug suočio s time da mu prijeti politička mirovina i - kakav užas - gubitak funkcije župana. Gubitak reputacije nije ga brinuo sudeći po tome da je poručio kako su mu posao i HDZ kao druga obitelj -sic!- i da će biti župan i dalje - za to su ga ohrabrivali i fanovi. U svojoj životnoj matrici nije župan Tomašević postao persona non grata - to je postala njegova supruga, žrtva zlostavljanja. Nisu njegovi sugrađani napravili obruč oko ureda i poručili mu: odstupi. Stranka ga se, povuci potegni, na kraju odrekla. Valjda u isto vrijeme dok je Visoki časni sud HDZ-a odlučivao jednoglasno Tomaševića isključiti iz stranke, Mara Tomašević otišla je na sud i dala izjavu da povlači sve optužbe protiv supruga.
Znači li to da je Mara Tomašević izmislila optužbe? Da joj ne treba vjerovati? NE! Trebamo li se čuditi? NE! Svatko tko se bavio temom obiteljskog nasilja jučer nije mogao biti iznenađen. Da, žene žrtve nerijetko odustaju, pogotovo one koje su izložene teroru dulje vrijeme, pogotovo one koje nemaju podršku primarne obitelji i one koje nemaju perspektivu i ne znaju kamo otići. Živimo u klimi prigušene agresije na svim razinama. U zemlji u kojoj se ne treba čuditi da se Mara i žene slične sudbine slome kad društvo ne reagira onako kako bi trebalo - pružanjem bezrezervne podrške žrtvi, i institucionalno i privatno, ali i torpediranjem Tomaševića u bespuća anonimnosti.
Ministar zdravstva Milan Kujundžić komentirao je kako mu je povlačenje optužbi u najmanju ruku čudno. Njemu bi se još moglo i progledati kroz prste. Možda. Ali, šlagvort koji je dala “matična” ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić je neoprostiv. “To vam je tako u braku, trebali su to riješiti unutar obitelji. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Meni je žao da bilo koja obitelj dođe u ovakvu situaciju da se u javnom prostoru o tome raspravlja.
Trebali su to riješiti i ranije unutar svojih bračnih odnosa”, izgovorila je Nada Murganić i ostala živa, a tek treba vidjeti hoće li preživjeti i kao ministrica, sad kad se legitimirala kao nekompetentna i neosjetljiva za resor obitelji kojega vodi. Tom je izjavom Nada Murganić lakonski potvrdila dijagnozu hrvatskog društva kao partrijarhalnog, u kojemu ženama nema druge nego da šute i trpe. U tom stavu, lišenom ljudske empatije, ali i osnovnih znanja o ugroženim ženama i društvenim zadaćama koje se od nje, kao ministrice za obitelj traže, N. Murganić je ujedno odgovorila zašto je Mara Tomašević nakon svih drama povukla iskaz.
Zato što joj svi poručuju baš to: šuti. Umjesto da se Nada Murganić kao ministrica pobrine da Mara Tomašević dobije potporu, kakve suvremene zemlje pružaju žrtvama obiteljskog nasilja, ona joj je poručila da ima biti kuš. I usput dala krunski argument zašto našem društvu očajnički treba ratifikacija Istanbulske konvencije.
Iza opiranja Istanbulskoj konvenciji, sad je jasno, ne kriju se nikakvi ideološki strahovi o uvođenju trećeg spola, nego samo borba za status quo Hrvatske kao zemlje patrijarhata koja dopušta da muškarci tuku žene, u kojoj su nasilnici tek mangupi, a ne ljudi s velikom greškom koje treba liječiti. Istanbulska je važna i zato što propisuje sve ono čega u slučaju Mare Tomašević nije bilo - odgovornost za kazneni progon isključivo državi, stambeno zbrinjavanje žrtava; ravnopravnosti spolova koja bi i dečke i cure, i žene i muškarce naučila kako se aktivno odnositi prema nasilju... Niz “proteza” kojima moderna društva pomažu žrtvama da se spase.
Zato prije nego itko krene presuđivati Mari Tomašević treba se upitati što bi sami učinili. Prijavili? Pomogli? Utješili? Jedino koga ne trebamo pitati jest ministrica Murganić. Ona je rekla da je se to ne tiče. Ona ne bi učinila ništa. Možda bi tako trebala glasiti i njezina titula. Ništa.