Kad krene jesen, kiše, temperature na putu prema nuli, moje raspoloženje jednako tako nije na nekoj zavidnoj visini. Nekako slike same naviru, čak i kad nema nekog izvanjskog poticaja. Naprosto, ono što se događalo u jesen 1991. živi i dalje, snažno, 34 godine kasnije kod svakog svjedoka vremena, ma koliko to patetično zvučalo. Imala sam devedesetih "ratni raspored" u redakciji tadašnjeg Vjesnika, što znači da sam svjedočila svemu što je u tim prijelomnim vremenima za stvaranje hrvatske države bilo važno pa sam i tog 8. listopada nazočila "raskidu državnopravnih sveza sa SFRJ"...
I dok je konstituiranje prvog višestranačkog Sabora, godinu ranije, pratilo veselje, optimizam, premda samo koji mjesec kasnije, s balvanima po cestama nije slutilo na neku sreću, tog 30. svibnja činilo se da "put do sreće", odnosno države, neće biti toliko težak kao što se to kasnije pokazalo. Početak listopada 1991. samo je potvrdio da se Jugoslavija neće htjeti mirno razdružiti, barem od Hrvatske.
Sirene u gradu
Baš me moj tadašnji šef Saborske ekipe Vjesnika, Franjo Kiseljak, poslao iz Sabora u redakciju da napišem neki tekst. Samo što sam ušla u aneks Vjesnikova nebodera, skinula kaput, krenule su sirene za uzbunu. Mislim si, sreća pa nisam u tramvaju jer bih sad negdje na Savskoj čekala sirenu za kraj. Ovako, do kraja uzbune stići ću odraditi ono što trebam pa kući.
No, u tom trenutku začula se eksplozija. Pogled kroz veliku staklenu stijenu sve nas je zgromio. Shvatili smo da bombe padaju po Zagrebu. Ubrzo smo saznali – gađani su Banski dvori. Gdje je Tuđman? Pitao je netko i u tom trenutku nastala je strka jer očito se radilo o atentatu JNA na Franju Tuđmana s kojim je u tom trenutku bio i Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, te Ante Marković, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Trajalo je kratko, ali svima se činilo kao beskrajno dok nije stigla vijest - Tuđman je preživio!
S druge strane Markova trga nije se dugo čekalo – sutradan će se aktivirati "raskid državnopravnih sveza sa SFRJ", nema više odgode koju je Hrvatska bila prihvatila koji mjesec ranije "radi mira u kući". Organizira se "tajna sjednica" jer je procijenjeno da saborska zgrada nije sigurna, odnosno da bi i Sabor i zastupnici mogli doživjeti sličnu sudbinu kao Banski dvori. I novinari su bili među onima koji će na tajno mjesto.
Olovna vremena
Okupljanje u Gradskoj kavani. Za razliku od dana ranije, tog 8. listopada prije 34 godine rominjala je kiša, bilo je poprilično hladno. Nekako je ukazivalo da kreću olovna vremena za sve nas. No, valjalo je odraditi i taj konačni NE Jugoslaviji pa što bude. Tristotinjak saborskih zastupnika sva tri tadašnja vijeća (Vijeće udruženog rada, društveno-političko i općina), novinari ... vozamo se Zagrebom neko vrijeme i eto nas u Šubićevoj, Inina zgrada, tada relativno nova, odabrana je kao sigurna. Čini se poput betonske tvrđave u odnosu na krhku saborsku zgradu.
Kamo? U podrum, u veliku dvoranu. Predsjeda predsjednik Sabora Žarko Domjan, kreću rasprave uz niz prekida sjednice. Tijekom jednog takvog idemo uhvatiti zraka, na terasu. Pitam nekog što je ispod terase, a on će - pa dvorana u kojoj sjedimo, ali ne boj se, to je armirani beton!? U svakom slučaju, sjednica koja je trebala potrajati kratko ušla je u večernje sate, a onda je, tada još mlađahni, Vladimir Šeks, "u skladu s neotuđivim pravom Republike Hrvatske na samoodređenje" predložio odluku kojom su izbrisane sve "državnopravne sveze na temelju kojih je s ostalim republikama i pokrajinama Hrvatska tvorila dosadašnju SFRJ".
I da, za razliku od sjednica kojima danas svjedočimo, na kojima zastupnici nisu u stanju postići ni minimum suglasnosti čak i oko onog oko čega prijepora ne bi smjelo biti jer tako nalaže zdrava pamet, ova je odluka izglasana jednoglasno. Uslijedila je "Lijepa naša", pa "Bože čuvaj Hrvatsku" i to je bilo sve od slavlja kakvo bi se u nekim manje opasnim vremenima moglo očekivati u tako važnom trenutku za državu i njezine građane. Ni šampanjca s nogu!
Dugo putovanje
No, nakon ovog ipak svečanog trenutka trebalo se vratiti kući. Srećom, do kuće mi nije daleko, ali na Šubićevoj me dočekao mrkli mrak pa se "putovanje" produžilo na gotovo sat. Naime, bila su to vremena svekolikog zamračenja Zagreba. Kiša je sakrila i mjesec pa hodaš po intuiciji. Istina, kako se približavam svojoj ulici, Krešimirovu trgu, tako dopire sve više svjetla.
Naime, tadašnja Peta armijska oblast (danas MORH) svijetli poput Betlehema. Čuvaju je vojnici, šljemovi na glavi, u rukama štit, a na ramenu strojnica. Svakako ih treba zaobići. Napikavam po mlakama do Branimirove tržnice, a onda čujem – stoj, tko ide? Iza kamiona "čuvari ulice" s lovačkim puškama nepoznate sposobnosti. Taman riješim problem, objasnim da idem s posla... ali već nakon 20 metara nova straža, nova objašnjavanja. Dobro sam prošla da me neki od kvartovskih čuvara, nevješt s puškom, nije upucao. Konačno, za gotovo sat, umjesto za deset minuta, eto me u stanu.
Dugo nisam mogla zaspati. Svjedočila sam povijesnom trenutku nakon kojeg ništa više nije bilo isto. Zabrinutost i strah bili su sve opipljiviji i to s pravom. Slijedili su teški trenuci, Vukovar, Škabrnja, Voćin, Erdut... Loše vijesti sustizale su jedna drugu i nerijetko se činilo da iz tog ratnog užasa nikad nećemo izaći, a od "cijele" Hrvatske ništa.
Bila su to teška vremena za sve one koji su im svjedočili, ali vrijedilo je. Zato kad krenu "istine" na temu Domovinskog rata "kojeg nije trebalo biti", o tome da su "krivci Hrvati jer su se usudili naoružati i braniti vlastitu domovinu", dam petama vjetra. Nemam živaca slušati salonske povjesničare, ratne stratege, kvazipolitičare iz minhenske bojne... koji 30 godina od rata postaju stratezi za soljenje pameti i zatvaranje zdravih očiju. Gdje ste bili kad je grmjelo?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....