Znate li onaj: Bračanin leži u postelji, na umoru je, sprema se najgore. Zove: “Ženo, jesi tu?” “Jesam”, drhtavim će glasom. “Jesu dica i unuci tu?” zabrinuto pogledava skori pokojnik. “Jesu, jesu, lipi moj, svi smo ovod”, uvjerava ga supruga. “A za koju gospu onda gori svitlo u kužini?!” “Ma nije! Ne gori nijedna lampa u kući! Svitli kroz ponistru nova ulična rasvjeta”, osmjehne se Marijeta.
Da je stvarna, bila bi stanovnica Nerežišća. Tipičnoga tradicionalnog naselja po čijim kaletama sa zidova i stupova bliješte atipični futuristički štapovi. Općinari su pokrili gotovo svaki kantun. Ako ste završili s čitanjem knjige u krevetu prije spavanja, više ne morate ustajati i odlaziti do prekidača. Projekt nove javne rasvjete još je 2015. godine pokrenuo Lovro Kuščević, tada načelnik Nerežišća, a danas ministar uprave.
U teoriji sve to zvuči krasno. No, jaka sila podijelila je mještane. Svjetlo je unijelo razdor. Pravi boduli, original Bračani, kunu nam se da njima rasvjeta ne smeta i da oko novih šterika protestiraju tek poneki Vlaji i ostali “nefetivi” došljaci.
Oni su, zajedljivo kažu, “došli ovod iznajmljivat apartmane”.
A ti došljaci, kad smo im to ispričali i pitali ih što misle, potpuno su nas iznenadili. Umjesto da kažu kako nije bitna razlika u porijeklu, umjesto da se zgroze “pa oni koji su vam to rekli potpuni su primitivci”, umjesto ičega sličnoga, oni vam argumentiraju da su fratri Poljičani osnovali bračke institucije pa je tako izgledno da su oni, Vlaji, veći boduli od samih bodula. Ali ako je to točno, onda bi i oni morali prigrliti novu rasvjetu. Naravno, jer bi poštovali iste tradicionalne vrijednosti poput “lažnih original Bračana”.
Ali nismo se htjeli petljati, nego smo put pod noge posjetili malena Nerežišća od samo osamstotinjak stanovnika i nešto manje koza i ovaca. Tretiraju ih kao mačke u velikim gradovima. Ulaze gdje hoće, šeću, boli ih briga. Te sitne, bijele točkice nesputano trčkaraju među sićušnim kućicama naslaganim po brdu na čijem su vrhu crkva i zvonik. Došli smo ujutro, taman da vidimo kako iza sakralne građevine izviru prve zrake sunca. Klizeći preko mokrih krovova, obasjavaju oblake iz dimnjaka jer Nerežišćani se mahom griju na drva. One koze spuštaju se od zvonika i brste sve do ceste. Ni kosilica u Nerežišćima ne postoji. A centar malenog mista je jedna potpuno druga, znamenita crkvica u podnožju brda. Možda ste čuli za nju, stablo joj raste kroz krov. Oko nje se stvorio život. Tu je sve bitno. I Općina, i dućan, i pošta, i restoran, i hostel i ribarnica odakle smo, još izlazeći iz automobila, čuli dvojicu bradonja kako nas dozivaju: “Ribe, ribe! Lipe skuše za gradele, bukve!”
Smilja Boban
I prije nego što su nas upecali, mi smo im uvalili pitanje o javnoj rasvjeti. Najprije su nas upozorili da će slabo oni poznavati teme o Nerežišćima jer je jedan iz Milne udaljene cilih 15 kilometara, a drugi iz Povlja. Ali dođu nekad navečer. Odnosno navećer. Izgovaraju samo “ć”.
- Ćuj san onu likarku Bobanušu. Kaže da je problem navećer kad svitli. Udara jon u kuću. Je malo grubo. Ovod kad se nabija u crkvu balun po noći, ćitava gornja strana je u svitlu, a to je ljudima igralište. Za LED svitla kažu da su jako štetna. E sad, koliko je to tako, koliko ni… - namjesti Nikica skeptičan izraz lica i neodlučno vrti zglob ruke lijevo-desno. Kolega mu nezainteresirano prevrće bukve po kašetama na stolu improvizirane peškarije. Kaže, i u njegovu je kraju jaka rasvjeta.
- A nego šta nego smeta! Kad si lega pa ti tuće svitlo misliš da je misec. Lipo je omladini koja more spat, a mi koji zaspimo uru dvi, to nan blišti cilu noć i to je škifo. Škifo, reću Talijani - podučava Nikica.
Pitamo usput kako inače teče život na otoku.
- Bi san i onega rata u logoru četrdeset i treće godine. Iman penziju odande, penziju iz Afrike, penziju iz Švicarske. Iman pet euri po danu za pritrpjeni straj, a ne moš ti to sve potrošit. Šta ćeš, takav ti je život. Na otoku više nema svita, a i droge je kupila svaki kantun... - zabrinuto će ribar.
Tko je to? Neki investitor?
- Droge! Ima u Milnu pušidu onu marihuanu. A sve mladost 19 i 20 godin. I to isprid kafić, normalno. Nekad i unutri zapalu. Budu ko pijana ćurka… - sablažnjava se Nikica, pa ćemo i mi u istom teatralnom tonu: MA AJDE!
- Kako ne! Kako ne… - vrti glavom u nevjerici, što li je to sve na ovaj svijet došlo.
Tek što smo se krenuli pozdravljati, pitali smo ga da nam pozira za fotografiju. Nije htio. Tad smo rekli da mu je šteta, propušta odličnu reklamu. I, evo vidite ga na slici!
Ribar Nikica
Otišli smo sada čitavih pet metara dalje. Na vrata Općine. Tamo je natpis da su na kolektivnom godišnjem odmoru. Načelnik je, znali smo pouzdano, to jutro trebao pretakati vino, no samo za nas je otvorio ured. Svemir Obilinović. Čuj, Svemir. I to Obi-linović. Obi-Wan. Ostanite s nama do kraja članka i saznajte zašto je ta referenca više nego smislena. E, sad, Obilinović smatra da je pretjerano što smo mi iz Nedjeljnog Jutarnjeg došli njima na vrata raspitivati se o nekoj običnoj svići.
- Ne mogu virovat da se digla tolika buka. Mi smo otvorili 180 radnih mjesta u gospodarskoj zoni, jedinoj proizvodnoj na Braču, a o tome nitko ne piše. Asfaltira se cesta za Velu Farsku, projekt od šest milijuna kuna nitko ne piše! Ali svića - zvone telefoni, ajme meni! Ako je to najveći problem u državi, onda znači da živimo u Švicarskoj - dočekuje nas srdačni načelnik.
Kažemo mu da pouzdano znamo kako je i njemu ta lampa jako zanimljiva! Čuli smo, a sada govorimo i vama i njemu, da jačina svjetla javne rasvjete smeta gospođi Smilji Boban (kako kažu ribari, “likarki Bobanuši”), umirovljenoj onkologinji. Ima neki dan, iz šufita je dovukla metalne skale na ulicu, naslonila ih na kuću preko puta njene gdje se nalazi sporna lampa koja emitira prevelike količine svjetla za njen ukus, popela se ta starica od sedam banki i poput huligana je išarala crnim sprejem. Onda smo, uvjeravamo Obilinovića, čuli kako je u nekoliko navrata postavljala samoljepivu traku na isto mjesto. Ni to joj nije pomoglo. Onda smo čuli…
- Dobro, dobro, gledajte. Ja sam osobno uklonio ljepljivu traku s rasvjetnog stupa, koju je doktorica zalijepila - ispali načelnik.
Aha! A zašto? Kako…?
- Zva me njen susid da svjetlo slabo radi. Došli su redari i skinuli traku. Da bi popodne, oko četiri ure, zva opet taj susid da je doktorica na skalama i da ponovno lipi! Doša san dole, naša skale, popeo se, vidio traku i skinio. Ja osobno! A ona već godinu dana inzistira da se rasvjeta makne. Na prvu njenu prijavu inspektor iz Ministarstva zaštite okoliša odredio je da se rasvjeta mora uklonit. Kazali su da nije predviđena glavnim projektom modernizacije sustava javne rasvjete naše Općine. To svjetlo tu nije bilo planirano. I onda smo mi, je li, napravili dopunu projekta. I sad je planirano!
Ali zašto ste to napravili ako gospođi smeta?
- Na zahtjev njenog susida, jasno - začuđeno će načelnik. Kaže da je dao sve od sebe da nađe rješenje prihvatljivo za obje strane. I za doktoricu i za susjeda.
- Najprije smo savili rasvjetno tijelo kako bi manje išlo prema kući, pa smo stavili štitnik, pa smo od četiri žarulje unutra ugasili dvi, pa smo ga dva puta niže pozicionirali da ne pada prema njenom dvoru. I kad više nisan zna šta, reka san joj da nađe adekvatno svitlo. Eto nje s nekon lampicon. Mi smo je isti dan postavili. Navečer san bio na terenu da vidin na šta to liči, ali to nema veze s javnon rasvjeton, to je svjetlo za iznad vrata da vidiš stavit ključ u bravu. I kad san utvrdija, dobro nisan ja sad stručnjak za javnu rasvjetu, ali kad san utvrdija da to nije to, makli smo ga i vratili staro! Dođite sa mnom pa ćete vidit kako to izgleda - ponudi načelnik, a mi krenemo. Šetali smo opet ni pet metara. Usput nam je načelnik rekao da gospođa Smilja niti ne živi stalno tu.
- Obnovila je staru kuću, bavi se turizmon, ali treba naučit živit u zajednici. Ako želi takvu intimu, tribala je kupit nešto na nekom brdu di će bit sama. Di nema javne rasvjete. Treba naučit živit s ljudima.
Dobro, hoćete li vi ikad ukloniti lampu?
- Naravno da odustat nećemo jer ako odustanemo, nećemo bit u skladu s projektom o javnoj rasvjeti!
S projektom koji ste mijenjali da bude u skladu s tom lampom?!
- Tako je.
Nakon pomnijeg razgledavanja stupa pozdravili smo se s načelnikom, okrenuli na petama i pozvonili gospođi Smilji. Ona je već znala da smo tu. Ali znali su i susjedi koji zagovaraju lampu. Zapravo ne znamo postoji li netko od stanovnika Nerežišća da nije znao. Problem je ozbiljan.
Smilja se spustila niz skaline kamenog zdanja koje je kupila prije 16 godina, a mi smo odmah primijetili da nas podsjeća na kuću iz filma “Pod suncem Toskane” s Diane Lane u glavnoj ulozi. I nju isto. Kaže da nismo prvi koji su to rekli.
- Ali ovaj parangal metalni šta su ga stavili na kuću ode prikoputa to van je iz ‘Ratova zvijezda’! Ideja je iz tog filma! Ja vam kažem. Kad se noću upali, ubitačnije je nego lightsaberi! - smije se gospođa Smilja, a usput će da je ona “baka koja obožava seriju”.
Sad je i potvrđeno: načelnik Svemir zaista slijedi svijetlu stranu Sile.
- Rekla san ić na tematsko putovanje vezano za ‘Ratove zvijezda’, ali sad ne moran kad živin u svemirskom brodu. Svitli mi dvor, hodnici. Oko kuće su te lampe na četiri, pet mista, sve su okružili. Gustirna ljeti puna svjetla, ne možemo sjedit na balkonu. A pogledajte stupove koji drže neke od njih, pari raskrsnica u Bosiljevu. Jedno ovako pitoreskno mjesto, prekrasno, tako ga unakazit… - jadikuje dok nas provodi kroz sve sobe i komandni most da nam točno pokaže odakle koja lampa baca snopove.
Nije gospođa Smilja obična umirovljena obožavateljica znanstveno-fantastičnih filmova. Ona je ugledna doktorica koja je radni vijek provela na splitskoj Onkologiji. U mirovini je već četiri godine. I kad čujete zašto joj nova rasvjeta smeta, zapitat ćete se kakvi su vaši stupovi. Bit ćete malo više na tamnoj strani.
- LED rasvjeta. To je svjetlo opasno. Još 2011. godine izglasan je Zakon o svjetlosnom onečišćenju i piše da se baš kod uličnih svjetiljki treba paziti da budu uvučene, da ne šljašte naokolo, međutim šta ću vam govorit.
Umirovljena onkologinja Smilja Boban ukazuje i na štetnost javne rasvjete u mjestu: “LED rasvjeta. To je svjetlo opasno. Još 2011. godine izglasan je Zakon o svjetlosnom onečišćenju i piše da se baš kod uličnih svjetiljki treba paziti da budu uvučene, da ne šljašte naokolo, međutim, šta ću vam govorit”
Po čemu je LED rasvjeta štetna?
- Elaborat postoji. Primijećen je porast različitih bolesti. Autizam kod djece, kratkovidnost zbog bijelog svjetla, kardiovaskularne bolesti, Alzheimer, a slabo se za to i zna. Usporedit ću: 30 godina se medicina mučila i znanost dokazivala da je pušenje štetno i konačno smo postigli da nikome više ne pada na pamet da propitkuje jesu li u pravu. Dakle. U potpunom mraku u mozgu se stvara hormon melatonin. Taj hormon upravlja ženskim i muškim spolnim hormonima koji djeluju na dojke, prostate. Ko će vam to objašnjavati, na sve mehanizme. Kad melatonina nema, sve ide u krivo. Zašto san ja u sve ovo uletila? Trideset i šest godina radila sam na Onkologiji. Žene koje imaju rizičan faktor za karcinom dojke (ako ga je vaša majka, sestra ili baka po majci operirala ili ako niste rađali, to se zna koji su rizični faktori), tim ženama se savjetuje da spavaju u potpunom mraku i da ne rade noćne smjene. I onda se ja sjetim. Nas se četvero na Onkologiji bavilo karcinomima dojke. U mom mandatu čak pet sestara i tri doktorice ga je dobilo. Možda i više, neću van lagat, to je šta se mogu sjetiti. A to su sve žene koje noću dežuraju. Hodaju po onim rasvijetljenim hodnicima oko pacijenata, sjede za monitorima i tako dalje. Pa znate šta. Pa toga će bit u porastu koliko hoćete. Moraš slušati podatke koje znanost priznaje. A pogledate onoga tamo stupa. Prije su bile obične limenke sa žutim svjetlom na drvenim stupovima koje uopće nisam primjećivala, je li ovaj stup od salonita? Ne znam. Ovo su reflektori. Ovo nije rasvjeta. Načelnik mi govori da to ništa nije strašno. Mogu ja napravit i naučni rad, ali tko bi njima objasnio. Ma kakvi - razočarano kaže Smilja, a mi smo zapitali je li problem jedne lampe u Nerežišću zapravo odraz globalnog fenomena.
Tek što smo mislili da su ove rečenice zaključak članka i da ćemo na notesu povući crtu kemijskom, Smilja je rekla nešto što nas je zaprepastilo:
- Otkad se borim protiv rasvjetnog stupa, probušena mi je guma na automobilu. Iglicom iznad felge.
Ma dajte! Znate li tko bi to učinio? Je li vam netko prijetio?
- Nije. Dobro, susid, ovaj čija je kuća prekoputa, kad me vidio da se penjem staviti traku rekao je “nemoj da siđen dole i da te bacin sa skala”. To mi je reka - potiše će gospođa Smilja.
Ma koji susjed? Idemo mi do njega. Pozdravili smo gospođu, izašli iz kuće i nakon pet metara šetnje bili smo u dvoru supružnika Brešković, vjerojatno Smiljinih vršnjaka.
Jacint Brešković
Dok se penjemo uza skale, govorimo domaćici da će ih ta “svitla sve posvadit”, a ona kaže da već jesu. Unutra upoznajemo šjor Jacinta. Pitamo ga što on kaže na sve ovo.
- Ništa. Nekidan je pisalo ovod - govori nam pokazujući na ugašeno računalo - ovod je pisalo nekidan da našoj susidi smeta.
Smeta li vama, ipak je na vašoj kući?
- Meni ne smeta.
Kažu da nije zdravo... - primijetimo mi, a odgovara gospođa Brešković:
- To šta van je rekla za te bolesti, to ona infišaje. Napišite da nećemo živit u kameno doba. Uvečer ja sad vidin ulicu, sve ko prolazi. A ona neka zatvori škure - odgovara gospođa Brešković, negoduje, kaže, mrak pada u četiri i po sata. U pravu je, dijelom. Ništa se ne vidi. Kako znati kuda ići u ovih pet puta pet metara. Eno, znaju svi na Broču, ima i koju godinu stara Keka po groblju šetala i srela Stipu grobara. Bio mrak, ne zna kuda ide. Mladiću, di je grobnica Petrinovića? - pita ona njega.
- A ča izlaziš vanka kad se ne znaš sama vrotit!
Šalu na stranu, Jacint sad tvrdi da je gospođa Smilja cili život provela pod tim šterikama dok je u bolnici radila i argumentira da “šta joj to sad ima smetat”?
- I ni nju smetalo. I sad kad je išla u penziju, sad nju smeta. A pa, šta ćemo.
Ali ona je doktorica, oprostit ćete, vjerojatno bolje zna o štetnostima…?
- Ako je bolesno, bolesno je svima nama! Šta ćemo. Bilo je bolje da je svića postavljena više jer ona ne bi mogla odit na skale i stavljat trake. Pa neka svitli, pa šta da svitli?! Imamo apartmane, iznajmljujemo liti. Ne moš ti primat goste, a da čovik ne može doć ode jer gleda kad će past - nervozno će sad već Jacint.
Aaa, tu smo dakle. Pozdravljamo se i sa simpatizerima svjetla jer žurimo na trajekt. Čeka nas čitavih pet metara do auta. Iz kuće nas ispraća Jacint. Na zadnjoj skali sjetimo se da ga nismo pitali pa je li istina da je on prijetio susjedi Similji da će je baciti sa skala?
- Ne… Ja san vidi da se penje po skalama, okreni san se i iša san ća. Meni škandal ne triba. Ha.
A ako padne, hoćete li joj pomoć?
- Ne. Neću ja. Ako padne, pala je - ravnodušno će susjed pa se okrene. I uđe u osvijetljenu kuću.