Ideja ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pavića da spasi nove, “mlade” umirovljenike koji su prekratko štedjeli u drugom mirovinskom stupu tako što će sve buduće generacije štediša drugog stupa zakinuti za dodatak od 27 posto, koji inače trenutačno primaju svi korisnici mirovina iz prvog stupa, učinila je hrvatsku mirovinsku reformu započetu 2002. godine potpuno besmislenom te se otvara i pitanje zbog čega nam onda uopće trebaju mirovinski fondovi. Uz to, odluka da se 27 posto dodatka ne daje štedišama drugog stupa najveća je međugeneracijska nepravda u povijesti Hrvatske. Pokušat ćemo objasniti ovako depresivne zaključke kroz pet teza.
1. Prvo, sadašnji umirovljenici, koji mirovinu primaju iz prvog stupa, ne primaju dodatak od 27 posto zbog toga što su ga na bilo koji način zaradili ili uštedjeli (pa im se vraća), nego je dodatak socijalna mjera proizašla iz činjenice da je prvi mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti potpuno bankrotirao te se sve većim dijelom financira iz poreza, a ne doprinosa. Nema stoga nikakve logike diskriminirati nove umirovljenike ukidanjem dodatka od 27 posto jer je očigledno da bi taj dodatak trebao postati univerzalno pravo građana koji odlaze u mirovinu. Štediše u drugom stupu iz svojih plaća, poreza i doprinosa trenutačno osiguravaju sredstva kojima se isplaćuje dodatak od 27 posto sadašnjim penzionerima, pa je nevjerojatno da ti isti mirovinski štediše ne mogu računati na takvu istu međugeneracijsku solidarnost.
2. Drugo, to što štediše u drugom mirovinskom stupu izdvajaju 5 posto svojih primanja za svoju buduću mirovinu njima donosi samo jedan, manji dio mirovine. Primjerice, nekome tko ima bruto plaću 8000 kuna i 15 godina uplaćuje u drugi stup oko 400 kuna mjesečno, njegov mirovinski fond na osnovu tih uplata osigurava određen prinos, što će tom mirovinskom osiguraniku omogućiti, pak, da prima dio mirovine u drugom stupu od otprilike također 400-tinjak kuna tijekom dvadesetak godina. Koji je zapravo “grijeh” takvog štediše u drugom stupu da ga ministar Pavić odlučuje penalizirati nepriznavanjem prava na dodatak od 27 posto, a koji bi u budućnosti omogućio respektabilan rast mirovine osiguranika u drugom stupu? Taj osiguranik nije primio nikakav tuđi novac ili bilo koji oblik javne pomoći. I vrlo je vjerojatno da će stoga imati pravo na tužbu protiv države zbog a) obmane kod svojedobnog pokretanja prisilne mirovinske štednje i b) ucjene oko isplate mirovine s dodatkom 27 posto.
3. Treće, čini se da je pravi cilj odluke da se drugostupašima ne prizna dodatak od 27 posto zapravo želja države da se dočepa njihovih ogromnih ušteda u drugom mirovinskom stupu koje su dosegnule 90-ak milijardi kuna. Samo tako može se objasniti ideja ministra Pavića da se dodatak od 27 posto prizna onim drugostupašima koji se vrate u prvi mirovinski stup, ali uz uvjet da svoju mirovinsku štednju prisilno daruju državi. Kako je jasno da drugi mirovinski stup, koji je stvorio enormne uštede i prinose, ipak nije dovoljno moćan da na kratki rok nadoknadi 27 posto mirovine, naravno da će se većina odlučivati za povratak u prvi stup i prebacivati svoju mirovinsku štednju državi, ali će zbog te ucjene zapravo izgubiti pravo uživanja svoje (!) ušteđevine.
Drugim riječima, većina štediša iz drugog stupa zapravo ostaje zakinuta za blagodati svojeg privatnog izdvajanja u osobnu mirovinsku štednju uvećanog za prinose mirovinskih fondova, a država će koristiti njihovu privatnu štednju za isplatu dijela mirovine iz prvog stupa i dodatka od 27 posto. Bizaran potez države.
4. Četvrto, jednim potezom ministar Pavić će srušiti i smisao mirovinske reforme i njezin ključni izdanak - hrvatske mirovinske fondove. Rješenje ministra Pavića takvo je da ispada da smo sve ove godine od pokretanja mirovinskih fondova zapravo prisilno štedjeli za državu. Drugim riječima, mirovinski fondovi drugog stupa izgubili su smisao svojeg postojanja te je nelogično da nam i dalje naplaćuju naknade za upravljanje našim novcem jer će taj novac ionako biti proslijeđen državi bez dugoročnih jamstava za sigurnost i visinu naših penzija. Čak bi predložili da se u slučaju da Sabor prihvati Pavićevu logiku trenutačno sav novac iz mirovinskih fondova drugog stupa, kad već radimo veliko sistemsku štetu zbog koje će trpjeti generacije i generacije, odmah prebaci u novi veliki državni fond, ali ipak nećemo biti toliko cinični jer je opasnost da moć upravljanja tim novcem dobiju nevješti politički aparatčici ekstremno velika. Novac koji smo štedjeli godinama mogao bi vrlo brzo nestati uz malo ministarske “pomoći” sa strane. Uz novi veliki priljev u državnu blagajnu, bilo bi pitanje vremena kad će se opet povećati izdvajanja za ionako povlaštene skupine ili kad će se uz pokoji trideset godina star avion kupiti i veći broj, recimo, šezdeset godina starih tenkova jer je to, tobože, prioritet svih prioriteta.
Dodajmo ovome da su menadžeri mirovinskih fondova zapravo zaslužili ukidanje jer su mirno šutjeli znajući što ministar Pavić smjera umjesto da su se hrabro upustili u borbu za zaštitu interesa svojih klijenata, nas mirovinskih štediša. Šutnjom su dobili što su tražili.
5. Peto i zaključno: najveća obmana Pavićeva plana ne leži u tome što su nam godinama govorili da u drugom stupu štedimo za sebe, ali je ispalo da smo štedjeli za državu. Pavić nije započeo s tom pričom, pa ga za nju ne trebamo smatrati odgovornim. Puno je gora obmana to što Pavić dugoročno vraća važnost prvom mirovinskom stupu koji više ne može funkcionirati iz sasvim prozaičnog razloga: jednostavna financijska matematika pokazuje da čak ni dramatično produljenje radnog vijeka ne može u zemlji staraca i s premalim bazenom radnog stanovništva uz stopu fertiliteta od 1,4 osigurati po principu međugeneracijske solidarnosti dugoročni rast mirovina, nego ćemo, vrlo vjerojatno, doživjeti pad prosječne mirovine na 25 posto prosječne plaće. Bit će to crkavica od koje nitko, čak ni uz dodatak od 27 posto, neće pristojno živjeti, a možemo biti sigurni da će država u međuvremenu rasprčkati našu ušteđevinu u drugom stupu jer, jednostavno, naša država nikad ništa nije uštedjela, nego je veći dio vremena dokazano trošila više nego što si je mogla priuštiti.
Samo mali broj građana imat će razloga ostati u II. mirovinskom stupu
Ako Vlada ustraje na odluci da će obvezni članovi drugog mirovinskog stupa, odnosno generacija rođena 1962. i kasnije, moći dobiti 27 posto dodatka samo ako ušteđevinu iz drugog stupa prenesu u prvi stup, odnosno u državni proračun, bit će to konačna demontaža mirovinske reforme započete 1999. To je jedinstveni stav ekonomskih analitičara s kojima smo razgovarali, a tako misli i Danijel Nestić, ekonomski stručnjak za mirovinski sustav iz Ekonomskog instituta, koji je član stručne radne skupine koja je jučer bila na sastanku u Ministarstvu rada kada je članovima grupe predočen plan zakonskih izmjena vezanih za mirovinski sustav.
- Smatram da se radi o lošem potezu Vlade kojim se, ustvari, demontira mirovinska reforma i nakon tih mjera drugi mirovinski stup više neće imati smisla. U Ministarstvu tvrde da će 97 posto ljudi vjerojatno iz drugog stupa prijeći u prvi stup prilikom odlaska u mirovinu, a da samo manji broj onih s velikim plaćama to neće napraviti. Istovremeno tvrde i da će za 20-ak godina sve veći broj ljudi imati veću mirovinu ako ostanu u drugom stupu, ali ne navode koliki je to postotak građana. Po mom izračunu, postotak ljudi koji će imati veću korist od ostanka u drugom stupu bit će i nakon 20 godina jako mali, odnosno samo nekoliko postotaka građana s jakom malim plaćama imat će razloga ostati u drugom stupu. Stoga se može reći da ovim potezom Vlada odustaje od mirovinske reforme započete 1999. i da drugi stup više nema smisla, pa treba postaviti pitanje zbog čega onda i dalje ostaje na snazi izdvajanje od pet posto za drugi mirovinski stup - ustvrdio je Nestić. U Ministarstvu smatraju, rekao nam je Nestić, kako bi davanje dodatka od 27 posto i na mirovine koje uključuju drugi stup (pri čemu bi se dodatak od 27 posto odnosio samo na 75 posto mirovine) za državu bio preskup.
Udruga društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava (UMFO) poručila je, pak, da dodatak od 27 posto treba razmotriti i za članove kombiniranog sustava. “Sredstva na osobnim računima u drugom mirovinskom stupu osobna su imovina hrvatskih građana, koja predstavlja njihovu mirovinsku štednju koja im u budućnosti može osigurati veće mirovine i kvalitetniji život u mirovini. Dodatno, ta su sredstva nasljedna. UMFO vjeruje da će upravo kvalitetan mirovinski sustav koji omogućuje dostojne mirovine kroz drugi stup biti jedna od najučinkovitijih demografskih mjera za RH”, stoji u priopćenju UMFO-a.
Hrvatska udruga poslodavaca u svojem je reagiranju navela da reforma koja se odnosi na produljenje radnog vijeka za punu starosnu mirovinu do navršene 67. godine zasigurno neće riješiti sve probleme mirovinskog sustava RH, ali s obzirom na nedostatak mlađe radne snage, loše demografske trendove, iseljavanje i deficit mirovinskoga sustava koji se nadoknađuje iz proračuna, produljenje radnog vijeka osigurat će, za sada, veću održivost trenutnog sustava. S tim se slaže i Danijel Nestić, tvrdeći da su te mjere korak u dobrom smjeru, ali i HUP je kritičan prema Vladinoj mjeri koja se odnosi na dodatak od 27 posto. “Što se tiče izračuna mirovina i promjena vezanih za prvi i drugi stup, potrebno je napraviti temeljite ekonomske analize kako bi se utvrdilo koji su i za koga predloženi modeli isplativiji i koji su im dugoročni učinci. I onda na osnovu tih izračuna donijeti odluke o promjeni, gdje svakako treba nastojati sačuvati i unaprijediti drugi stup, kao direktnu i privatnu štednju svakog radnika”, priopćio je HUP. (Frenki Laušić)