"Joj, pokvarila mi se vešmašina, biste je mogli doći popraviti?”
Ne, to nije bio poziv majstoru - ovim je riječima jedna starija stanarka nazvala oca moje prijateljice, koji je u to doba bio predstavnik stanara, da joj otkloni kvar, a ako mora zvati majstora, da se to svakako naplati iz pričuve.
Dobro, bilo je to davno, ali zbog nedavne priče jedne poznanice shvatila sam da ljudima ni danas nije jasno na što se zapravo treba trošiti pričuva.
”Zamisli, sama sam platila popravak začepljene cijevi, a kad sam to ispričala poznaniku, rekao mi je da je on takav kvar u dogovoru s predstavnikom stanara popravio kao hitnu intervenciju, i to na račun pričuve. Ne čini mi se to fer na račun ostalih stanara, zašto bi drugi morali plaćati moj zaštopani sifon? Ili sam krivo postupila?” pita se ona.
Da bi bilo moguće odgovoriti na to pitanje, trebalo bi znati više detalja o međuvlasničkom ugovoru koji vrijedi za zgradu njezina poznanika.
Naime, prema Uredbi o održavanju zgrada, točno je propisano da se pričuva troši isključivo na zajedničke dijelove zgrade u koje spadaju nosiva konstrukcija, zajedničke terase, pročelje, krovna i ostala limarija na zajedničkim dijelovima, dimnjaci, ventilacije, hidranti, stubišta, požarni prilazi, dizalo i instalacije.
Kod ovog posljednjeg, zajedničkim instalacijama plina i struje smatraju se samo instalacije do brojila stana, a vodovodne samo od glavnog vodomjera do odvajanja instalacija za stan, što bi značilo da svi popravci cijevi unutar stana predstavljaju trošak vlasnika te se ne financiraju iz zajedničke pričuve.
Ipak, zakonodavac je iz nekog razloga cijelu priču odlučio zakomplicirati pa je u uredbu ubacio da suvlasnici međuvlasničkim ugovorom na drugačiji način mogu urediti popis zajedničkih dijelova - što znači da se on može proširiti i na neke druge elemente zgrade. Ipak, treba reći da su to u praksi puno rjeđe situacije, a puno se češće događa da suvlasnici inzistiraju pa predstavnici nerijetko zbog mira u kući pristaju zagrabiti u zajedničku pričuvu puno dublje nego što je to dopušteno.
Taj je novac, naime, zamišljeno trošiti na one dijelove zgrade kojima su suvlasnici svi stanari, no problem leži u tome što postojeći Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji datira u davnu 1997. godinu, ne predviđa apsolutno nikakve vrste sankcija za upravljanje objektom mimo propisa, a to se onda odnosi i na plaćanje pričuve.
”Zakon je dosta manjkav, ima puno sivih zona, a loš je i po pitanju pričuve jer stanarima omogućava da pod nju uvrste sve i svašta. Mi smo nekoliko puta inicirali njegove izmjene, oformljena je i radna skupina, no, nažalost, nitko ne zna što će biti s tim, rekao je Andrej Gregorec, predsjednik Vijeća upravljanja zgradama pri HGK.
Dakle, ako i dođe do neopravdanog trošenja novca iz pričuve ili bilo kakvih drugih sumnji u nelegalne poslove, u Hrvatskoj ne postoji nikakvo tijelo kojemu bi suvlasnici takvo što mogli prijaviti.
Mogu se žaliti upravitelju zgrade, no ignorira li i on propise - a mnogi ignoriraju - nema praktički nikakve mogućnosti zaštite, osim pokretanja sudskog spora, na što se rijetki odlučuju.
U Udruženju upravitelja pri HGK stoga su puno pažnje posvetili načinu kako su to pitanje uredili naši susjedi Slovenci pa su zbog toga preveli njihov Zakon o stanovanju koji je, za razliku od domaćeg, predvidio sankcije za kršenje propisa.
Svaka zgrada tako može imenovati nadzorni odbor koji nadgleda upravlja li upravitelj zgradom u skladu s propisima, a posebnom glavom zakona određene su i kazne koje se mogu izreći etažnom vlasniku ili pravnoj osobi.
Predstavnici stanara koji, recimo, ne sazovu sastanak suvlasnika u skladu s propisima, mogu biti kažnjeni s između 500 i 1500 eura - pa čak i ako zaborave sastaviti zapisnik, a kazne za upravitelje idu do 125 tisuća. U Hrvatskoj se dotle novac iz pričuve troši na popravke suđerica, upravitelji služe za brojače novca, a predstavnici stanara tom funkcijom nadomještaju nedostatak bilo kakvog društvenog statusa. Ne, neće nama pomoći ni stotinu novih potresa.