Predsjednik Vlade u “mandatarskom” razdoblju govoreći o proračunskim uštedama nerijetko spominje zdravstvo jer ipak je to resor u kojem se vrti čak petina državnog proračuna. No, jesu li uštede stvarno moguće u sustavu u kojem se doktrine, terapije, dijagnostika doslovno mijenjaju svaki dan, a to znači da iz godine u godinu neminovno raste potrošnja?
Odgovor je, dakako, negativan, osim ako namjera nije smanjivanje prava građana. U suprotnom, sve ispod 22 milijarde kuna godišnje za zdravstvo neizbježno vodi u gubitke.
Primjerice, prošle, 2015., zdravstvo je imalo na raspolaganju 22,17 milijardi kuna, a najnoviji podaci govore da i uz to ostaju “tekući” dugovi od 2,5 milijardi kuna, dok su ukupna dugovanja koja se protežu na nekoliko godina veća od 5 milijardi kuna.
Treba također podsjetiti da se od tog ukupnog iznosa nešto više od 2 milijarde godišnje troši na razne naknade poput onih za bolovanja ili porodiljne, što znači da za liječenje ostaje “na knap” oko dvadeset milijardi kuna.
Riječju, može se tvrditi kako je moguće da u ovoj godini zdravstvo potroši milijardu kuna manje, odnosno da će funkcionirati s 21 milijardom, ali u tom slučaju ne ginu novi dugovi, odnosno ponovila bi se zbivanja s početka mandata Milanovićeve Vlade kad su se na ime štednje množili gubici sustava. Osim toga, kako je HZZO izvanproračunski fond, bilo bi zanimljivo čuti kako će to zdravstvo sredstva koja su namjenska “pokloniti” proračunu na ime štednje.
Još jedna sanacija
Valja podsjetiti da je ministar Rajko Ostojić, nakon što je smanjen doprinos iz plaća za zdravstvo s 15 na 13 posto, tvrdio da su tolike uštede moguće i da će “sve biti u redu”. Rezultat je bio 2,5 milijarde kuna novih gubitaka.
Srećom, doprinos je vraćen na stare pozicije, a potom je slijedila sanacija zdravstva s više od 5 milijardi kuna jer u suprotnom bi zdravstvene ustanove bile u bankrotu, a zdravstvena zaštita u rasulu. Nema uštede ni na snižavanju cijena usluga jer je i taj “film” isprobala Vlada na odlasku.
Ne bi li dokazali da se sa smanjenim proračunom mogu pokriti troškovi, snižene su ionako niske cijene usluga za tridesetak posto, nakon čega bolnice više nisu imale ni za plaće, a kamoli za liječenje. Izlazak HZZO-a iz riznice ipak je barem djelomično popravio situaciju jer se konačno zna koliko, kada i iz kojeg izvora stižu kune u zdravstvenu blagajnu, ali i koliko se može trošiti.
Tako je lani od doprinosa građana iz plaća prikupljeno ukupno 18,17 milijardi kuna, što je 5 posto više nego u 2014., a iz dopunskog osiguranja stiglo je još 1,6 milijardi kuna. Državni proračun za neosigurane osobe, zatvorenike, nezaposlene... te na ime trošarina na cigarete trebao je platiti 4,8 milijardi kuna.
No, kao i ranijih godina, zdravstvo taj ukupni iznos nije dobilo nego je Lalovac dao samo 2,4 milijarde, a ostatkom zdravstvenih kuna krpale su se proračunske rupe!? Da je sustav dobio sve što mu po zakonu pripada, situacija bi bila ne samo “komotnija” nego bi se ozbiljno moglo raditi na podizanju kvalitete, ali i razgovarati o boljem položaju zdravstvenih djelatnika koji sve češće kupuju kartu u jednom smjeru za neku od europskih država.
Baš je odlazak liječnika i medicinskih sestara kojih kronično nedostaje u sustavu jedan od prioriteta s kojim će se susresti novi ministar zdravlja. No, bude li imao imperativ štednje, ostat će po tom pitanju svezanih ruku. Ionako loše opremljene bolnice, sa starim uređajima, bit će argument raznim lobijima koji samo čekaju “da javnom zdravstvu ponude svoje privatne usluge po cijenama HZZO-a”.
Bolji poznavatelji prilika u hrvatskom zdravstvu znaju da bi to bilo pogubno jer nije riječ o dobrohotnosti nego isključivo o namjeri bacanja javnog zdravstva na koljena, a onda bi krenule ucjene sa znatno višim računima. Naravno, svi bi se takvi uključivali samo u onaj dio zdravstva koji i tako nema gubitaka, a državnim i lokalnim ustanovama ostavljali bi ono što se ne isplati ili pak niti jedan, pa i onaj najbogatiji, ne može platiti.
Primjerice, hitne stvari rado se ostavljaju javnom zdravstvu, baš kao i skupo liječenje raka. Samo za skupe lijekove lani je potrošeno 800 milijuna kuna pa je pravo pitanje zašto bi zdravstvo prepustilo privatnicima isplativo, a sebi ostavilo neisplativo. Naime, sve dok u Hrvatskoj caruju razni zdravstveni lobiji, o nekoj ozbiljnoj sinergiji javnog i privatnog iluzorno je govoriti jer iz takvih su se “veza” uglavnom rađali samo skandali.
Premalo izdvajanje
Sustav nedvojbeno treba ozbiljne promjene, poglavito u organizaciji, i to od bolnica do domova zdravlja, jasnih smjernica, odnosno protokola, liječenja i dijagnostike, do centara izvrsnosti i ukidanja snažno uglavljenog svaštarenja. No, izdvajanje jedva 7 posto BDP-a za zdravstvo, odnosno 700 eura po glavi stanovnika godišnje, od čega za liječenje tek nešto više od 400 eura, traži domaćinsko ponašanje, ali prostora za štednju nema.
Zna li se da u tekućoj zdravstvenoj potrošnji trošak liječenja sudjeluje s 45 posto, što je slično ostalim zemljama EU-a, a dugotrajna njega sa samo 2 posto zdravstvenih kuna, imamo problem koji što prije treba riješiti. Naime, u razvijenim zemljama EU-a to je više od 20 posto. Drugim riječima, u Hrvatskoj se u akutnim bolnicama liječi što se može, a onda cjelokupna briga za pacijenta pada na teret obitelji koja snosi i troškove.
Ugovori s privatnicima
Prije razgovora o štednji “na papir” će novi ministar morati staviti sve te nelogičnosti, ali i činjenicu da je samo 11 posto uređaja u javnom sustavu mlađe od 5 godina, što znači da je većina najčešće “u kvaru” pa se liste čekanja smanjuju “ugovorima s privatnicima”. Nastavi li se takav trend, većina radiologija u Hrvatskoj mogla bi zatvoriti vrata jer se neće imati na čemu i čime raditi.
Oni manje upućeni u situaciju u hrvatskom zdravstvu vjerojatno smatraju da takvi kakvi jesmo, nerijetko rasipni bez razloga, možemo malo stegnuti zdravstveni remen a da se baš ništa ne dogodi s pravima građana, ali to je račun bez krčmara. Krene li se u tu priču, sigurno bi prvi stradao donositelj loših vijesti. No, prije nego što se posegne za rezovima prema pacijentima, nužno je pomesti pred svojim vratima.