Djeca obitelji Posavec iz Čakovca - 11-godišnja Anja, osmogodišnji Aleksandar i šestogodišnja Rahela - nikada ni za što nisu dobila batine - ni kad su bili “mali i nemogući”, ni kad su se inatili roditeljima, ni kad su dobili loše ocjene, ni kad su bili grubi prema vršnjacima.
Djeca nisu mali ljudi
Njihovi roditelji, tata Josip, 37-godišnji profesor stručnih predmeta u srednjoj Ekonomskoj školi, i mama Lidija, informatičarka, odlučili su - i uspjeli - odgajati ih nenasilno, bez batina i udaraca, te ih primjerenom ponašanju uče isključivo dogovorom, razgovorom i objašnjavanjem.
- Ne, nikada nismo udarili dijete niti ćemo to učiniti jer se to, naprosto, ne radi - odlučno objašnjava mama Lidija Posavec.
Ona i suprug, kaže, nisu sjeli i svjesno odlučili da će nenasilno odgajati svoju djecu.
- Kad smo dobili prvo dijete, nekako nam je ‘normalno’ bilo da je nećemo tući niti odgajati batinama. Ne mogu reći da smo to odlučili, to nam je naprosto bilo prirodno, došlo je samo od sebe. Iako sam u djetinjstvu nekoliko puta dobila batine, jednostavno smatram da su odgoj i batine dvije suprotnosti. Jedno ne ide s drugim - priča Lidija.
Sjeća se kako je jednom, dok još nije imala djece, sjedila u društvu u kojem je jedna odgajateljica branila stav da se djeca ne trebaju tući. Tada je rekla da “djeca nisu mali ljudi s malim pravima, već ljudi sa svim velikim pravima, pa i pravom da imaju loš dan, da su ‘nemogući’ i da im se to tolerira”.
- Često mi ta rečenica zvoni u glavi. I ja sam ponekad nesuradljiva, ništa mi ne odgovara, svi mi idu na živce i ja svima idem na živce. No, je li to razlog da me netko klepne, da me udari kako bih se popravila? Naravno da nije. Meni je jednako tako neprihvatljivo iz tog razloga udariti dijete - priča Lidija.
Ističe kako to ne znači da joj nikada nije došlo da udari dijete, da mu da “po riti”.
- Naravno da ti pukne film, osobito u opasnim situacijama: kad ti dijete istrči na cestu, ti vičeš ko’ luda, zoveš ga natrag, moliš, a ono stoji nasred ceste i smije ti se. Najradije bih ga tada namlatila. Ali, jednostavno to ne učiniš. Prvo otkloniš opasnost - makneš ga s ceste, udaljiš od štednjaka, uzmeš mu nož iz ruke, spustiš ga s visokog ili slično - a onda duboko uzdahneš i kreneš razgovarati i objašnjavati na njima razumljivom jeziku - objašnjava Lidija.
Kako prići djetetu
Djetetu razumljiv jezik, tumači, nikako ne znači laganje ili, još gore, nerealno zastrašivanje.
- Izraziti sam protivnik da se djetetu, primjerice, govori ‘ako to učiniš, dobit ćeš piku’ ili ‘doći će ti policija’. Šta će dijete misliti kad bude stvarno trebalo injekciju? Da je bilo zločesto? A policajac treba biti figura koja ga čuva i brine se o nama, a ne kažnjava malu djecu - kaže Lidija.
Ona djeci kaže pravu istinu tako da je djeca mogu prihvatiti.
- Lijepo im kažem da će ih, ako budu istrčali na cestu, udariti auto, da će im ići krv, da će ih strašno boljeti i da će morati ići u bolnicu. To upali posebno ako su doista vidjeli nešto slično, na primjer, na televiziji - tumači Lidija.
Iako nikad nisu dobila batine, njezina se djeca međusobno znaju, kako kaže, počupati i popeckati.
To što ne tuče djecu, kaže, ne znači da jasno ne postavlja granice, da se ne zna tko je roditelj, a tko dijete, i da ih ne uči da za svoje ponašanje moraju snositi posljedice.
Svatko ima izbor
- A nekad je stvarno dobro dati djetetu izbor. Ako ste ušli u dućan s namjerom da djetetu ništa ne kupite, zašto na tome inzistirati ako ono, na primjer, traži nešto jako prihvatljivo? Koji je konačni učinak? - pita se Lidija. Izrazito su važne i pohvale i stimulacija, a ne agresivno ponašanje.
- Po mojem iskustvu, kad dijete dobije batine, ono ništa ne nauči i dalje ponavlja pogreške. Otrpi udarce i ‘čisto’ kreće dalje. Nakon toga, postoje dva scenarija i ni jedan mi nije prihvatljiv: ili neće ponoviti takvo ponašanje zbog straha, a ne zato što je naučilo da se to ne radi ili će, što je vjerojatnije, unaprijed iskalkulirati da će to učiniti, dobit će batine i nikome ništa - objašnjava Lidija.
‘Nema koristi od stalnog kažnjavanja’
Lidija kaže kako od stalnih kazni nema pretjerane vajde jer se nakon isteka kazne djeca odmah vraćaju istim obrascima ponašanja.
Razgovor i objašnjavanje djeluju dugotrajno i preveniraju teže kažnjavanje.
- Ali to ne znači jednom reći i od djeteta nakon toga očekivati ‘primjereno ponašanje’. To znači ponoviti istu stvar 200 ili 300 puta, ne karikiram. Doista je treba ponoviti 300 puta, i svaki put ozbiljno i sa strpljenjem - tvrdi Lidija.
Jako je važno ponekad popustiti djetetu. Jer, katkad su djeca u pravu, njihove želje nisu nerealne i roditelj ne treba tjerati mak na konac i inzistirati na nečemu samo zato što je roditelj.