Ma samo da mi je jedna kampica da se zagrijemo, da se sa ženom i djecom konačno naspavam. Danas me zvalo njih petnaest. Svi me traže adresu, Dolazimo, kažu, ali nigdje nikoga. Već tri dana spavam u autu. Tu imam internet ako mi netko javi za kampicu, a čuvam i kuću od lopova. Ako mi i ovo malo uzmu, što ću onda - priča mi Mirko Jurišić ispred svoje polusrušene kuće na ulazu u Glinu.
Dio stropa kuće naslonio se na ormar, pa se nije urušio. Krov se urušava. A kuću za svoju obitelj kupio je prije godinu dana. Radi na crno, pa je kredit za njegovu obitelj podigao suprugin bratić.
"Banka neće reći - zbog potresa ne moraš uplaćivati. Ja mu svaki mjesec moram uplatiti ratu, a sada nema posla", kaže Mirko, koji već tri dana spava ispred kuće, u svojem zelenom Golfu dvojci.
Kako pobjeći potresu?
"Čekam statičare. Javili su mi se prije tri dana, ali nikako da dođu. Moram biti tu. Jer ako dođu, a mene nema, tko zna kada ću ih vidjeti", priča Jurišić, očiju crvenih od nespavanja. Kuću svaki novi potres dodatno urušava, pa je svoju suprugu i troje djece preselio kod rodbine u obližnji Gornji Viduševac. Najgore je što je najmlađa Barbara, stara tek godinu dana, jučer dobila temperaturu, i to trideset devet.
"U kući u Gornjem Viduševcu smjestilo se nas šesnaestero. Ima djece kao u dječjem vrtiću", govori. Poslije će se ispostaviti da ih nije šesnaestero, nego devetnaestero. "Od svega ovog više niti ne znam koliko nas je", kaže. U Gornjem Viduševcu dočekalo nas je osmero djece i troje odraslih.
"Ima nas još. Desetero je odraslih i devetero djece, ali muž je kombijem otišao u Glinu po pomoć. Svi smo ovdje natiskani. Imamo dvije sobe, spavamo na podu, suprug je sinoć spavao na stolici. Na kat kuće ne možemo jer nas je strah", priča Đurđa Hodorović.
Na štednjaku na drva kuha kavu. Kuća je, kaže, malo pukla, ali se u njoj može živjeti. David je najmlađe dijete u sobi. Tek mu je 15 dana. Od toga je pola svojeg dosadašnjeg života preživio u ludilu potresa. Možda je i dobro što toga nije svjestan. Domagoj (4), David (7), Lucija (2), Petra (4), Katarina (11) i Valentina (13) nakon prvotnog dječjeg nepovjerenja i sramežljivosti prema neznancima u kući me sa zanimanjem prate dok pišem u blok i mašu fotografu. Ne daju se obeshrabriti trenutnom situacijom.
"Jutros potres, a nas toliko da ne možemo izjuriti iz kuće na brzinu. Krene potres, djeca vrište. Svi smo se zaputili prema izlaznim vratima, ne znaš tko će prije, hvataju se cipele. Nagužvali smo se na vrata i nikako van", svjedoči nam Đurđa. Kaže da im je sada još i dobro.
Prva tri dana nakon drugog potresa njih devetnaestero spavalo je u dva kombija i Golfu ispred kuće. "Pa kako", pitam. "Auti su u leru bili upaljeni cijelu noć. Nekako smo se stisnuli i preživjeli", objašnjava Mirko. Svi oni zahvalni su na svakoj pruženoj pomoći.
"Hvala svim dobrim ljudima. Hrane i odjeće za djecu imamo dovoljno, ali ono što nam treba neka je kampica. Pa gdje je tih 200 kampica za koje se priča da su krenule prema Glini? Zar baš nijedna od njih mene nije zapala", kuka Mirko.
Glavna je organizacija koja se brine za unesrećene u Glini i okolnim selima Hrvatski Crveni križ. U sklopu drvenog centra Sherif organiziran je glavni sabirni centar za prikupljanje pomoći. Tu je organiziran prihvat sve pomoći i njezina distribucija. Osim toga, našlo se tu i mjesta za stacionar za smještaj dijela ljudi koji su se iselili iz svojih kuća. No, bez obzira na sav veliki trud koji djelatnici Crvenog križa, ali i vatrogasci te policija daju kako bi pomogli ljudima, na terenu je primjetan prilično velik kaos, a korijen tog kaosa je u neorganiziranoj lokalnoj vlasti.
Nema organizacije
Gradonačelnika Stjepana Kostanjevića već danima nema nigdje. Stanovnici ga jedino mogu vidjeti na jumbo plakatu na izlazu iz grada putem kojeg im želi sretan Božić i Novu godinu. Kažu nam domaćini da nijednom do sada nije posjetio prostore Crvenog križa. U gradu ga nigdje ne možete sresti. Zamjenica Stjepana Kostanjevića, Branka Bakšić Mitić, u lošim je odnosima s gradonačelnikom. Obilazi okolna sela i često je u medijima, no za njezine medijske istupe dio građana ovdje nema baš lijepe riječi. "To čini samo radi svoje promocije. Priča sve i svašta, a organizacija u gradu je nikakva", govore nam mještani i otkrivaju da u prijepodnevnim satima na lokalnoj benzinskoj postaji nije bilo benzina.
U Glini, kao i okolnim selima, najtraženiji su kamp-kućice i kontejneri. "Ma obećavaju ih svima, a malo njih ih dobiva. Ne znamo gdje su", očajni su građani, koji hrane i odjeće imaju i previše, ali nemaju gdje spavati. Prema nekim procjenama, oko 70 posto središnjeg dijela Gline morat će se rušiti. U centru grada gotovo je svaka kuća označena crvenom strelicom i velikim slovom R - dakle, za rušenje. Vatrogasci u središtu grada jučer su započeli s čišćenjem dijela zgrada, a neke su i počeli rušiti. Kako su brojne ulice zatvorene za promet, stariji građani smeteno tumaraju gradom ne bi li pronašli put do svoje kuće.
Ljudi na rubu
Jučer smo tako bili svjedoci prizora u kojem je djelatnica Crvenog križa u auto uzela dezorijentiranu ženu na ulici koja se nije znala vratiti kući. "Takvih je slučajeva sve više. Ljudi polako pucaju, gube se", kažu nam sugovornici. I sami smo bili svjedoci svađa, nezadovoljstva. Pojedince se optužuje da uzimaju previše humanitarne pomoći, da prijavljuju oštećenja na kućama u kojima nikad nisu živjeli.
"Prijatelju, još dva dana i sve će ovo otići u tri lepe... Mogu se ovi vatrogasci i Crveni križ truditi koliko žele, ali nema krovne organizacije", pričaju nam djelatnici. U sklopu Crvenog križa i nekoliko je psihologa koji pružaju psihološku pomoć. Kažu da se posljednjih dana pomoć traži sve češće. U budućnosti posla će biti još više.