Tko god je pratio političku dinamiku na ljevici, nije iznenađen najnovijim razvodom između Radničke fronte i ostatka lijevog bloka, odnosno koalicije Zagreb je naš, Nova ljevica i Možemo! Jer, odnos između RF-a i ostatka lijevog bloka nikad nije bio baš idiličan, samo su trzavice konačno izišle na površinu.
Da postoji pukotina između RF-a i ostatka lijevog bloka očitovalo se još 2017. kad su stranke današnjeg lijevog bloka na lokalnim izborima u Zagrebu u drugom krugu htjele podržati Anku Mrak-Taritaš kao manje zlo od Bandića. Radnička fronta se tome suprotstavila, smatrajući da ne može podržati kandidata pro-business stranke kao što je HNS.
Kad su u rujnu 2018. stranke lijevog bloka prvi put potpisale polazišni programski dokument - Šibensku deklaraciju - Radnička fronta je opet iskočila iz kolektiva. Potpisala ju je, ali i inzistirala da se objavi i njen izdvojeni aneks. Između RF-a i ostatka koalicije postoji - ukratko - dugi historijat nesloge koji je zakratko (i politički plodotvorno) pokrpan uoči ovogodišnjih parlamentarnih izbora.
Trzavice između RF-a i ostatka lijevih dijelom su (bile) neizbježne, jer počivaju na temeljnom ideološkom jazu. Radnička fronta je neomarksistička stranka koja zagovara demokratsko obaranje kapitalizma. Ostatak lijevog bloka po svom bi se temeljnom idejnom profilu mogao opisati kao zelena socijaldemokracija. Umjesto rušenja kapitalizma, ta politika pokušava zaustaviti kapitalizam da ne uništi samoga sebe, ekološki, ekonomski i socijalno. Zagovara javnu stanogradnju, javnu energetiku, jaki javni sektor i jaku državu, ali ne više od toga.
Za Radničku frontu ostatak ljevice je kunktatorski, polovičan. Oni vide Možemo! kao tek nešto poboljšanu verziju SDP-a. Neprihvatljivo im je "narodno-frontovsko" povezivanje s mainstream strankama za koje drže da su skrivile današnje hrvatsko društvo. Među takve spada i SDP.
Za ostatak lijevih radikalizam Radničke fronte je neproduktivan i politički sterilan. Za njih je Radnička fronta poput čovjeka kojem su u mraku sve krave crne. Iz optike Radničke fronte cjelokupna je hrvatska politička scena "jednako crna", a to znači da su jednako neprihvatljivi Škoro i SDP, Centar i Suverenisti. Ostatak ljevice drži da taj stav vodi u besplodnu izolaciju.
Riječ je o ideološkoj dvojbi koja u povijesti ljevice nije nova. Od 20-ih do 70-ih ljevica se dijelila na tom pitanju. Jedan njen dio je socijaliste i socijaldemokrate držao kukoljem i revizionistima. Drugi je pokušavao tražiti saveznike na široj sceni, od Narodnog fronta u francuskim 30-ima pa do Berlinguerova eurokomunizma.
Ta ideološka pukotina u hrvatskom slučaju ima i realpolitičke posljedice. Radnička fronta je lijevom bloku jako otežavala traženje političkih partnera. S druge strane, sudjelovanje u lijevoj koaliciji frustriralo je Radničku frontu jer su osjećali da se idejno razvodnjavaju.
Ta dvostrana nervoza sad je dovela do (novog) razlaza. U Zagrebu on neće imati posljedica, jer su tamo Zagreb je naš i Možemo! suvereno na svom terenu. No, posljedica bi moglo biti u Rijeci, gdje se ostatak ljevice bori protiv duge hegemonije SDP-a, a RF ima prepoznatljive ljude. Razdvojen napola, lijevi će blok tamo pucati sebi u nogu.