Kad su se u subotu na poljani ispred dvorca Stubički Golubovec okupili pobunjeni seljaci pod vodstvom Matije Gupca i 446 godina nakon seljačke bune opet se sukobili s Tahyjevim plaćenicima, nekoliko dječaka iz publike, naoružani drvenim replikama mačeva, povikalo je: “Naprijed naši!”. Naši su, dakako, bili pobunjeni seljaci, ali netko je iz publike primijetio da je otac jednog od razigranih dečeca za potrebe bitke bio kostimiran u dresove Franje Tahyja koji je taj dan u krvi ugušio sedmodnevnu bunu obespravljenih seljaka. Mali se Zagorec nije dao zbuniti i nastavio je igru ostavljajući publici na razmišljanje što njega uče u školi - za koga treba navijati kad se unaprijed zna ishod bitke. Tko će to znati, pa je zato valjda ove godine mitska bitka i održana pod geslom “Buna traje”, princip je isti od 1573., sve su ostalo nove kmetske borbe za pravicu.
Izbor za stablo Eurovizije
No, nakon završetka bitke obje su strane uz kupicu domaćeg vina i zagorske kobasice dobile još jedan posebni zadatak; sa svog mobitela kliknuti na internetsku stranicu https://www.treeoftheyear.org, gdje je u tijeku glasovanje za Europsko stablo 2019. Hrvatsku u tom natjecanju predstavlja Gupčeva lipa iz Gornje Stubice, jedini živi svjedok bitke, star više od 500 godina.
U konkurenciji 15 stabala naša se lipa zasad drži u sredini poretka s oko 6000 glasova, ali opasno su ispred mađarski badem Snježnog brda, abramcevski hrast iz Rusije pa ptičje drvo iz Francuske itd. Glasovanje je otvoreno do 28. veljače pa smo se zaputili do same Gupčeve lipe koju još od đačkih ekskurzija pamtimo kao nezaobilaznu zagorsku znamenitost.
Na mjestu na kojem se više od 500 godina Zagorci dogovaraju za susret po uzoru na Matiju Gupca, čeka nas Dijana Hršak, ravnateljica Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Krapinsko-zagorske županije, koja je lipu i kandidirala. Lani je na izboru sedmo mjesto osvojila platana iz Trstenog, koju je kandidirala ustanova iz Dubrovnika nadležna za natječaj iz Hrvatske.
U njezinu je društvu Božidar Sačer, dobri duh stubičkog kraja i ugostitelj koji proteklih 25 godina vodi lijepu zagorsku klet Pod lipom u dvjestogodišnjoj tradicijskoj kući, zaštićenom spomeniku kulture.
Gledamo lipu visoku devet metara koja ima veliku izboranu udubinu u sredini, zavezana je metalnim krugovima u opsegu debla od 4,9 metara, a ogoljele grane krošnje sada izgledaju tužno bez lišća.
- Trebate doći na proljeće kad procvjeta, to vam je onda čist druga slika i doživljaj. Lišće, cvijeće, pčele, sve je puno mirisa pa netko tko ju je vidio zimi, ne može vjerovati da je to ista lipa. Otkud joj tolika snaga, to je čudo prirode kako se preobrati. A nekad je bila veća od 30 metri, kak toranj na crkvi - kaže nam Božek pokazujući fotografiju iz knjige crkvenog povjesničara dr. Josipa Butorca.
Dok nam uz pucketanje vatre u lijepo uređenoj birtiji Božek priprema prave zagorske štrukle, ravnateljica Dijana govori nam o pravilima natječaja za izbor najstabla.
- Za razliku od drugih natjecanja, Europsko stablo godine ne stavlja u središe pozornosti ljepotu, veličinu ni starost, nego priču o stablu i njegovu povezanost s ljudima. Traže se stabla koja su postala dio šire zajednice, stabla ukorijenjena u život i rad ljudi. Svrha je natjecanja istaknuti značenje starih stabala u prirodnoj i kulturnoj baštini koja zaslužuju našu brigu i zaštitu. Naša Gupčeva lipa prastari je živi svjedok velike Seljačke bune, pod njezinom je krošnjom prema narodnoj predaji Matija Gubec okupljao istomišljenike i upravo ih je s tog mjesta poveo u borbu za pravicu - kaže Dijana.
Za Franceka znamo gdje je
Božek dodaje da uz lipu u stubičkom kraju u nekoliko kilometara možete obići Gupčevu rodnu hižu u njegovu rodnom selu Hižakovcu, gdje je smješten i Živi arhiv Gupčeve lipe koji je osnovan 2011. godine, kad je zasađeno 57 sadnica uzetih s lipe koja je zbog svoje starosti i povijesnog značenja 1957. godine proglašena zaštićenim spomenikom prirode. Odlazimo u Živi arhiv u kojem rastu mladice Gupčeve lipe. Prva je već, kaže Božek, presađena do Gupčeve hiže, lijepo raste i ima gotovo osam metara. Obilazimo još jednu destinaciju koja govori u prilog značenju lipe za lokalno stanovništvo. To je Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici i Augustinčićeva 6,5-metarska skulptura Matije Gupca.
Muzej seljačkih buna osnovan je 1973. u povodu 400. obljetnice Seljačke bune i smješten u baroknom dvorcu obitelji Oršić iz 18. stoljeća. Iako smo došli nenajavljeno, ljubazna voditeljica muzeja Vlatka Filipčić Maligec pokazuje nam središnju temu stalnog postava, Seljačku bunu, koja je prikazana maketama, preslikama dokumenata, oružjem iz vremena bune.
- Originalni predmet u postavu neposredno vezan uz Seljačku bunu nadgrobna je ploča Franje Tahyja. Nažalost, prikaz Ambroza (Matije) Gupca, kao ni drugih seljačkih vođa iz vremena bune, nemamo. Jedini živući svjedok Seljačke bune je Gupčeva lipa. Materijalna svjedočanstva o životu seljaka toga vremena nisu sačuvana. Samo zapisi o njihovim davanjima, kao i dokumenti o saslušanjima seljačkih vođa nakon bune. Plemstvo je imalo nešto više sreće: uz spomenutu nadgrobnu ploču ostali su poneki portreti, ali i arheološka svjedočanstva o životu vlastele, stanovnika burgova - kaže nam voditeljica dok se raspitujemo o kmetovima.
- Sjećanje je ipak bilo na strani seljaka. Narod je vjerovao da Gubec nije umro, nego da su se nad njim i njegovom vojskom sklopila dva brijega. Gubec sjedi ispod njih sa svojim kapetanima za kamenim stolom na kojem su puni pehari vina. Brada mu se ovija oko stola, pa kad se omota devet puta, tada će se brda opet rastvoriti i Gubec sa svojom vojskom ponovno osvanuti - prenosi nam legendu.
Za kraj obilaska Gupčeve baštine preostaje nam susret s najvažnijom osobom koja je sudjelovala u spašavanju lipe i osnivanju Živog arhiva. To je Marija Krušelj, nekadašnja predsjednica Turističke zajednice grada Donje Stubice. Za svog radnog vijeka ta danas superdržeća 79-godišnja umirovljenica u svijetu ljubitelja cvijeća poznata je po hrvatskom vrtu perunika i projektu Zagorski tradicijski vrt.
Naša draga starica se gasi
Marija je puna sjećanja na lipu koju je 1945. udar groma raskolio i pukotina se polako širila. Zaštićena je 1957., kao spomenik kulture, a kako se ne bi srušila od truljenja i naleta vjetra, odlučeno je da se unutrašnjost betonira.
- Kad sam je prvi put spašavala, lipa je bila u jako lošem stanju, taj beton ju je razgrađivao iznutra i znala sam da ona tako ne može izdržati dugo. Pozvala sam slovenskog stručnjaka Doleneca koji se bavio kirurgijom drveća, ali on je nakon prvog snimanja odustao i rekao da je to za njega prevelik zalogaj. Raspitivala sam se i u Dubrovniku sam na jednom seminaru upoznala njemačkog stručnjaka za dijagnostiku drveća Viktora Locherta koji mi je preporučio ovlaštenog stručnjaka za njegu i sanaciju drveća iz Nürnberga Bodu Siegerta. On je postavio dijagnozu i lipa je iznutra premazana posebnim premazom. Nažalost, on je trebao biti nakon nekog vremena uklonjen, ali nije. Unatoč svemu, ona se ne da - kaže nam Marija.
Prebirući po uspomenama vezanim uz lipu, Božek i Marija kažu da su s vremenom i oni postali sastavni dio te lipe.
- Ta je lipa dio našeg života povijesne, kulturne i sentimentalne vrijednosti. Znate da je lipa osobito cijenjena među Južnim Slavenima, ljekovita je i čuva od uroka i groma, ona simbolizira ženu kao čuvaricu ognjišta. Zato sam i željela kad se jednom ta starica ugasi, da iza nje ostanu potomci kako bi je zamijenila neka lijepa lipa iz našeg Živog arhiva. Sačuvali smo gen jer sam htjela da se cijelo naše Zagorje oplemeni drvoredima Gupčevih lipa koje će čuvati tradiciju i uspomenu na njega - kaže tihim glasom Marija.
Pitamo je kako komunicira s lipom, razgovara li ponekad s njom?
Bez pravice ničeg nema
- O, kako ne. Pričamo, ali šutke. Koji put je to pogledom, ponekad i u snovima. Osjećam njezinu energiju kad je dodirnem, osjećam je i točno znam da ona osjeća i mene. Koliko je puta ona mene nasmijala svojim razigranim granama! U mom srcu je proljeće, u mom srcu raste lipa - raznježila se Marija. A i Božek, koji je pustio suzu, slušajući čuvaricu zagorske tradicije.
- Tak je i meni. Lepo ste to opisali, gospođo Marija. Ta lipa je naš život. Ne znam kaj bih da nema nje. Kad vjetar jako puše, meni srce udara k’o ludo jer se bojim da se ona bu srušila - nadahnuo se i Božek.
Snimamo ih pokraj lipe. Oni je gledaju zabrinuto. Marija upozorava Božeka da makne rožice koje je posadio oko panja da se djeca ne penju i slikaju u pukotini. Marija mu predlaže drugo, zagorsko cvijeće. Božeku se objesio brk, tužno gleda u rožice. Kaže da će ih baciti, Marija ga nagovara da ih presadi. Kao što će i jednog dana kad ta 500-godišnja starica ode, na njezino mjesto doći nova mlada lijepa iz Živog arhiva, gdje raste na gruntu u Hižovcu, rodnom selu najpoznatijeg borca za pravicu.