30 GODINA OD PRIZNANJA

Napredniji smo od svih država SFRJ, osim Slovenije, ali ne i od drugih postkomunističkih zemalja

U pozadini priznanja bilo je puno različitih interesa i sporenja, no prevladalo je njemačko zauzimanje za priznanje

Franjo Tuđman

 Božo Vukičević

Prošlo je 30 godina od 15. siječnja 1992., nesumnjivo jednog od najvažnijih datuma u hrvatskoj povijesti, jer toga su dana Hrvatsku priznale članice Europske ekonomske zajednice (EEZ), čime je, de facto, postala priznata, suverena država.

Put do toga trajao je nekoliko mjeseci. U pozadini priznanja Hrvatske i Slovenije unutar EEZ-a bilo je mnogo različitih interesa i diplomatskih sporenja. Neke su zemlje zastupale i drukčija mišljenja, ali je naposljetku prevladalo njemačko zauzimanje za priznanje (nje­mački Alleingang, tj. "samostalna koncepcija", "samostalna inicijativa"), koje je najdosljednije i najvještije promicao ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher (1927. - 2016.).

U jeku ratnih sukoba

Tako su Hrvatsku 15. siječnja 1992. priznale zemlje EZ-a (dva dana prije to je učinila Sveta Stolica, a Island nas je priznao prvi 19. prosinca 1991.), a sljedećih dana praktično i sve ostale europske i mnoge izvaneuropske zemlje. Potom su to u travnju učinili i SAD, Rusija i Kina, te je Hrvatska idućih mjeseci primljena u Ujedinjene narode i neke druge međunarodne institucije.

Sve se događalo u ratnu jesen i zimu 1991. Žestoki oružani sukobi u Hrvatskoj su eskalirali pa je u rujnu 1991. Europska ekonomska zajednica pokušala zaustaviti nasilje na Balkanu pozivom na međunarodnu konferenciju u Haagu - The Conference on Yugoslavia - koju je predvodio lord Peter Carrington, bivši britanski ministar vanjskih poslova. Očekivalo se da će Carringtonu uspjeti dovesti sve zaraćene strane za pregovarački stol kako bi zaustavili rat u Hrvatskoj i spriječili njegovo širenje u druga područja, ali to se nije dogodilo i rat je bjesnio od Vukovara do Dubrovnika.

Osim toga, jedan od problema bilo je Carringtonovo neprihvaćanje priznavanja hrvatske i slovenske nezavisnosti jer je smatrao da sve jugoslavenske republike trebaju potpisati dogovor kao preduvjet za priznavanje nezavisnosti. Taj stav, međutim, nije bio održiv, s obzirom na de facto nezavisnost Slovenije i rat u Hrvatskoj, a Carrington nije dobio ni podršku tadašnjih 12 članica Europske zajednice koje se nisu mogle složiti oko toga treba li Jugoslaviju uopće pokušati spasiti.

Raspad, a ne odcjepljenje

Već početkom studenoga na Međunarodnoj konferenciji u Ženevi podastrta je četvrta verzija tzv. Konvencije kojom je EZ predložio da se kriza riješi pri­hvaćanjem republičkih granica kao granica novih država i da se poštuju prava manjina. Kako su Srbija i (naknadno) Crna Gora odbile prijedlog, osnovana je arbitražna komisija pod vodstvom istaknutog francuskog političara i pravnika Roberta Badintera (1928.), u javnosti nazivana Badinterovom komisijom.

Ona je potkraj studenoga utvrdila da je Jugoslavija "u procesu raspada", dakle "da se raspala, a ne, kako je tvrdila srpsko-crnogorska strana, da su se neke republike odcijepile", kako je jednom prilikom objasnio povjesničar i diplomat Ivo Goldstein. Badinterova komisija je pred kraj studenoga 1991. odgovorila na Carringtonovo pitanje je li u Jugoslaviji na djelu secesija nekih republika (prema interpretaciji Srbije i Crne Gore) ili je na djelu disolucija države (prema interpretaciji svih ostalih).

Komisija je presudila u korist interpretacije da je na djelu disolucija države. Što je posebno zanimljivo, Carrington je to mišljenje Badinterove komisije držao u ladici osam dana jer nije želio dati poticaj onima i u raspadajućoj Jugoslaviji i na Zapadu koji su se slagali s tom interpretacijom.

Poslije toga, Ministarsko vijeće EZ-a najavilo je međunarodno priznanje za mjesec dana, ispune li se određeni uvjeti, i Hrvatska je priznata 15. siječnja 1992. Zauzvrat je predsjednik Franjo Tuđman pristao na dolazak Mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku. Ispunjena su još dva uvjeta: deblokirane su vojarne JNA i dopuštena evakuacija tamošnjeg osoblja i opreme, a Sabor je donio Ustavni zakon o zaštiti manjina.

Tri desetljeća poslije oportuno je postaviti pitanje kakva je današnja, samostalna Hrvatska? Odgovor nije jednoznačan. Sigurno je uspjeh to što smo članovi EU i Sjevernoatlantskog saveza, a Hrvatska je nesumnjivo naprednija, ekonomski i u demokratskom pogledu, od ostalih država nastalih raspadom SFRJ, s izuzetkom Slovenije.

Ali, kada se Hrvatsku usporedi s ostalim postkomunističkim zemljama, rezultati su jako loši. To je pokazao, recimo, Indeks ljudskog razvoja, koji obuhvaća podatke o očekivanom trajanju života pri rođenju, očekivanom i prosječnom trajanju školovanja i BDP-a po stanovniku.

Najveću vrijednost indeksa ljudskog razvoja od nekadašnjih socijalističkih zemalja ima Slovenija koja se nalazi na 24. mjestu u svijetu, slijede Češka (26. mjesto), Estonija (30. mjesto), Poljska (32. mjesto), Litva (34. mjesto), Slovačka (36. mjesto), Latvija (39. mjesto), Mađarska (43. mjesto), Hrvatska (46. mjesto) te Bugarska i Rumunjska koje dijele 52. mjesto s vrijednošću od 0.816.

Očekivanja

Ili, Indeks demokracije koji na temelju 60 pokazatelja za 165 država i dva teritorija izračunava britanska agencija The Economist Intelligence Unit, a obuhvaća pet područja: izborni proces i pluralizam, funkcioniranje vlasti, političku participaciju, demokratsku političku kulturu i građanske slobode.

Države su svrstane u četiri skupine: pune demokracije, nepotpune demokracije, hibridni režimi i autoritarni režimi, i među promatranim zemljama najbolje stoji Estonija koja je na 27. mjestu, slijedi Češka koja je na 32. mjestu, Slovenija je 36., Litva 37., Latvija je 38., Slovačka je 42., Bugarska je 47., Mađarska je 56., Poljska 57., Hrvatska je tek na 59. mjestu, a lošija je samo Rumunjska koja je 63.

Međunarodno priznanje je donijelo stvarnu nezavisnost, ali netočno je reći da je Republika Hrvatska danas država kakvoj su se njezini stanovnici nadali prije 30 godina.

Četvorica najzaslužnijih za međunarodno priznanje Hrvatske i jedan koji je usporavao proces

Davíd Oddsson

Prva država koja je priznala Hrvatsku bio je Island (19. prosinca 1991.). Isti je dan priznanje najavila Njemačka, ali uz stupanje na snagu 15. siječnja 1992. Islandski premijer tada je bio Davíd Oddsson

Ivan Pavao II.

Užasnut razaranjima u Hrvatskoj, poljski papa presudno je utjecao na to da je vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju

Helmut Kohl

Tadašnji njemački kancelar, koji je s ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom, presudno utjecao da članice Europske ekonomske zajednice prihvate nezavisnost Hrvatske i Slovenije

Robert Badinter

Francuski političar i pravnik čija je komisija potkraj studenoga 1991. utvrdila da je Jugoslavija "u procesu raspada", dakle "da se raspala", a ne, kako je tvrdila srpsko-crnogorska strana, da su se neke republike odcijepile

Lord Carrington

Bio je protiv priznanja hrvatske i slovenske nezavisnosti jer je smatrao da sve jugoslavenske republike trebaju potpisati dogovor kao preduvjet za priznavanje nezavisnosti. Nije uspio u svojim planovima

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. svibanj 2022 17:39