DR. ZVONKO KUSIĆ

'Ne možemo se uzdati u rješenja političara. Naivno je misliti da će oni nešto promijeniti'

Dr. Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u drugome mandatu, uvaženi liječnik, sveučilišni profesor, predstojnik Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinu Kliničke bolnice Sestre milosrdnice, te bivši dekan Medicinskog fakulteta
 Neja Markicevic / CROPIX / Neja Markicevic / CROPIX

Kada se akademika Zvonka Kusića, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pita o podjelama u hrvatskom društvu, koje su nažalost iz dana u dan sve žešće i izraženije, odgovor je gotovo uvijek isti.

“Za nas postoji samo jedna Hrvatska, mi smo institucija svih građana, ideološki nepristrani, protiv podjela u naciji po svim osnovama.”

Mirna i konstruktivna retorika ovog uvaženog liječnika koji je po drugi put izabran za prvog čovjeka Akademije, u mnogočemu odskače od one koje svakodnevno čujemo od političara i mnogih drugih. Razgovarali smo u njegovom kabinetu u zgradi Akademije, koja je ovih dana bila u fokusu javnosti zbog otvorenih vrata koja su bila organizirana da bi javnost više saznala o toj instituciji.

“Kada je Josip Juraj Strossmayer prije stoljeća i pol inicirao osnivanje Akademije, ideja vodilja mu je bila da samo obrazovanjem, znanošću i kulturom mali narodi mogu izboriti ravnopravni položaj s velikima, to jest onaj položaj koji im pripada. Sada, stoljeće i pol kasnije, mi smo u sličnom položaju”, kaže akademik, naglašavajući da je ulaganje u znanost i obrazovanje ujedno i ulaganje u budućnost.

“No, vlade od toga ne vide odmah korist.”

Manjak odgovornosti

Akademik otvoreno kaže da je stanje kod nas često frustrirajuće, ali da se Hrvatsku najviše voli kada se mnogo radi. Kada to kaže dr. Kusić, bivši dekan Medicinskog fakulteta, sveučilišni profesor koji i danas ustaje u ranu zoru da bi prvo otišao u Kliniku za onkologiju i nuklearnu medicinu kliničke bolnice Sestre milosrdnice u kojoj je predstojnik i nakon toga obavljao niz aktivnosti u Akademiji, pisao znanstvene radove, otvarao niz manifestacija u organizaciji HAZU, treba mu, valjda, vjerovati.

“Svi bismo morali više raditi, biti odgovorni i disciplinirani i držati se propisa. Kad ljudi o tome govore, uvijek misle na neke druge.”

Živimo u krajnje podijeljenom društvu. Kako osobno doživljavate te podjele i mogu li intelektualci dati svoj prilog smirivanju i konstruktivnoj atmosferi?

- Prije 25 godina započeo je niz ubrzanih događaja u našem društvu. U prvom redu stvorili smo svoju državu, imali krvavi rat, onda smo jedan sistem zamijenili drugim, pa je došla globalizacija, ekonomska kriza, zatim smo ušli u EU. Dakle, izašli smo iz jedne zajednice i nakon 20 godina smo odmah ušli u puno kompleksniju zajednicu nego u kojoj smo bili. Kao da se povijest zgusnula u tih 25 godina ili kao da je išla prebrzo, tako da je došlo do stanja u društvu u kojem se ne snalazimo, do osjećaja da se ne možemo sa svim tim nositi, do dezorijentacije, do krize koja nije samo ekonomska, nego kriza duha i sustava vrijednosti. Dobili smo državu, ali smo je i relativizirali. Sve je to bilo plodno tlo za nastanak radikalnih ideja i ekstremnih stavova.

Dojam je kao da živimo s retrovizorom pred očima, stalno smo okrenuti prošlosti, ustašama, partizanima?

- Želim vjerovati da je svim opcijama cilj bolja i naprednija Hrvatska u svim područjima. Ono što nam nedostaje je dijalog kojim bi se sučeljeni stavovi približili i koji bi doveo do konsenzusa o bitnim stvarima. Nažalost, previše se energije gubi na sukobe vezane uz prošlost umjesto da se okrenemo budućnosti. Na neki način to je i bijeg od stvarnosti i realnih problema za čije rješavanje bi bilo potrebno žrtvovanje i disciplina za koje često nismo spremni, osim deklarativno.

Mislilo se da ćemo ulaskom u EU okrenuti se drugim temama, a dogodilo se gotovo suprotno. Zašto?

- Živimo u pluralnom i demokratskom društvu i izvjesnih podjela naravno mora biti, kako onih političkih, tako i svjetonazorskih, kao i u drugim zemljama. Štetne su, međutim, sve one podjele koje razaraju hrvatsko nacionalno biće i koje Hrvatsku vraćaju unatrag umjesto da idemo naprijed, prema izgradnji bolje i naprednije Hrvatske za koju sada imamo povoljnije pretpostavke nego ikada prije jer smo dio EU. Paradoksalno je da ne iskorištavamo tu šansu koja proizlazi iz iznimnog geostrateškog položaja i prirodnih bogatstava zemlje. Također, paradoksalno je da je Hrvatska iz svih ovih burnih situacija izašla kao pobjednica, ali kao da se u toj ulozi pobjednika ne snalazimo. Očito smo u prošlosti previše puta doživljavali poraze i neuspjehe pa ne možemo na pravi način vrednovati činjenicu da smo se ipak uspjeli održati kao nacija i zahvaljujući nacionalnom jedinstvu i hrvatskim braniteljima izboriti svoju samostalnu državu koju smo pozicionirali u Europsku uniju i NATO, gdje povijesno, civilizacijski i geostrateški pripadamo.

Razlike između opcija

Svjetonazorske podjele također su podijelile hrvatsko društvo?

- Možda u stvarnosti i nisu toliko izražene koliko se čini, jer one su često alibi političarima. ‘Bježi’ se u svjetonazorske sukobe jer se na toj osnovi najlakše mobiliziraju glasači i ljudima je lakše uočiti razlike između pojedinih opcija. Tu važnu ulogu igraju i mediji. Promjene koje u nas u društvu treba nužno izvršiti su zapravo vrlo jasne, bile bi jako slične i tu ne bi moglo biti značajnih razlika, bez obzira koja opcija bila na vlasti. Te bi promjene, barem u početku, bile i nepopularne.

Hoćete reći da iz straha pred nužnim promjenama uvijek odemo na teren tih ideoloških podjela, sada oko Jasenovca, sutra oko tko zna čega?

- Bojim se da će pozivanje na ideološke razlike i prošlost uvijek biti prisutno ili čak dominirati, pogotovo što se pritom barata emocijama koje potječu još iz vremena Drugog svjetskog rata. Tu se, znači, različite opcije najviše razlikuju. Karakteristično je i to da kad neka stranka ode u oporbu, tada osporava poteze koje radi vlada, iako je iste i sama činila, kao i obratno. U stvari, kod izbora najvažnija bi trebala biti vjerodostojnost kojom se jamči da će se neki programi provesti u praksi.

Često se i Akademiji zamjera da se jasnije ne određuje. Imate li takav dojam?

- Ta primjedba na račun Akademije ne stoji jer kada analiziramo zbog čega nas netko proziva, vidi se da se iza toga krije želja da se svrstamo na njihovu stranu. Tu se najčešće radi o ekstremnim opcijama. Mi smo, međutim, akademija svih građana Hrvatske. U Akademiji postoji samo jedna Hrvatska. Akademiju se često proziva da se uključi u jalove svađe koje nikamo ne vode i koje nas iscrpljuju.

Je li ipak HAZU dovoljno ‘pratio’ i sve ono što se događalo u životu Hrvatske posljednjih desetljeća i godina?

- Početkom 90-ih Akademija je odigrala značajnu ulogu u cilju upoznavanja svjetske javnosti i priznavanju hrvatske težnje za samostalnošću. U to vrijeme međunarodna zajednica nije bila sklona priznanju Hrvatske i Akademija je sa svojim ugledom te međunarodnim vezama i kontaktima svojih znanstvenika i umjetnika uložila velike napore da se taj stav promijeni. Akademija je kasnije u niz navrata reagirala na sve važne događaje od nacionalnog značaja, kao npr. pozivom građanima Hrvatske da 2012. na referendumu glasaju za ulazak Hrvatske u EU, a tu je i niz aktivnosti u svezi promocije znanja i obrazovanja. Akademija se obratila javnosti povodom haaških presuda hrvatskim generalima, povodom presizanja srpske filologije na hrvatsku kulturnu baštinu, povodom presude Međunarodnog suda pravde o hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije, izjasnila se o praćenju reforme obrazovanja, u povodu događanja u vezi s rješavanjem graničnog spora sa Slovenijom, u vezi s oslobađajućom presudom Haaškog tribunala Vojislavu Šešelju te u vezi s hrvatskim identitetom Bunjevaca. HAZU je najviše utjecala na unapređenje znanosti i obrazovanja, od Deklaracije o znanju 2002. pa do izrade smjernica za strategiju znanosti i obrazovanja.

Kultura estrade

Zašto je onda dojam da se Akademija dovoljno ne oglašava?

- To je posljedica toga što živimo u kulturi spektakla i estrade. Akademija je svjesna da je promocija ozbiljnih i trajnih vrijednosti uvijek jako teška i potrebno je uložiti višestruko veći napor. Često me pitaju koliko utječemo na društveni razvoj, slušaju li nas političari. Naši stavovi, naše postavke, naša usmjerenja su takva da osiguravaju jamstvo stabilnosti društva i djeluju dugoročno. Mi ne možemo očekivati da će to uvijek biti direktno preneseno u društveni život, no imamo osjećaj da kapilarno ipak to polako ulazi u javni prostor, iako se HAZU ne smije prilagođavati tako da bi izazvao odobravanje, sviđanje ili čak aplauz.

Koliko HAZU utječe na procese u društvu?

- U posljednje vrijeme često kažu da više radimo, da smo otvoreni, no pitanje je koliko utječemo na procese u društvu i na taj poremećeni sustav vrijednosti i koliko usmjeravamo društvo i tu se može slobodno reći da se u zadnjih godinu dana osjeća znatna promjena. U zadnje vrijeme traži se naše mišljenje, naši stavovi, naša suradnja, naša podrška, a često ministri i drugi dužnosnici sudjeluju na našim skupovima. U javnom prostoru se čuju naša mišljenja i sve češće nas citiraju. Taj obrat se nije dogodio iznenada, ali se osjeća. Lani je aktivnost Akademije bila vrlo velika, sa 325 događaja i 266 edicija, a nedavno su završeni jedni od najuspješnijih Dana otvorenih vrata HAZU kojima smo smo privukli tisuće građana, posebno mladih.

Kako vidite današnje stanje u hrvatskom društvu, pa tako i položaj HAZU?

- Nemamo čvrstih standarda, nemamo čvrstih orijentira u društvu, društvo je na neki način dezorijentirano i ova destrukcija autoriteta kao da zaobilazi Akademiju. Akademija se na neki način pozicionira kao stabilna institucija, rekao bih glas razuma i staloženosti. Akademija u pravilu ne reagira na dnevnopolitičke događaje. Nigdje u svijetu se akademije ne bave politikom. Kada bi se HAZU opredijelio, izgubio bi osnovno poslanje kao standard i referentno mjesto. Kritike Akademije ponekad dolaze od dobronamjernih, ali neupućenih koji misle da se Akademija treba ponašati aktivistički i senzacionalistički. U našem se društvu naime dobro primaju bučne poruke, kritike, paušalne neargumentirane procjene, razbacivanje velikim parolama i isprazne rasprave koje ničemu ne vode, kao i nerealna obećanja, a ne konstruktivna rješenja koja obično nisu atraktivna. Akademija dakle probleme promišlja na duži rok, dok vlast mora donositi odluke na dnevnoj razini.

Tolerantno društvo

Imate li dojam da u Hrvatskoj raste ekstremizam?

- U krizi uvijek rastu nepromišljenost, radikalne ideje, demagogija, populizam i mobilizacija najlošijih u društvu. Zemlja smo poremećenih kriterija, vrijednosnog kaosa i mnogih apsurda. Razumni, uravnoteženi, realni i kompromisni stavovi ili takve osobe nisu atraktivni i ne dolaze do izražaja. Nasuprot njima su glasni i agresivni i to često koriste mediji jer su takvi ljudi s medijskog stajališta vrlo pogodni, dižu gledanost ili čitanost. Često mediji daju pozornost izoliranim istupima pojedinaca te im se pridaje preveliko značenje, što se često ponavlja u javnosti te se može steći dojam da je neka pojava u društvu prisutnija nego što je to u stvarnosti. Nemam osjećaj da među većinom vlada takva atmosfera.

Ali, oni u manjini su glasniji, na kraju postaju na neki način i utjecajniji?

- Hrvatska je nasuprot toga kao društvo vrlo tolerantno i takva je već stoljećima i to je jedno od najvećih civilizacijskih dostignuća. Na djelu su bučni aktivisti isključivih i ekstremnih stavova kojima se daje prevelik medijski prostor, iako čine neznatnu manjinu u društvu. Ekstremisti žive jedni od drugih. Mislim da to nema značajnijeg odjeka u ogromnoj većini građana i da je možda pogrešno donositi prosudbe na osnovi medijskih prezentacija stavova marginalnih skupina.

Međutim, kod mladih optimizma nema, odlaze iz zemlje, a politika, ona desna i ona lijeva, ubile su svaku nadu da će se ovdje živjeti bolje?

- Potrebno je stvoriti ozračje u kojem će apatiju i beznađe zamijeniti društveni optimizam i nada da u Hrvatskoj ipak može biti bolje. To nije lak zadatak i zato je posebno važan optimizam i vjera u budućnost onih koji zauzimaju vodeće pozicije u društvu, pa i medija, koji trebaju motivirati mlade da ostanu u Hrvatskoj i da svojim znanjima mogu dati doprinos njenoj izgradnji, umjesto da radi gole egzistencije moraju odlaziti u inozemstvo. Tu se radi i o jednom zatvorenom krugu gdje odlazak najaktivnijeg dijela stanovništva usporava izlazak iz krize. Razvoj gospodarstva i ostanak mladih su povezani, jedno podržava drugo i važno je da se počne napredovati. Očito je da se u početku mora podnijeti žrtva da se taj proces pokrene. Čovjek je spreman na žrtvu kada vidi cilj i vjeruje u njega. Hrvatskoj je potrebno vodstvo koje može naciju okupiti oko zajedničkih ciljeva.

Sudbina Hrvatske

Akademija je uvijek na neki način ukazivala na smjer u kojem zemlja treba ići, koji su prioriteti danas?

- Ne bi bilo dobro kada bismo mi danas bili manje vizionari, manje hrabri, manje avangardni i odgovorni od naših prethodnika. HAZU dijeli sudbinu Hrvatske, Akademije se ne može odijeliti od položaja društva i stoga HAZU mora biti siguran oslonac nacije u ovim turbulentnim vremenima. Akademija je ona institucija u državi koja je u stanju okupiti, motivirati i mobilizirati najbolje pojedince, autoritete i skupine. Svi ostali imaju parcijalne interese. Akademiji je posebno stran svaki ekstremizam i dobro je što je kod većine članova HAZU prisutan taj nadideološki stav. HAZU je elitna, a ne elitistička institucija, ne promovira sukob i dramatičnost. Mi smo Akademija svih građana, ideološki nepristrani, promičemo jedinstvo, a protiv podjele u naciji po bilo kojoj osnovi. Čini se da je takva uloga Akademije danas potrebnija nego ikada. Ona djeluje dugoročno.

Svi, međutim, očekuju da će političari riješiti stvari, da je politika mjesto gdje se kroji sadašnjost i budućnost Hrvatske?

- Utopija je da će doći političari i riješiti probleme nekim dekretom. Ne radi se o jednoj ili drugoj političkoj opciji, jer će politike uvijek biti slične. Ne možemo se uzdati da će političari nešto promijeniti magičnim rješenjima, to je prenaivno. Promjena odnosa prema radu, odgovornosti i pridržavanju propisa u svim sferama života te vladavina prava uz socijalnu osjetljivost preduvjet su i za gospodarski razvoj. Uspjeh ne počiva na velikim riječima i parolama.

Ali mi mislimo da je dovoljno to što smo pametni i talentirani?

- Mi smo talentiran narod i to je zamka. Svi pričaju o nekim velikim talentima i mi smo nacija koja je impresionirana samo herojskim potezima, a nitko se ne bavi radom. Druga su društva zbog toga ispred našeg, ne jer su pametnija, već zato što su marljivija i bolje organizirana. Mi na organizaciji padamo i zbog toga sve reforme propadnu. Naivno je očekivati da će nešto promijeniti Vladinim magičnim rješenjima.

Kako vidite Hrvatsku u godinama koje dolaze?

- Potrebno nam je zajedništvo slično onome iz Domovinskog rata. Težnja da netko lupi šakom o stol i donese neki preokret pokazuje da mi kao društvo ipak podsvjesno želimo magična i bezbolna rješenja naših problema. Tu se ne radi o jednoj velikoj promjeni, nego o tisućama malih promjena u društvu. Kod nas je također prisutno i uporno traženje krivaca umjesto konstruktivnog djelovanja. Danas se vodi borba za Hrvatsku jednako važna kao i ona u Domovinskom ratu i odlučujemo o tome hoćemo li biti sposobni upravljati sami sobom ili ćemo to prepustiti onima koji su bolje organizirani i koji se lakše mijenjaju.

Starenje populacije

Ali, Hrvata je sve manje, to postaje gotovo problem svih problema?

- Postoji poznata izreka da će demografija odrediti sudbinu svijeta. Jedan od najvećih problema hrvatskog društva danas je starenje populacije i Hrvatska spada u najstarija društva u Europi. Ako dođe do značajnog razvoja gospodarstva, vjerojatno će postojati potreba za useljavanjem radne snage i to treba na vrijeme predvidjeti. Hrvatska mora posebnu pozornost obratiti populacijskoj politici jer je od strateškog značenja za budućnost.

Sada se opet, u političkim tenzijama između Hrvatske i Srbije, ponovno vrte stare priče za koje smo mislili da su prošlost. Kako sve to doživljavate?

- Mi bismo inače trebali u našem nacionalnom identitetu, u tom osjećaju pobjede, biti ležerniji. Meni to često sliči na stanje netom razvedenih, kada se stari bračni par intenzivno, nakon razvoda, bavi drugim. Previše smo opterećeni svime time, svaka nas sitnica uznemirava. A ponavljam, kao pobjednici ne moramo biti toliko opterećeni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. rujan 2022 11:59