Iako je do svoje 19. godine, do završetka gimnazije, živio na selu, u istočnoj Slavoniji, jako daleko od povijesnih kupola, opjevanih tornjeva i urešenih pročelja, danas je jedan od najboljih poznavatelja povijesne jezgre Zagreba. Kad je u Zagrebu, libling mu je Herman Bollé, a kad je u svom selu - najradije se sjeća odlazaka u polje s bakama i djedovima, s obitelji uživa u radovima u bašči i slavonskom svježem noćnom zraku.
Doktorirao je kod prof. dr. Zvonka Makovića, čiju je Katedru za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i naslijedio. Što bi nas trebalo, a još više što nas nikako ne bi trebalo čekati u obnovi potresom pogođenog Zagreba - razgovarali smo s dr. sc. Draganom Damjanovićem.
Što bi bile najveće greške koje bi se u obnovi grada mogle dogoditi, kardinalne?
- Najveća, da se ide u velika rušenja postojeće strukture grada. To se sigurno neće dogoditi na Gornjem gradu i Kaptolu, javnost bi brzo reagirala, a i struka. Sigurno je u većoj opasnosti Donji grad.
Jer....
- To je mjesto gdje se izlazi, kupuje, turisti su tu, pa investitori imaju više interesa da ulažu i idu u veće promjene. Prema zakonu koji će uskoro biti izglasan, ne bi smjeli bez posebne dozvole...
Mi i dozvole... haha.
- Dobro, zasad zakon striktno štiti cijelu zonu A, dakle, Gornji grad, Kaptol i središnji dio Donjeg grada.
Zagreb je previše lijep da bi se išta drugo dopustilo.
- Krasan primjer srednjoeuropskoga grada, svi takvi gradovi njeguju svoju baštinu, na njima baziraju svoj turistički razvoj. Ne možemo si dopustiti izgubiti taj resurs. Malo će tko u Zagreb dolaziti zbog suvremene arhitekture. Zbog toga se ide u Dubai, Abu Dhabi, New York, a k nama da bi se uhvatio duh stare Europe.
Druga opasnost...
- Da se ide samo u kozmetičke obnove. Svjesni smo, što stalno govore seizmolozi, da će se potresi opet događati, a i da se stari način gradnje, iz 19. i prve polovine 20. stoljeća, kad se nije gradilo armiranim betonom, pritom ne ponaša dobro.
Što se vama najviše sviđa u Zagrebu?
- Pa evo... Ilica. S tim svojim krivudavim tokom, nejednakom visinom zgrada, iz 19. stoljeća do sredine 20. st., dok se u njoj gradilo. Iznimno slikoviti, očuvani prostor koji bi trebalo sačuvati u tom obliku, od Trga bana Jelačića do Britanskoga trga...
Dok sve ispod Britanca svjedoči teški raspad društva posljednjih 30 godina.
- Vidi se to u cijelom Donjem gradu. No... Ako govorimo o lokaciji kao prostoru ulaganja, prostoru “špice”... moglo bi se i taj prostor produžiti Ilicom, jer to je najbolji način revitaliziranja centra, način privlačenja turista, premda smo svjesni da turistička industrija ima negativne strane, ali može imati i pozitivne, u smislu očuvanja baštine, te je dobar način da se shvati koliko je ona važna. Naravno, to ima i svoju cijenu: ne samo što se stanovi pretvaraju u apartmane, nego su to i “glasne industrije”, koje tjeraju ljude iz centra na periferiju.
O socijalnom momentu puno se govori. Stanovnici koji desetljećima nastanjuju Donji grad, sada uglavnom penzioneri, nemaju novca za obnovu, i morat će otići. S druge strane, imali su sreću da te fantastične stanove otkupe za malo novca, dok su se drugi mučili s kreditima...
- Mislim da je općenito veliki dio stanovnika Zagreba, oni koji su tu rođeni, ili su došli 50- ih i 60-ih godina 20. stoljeća, dobio stanove po povoljnim cijenama. Ne samo u centru, gdje mnogi stanovnici nisu uopće mogli otkupiti stanove zbog neriješenih imovinskih odnosa. Nisam za tjeranje ikoga, to je nehumano, svatko ima pravo živjeti gdje želi. U Engleskoj imate osiromašene obitelji koje i dalje žive u svojim dvorcima... nitko ih ne tjera. Zašto bismo mi nekoga tjerali? No to će se dogoditi. Proces je to koji se dogodio, u slučaju prirodnih katastrofa, ili turističkog buma, u svim povijesnim središtima Europe. Stanovnicima se više isplati prodati, kupiti manji stan izvan centra... gentrifikacija će se dogoditi prirodnim putem.
I ona je nehumana.
- Točno. Onaj tko ima novca, sebi prigrabi najvrednije nekretnine. Ali tako kapitalistička ekonomija funkcionira.
Iz srednjoeuropske kunsthistoričarske perspektive, koji su najvredniji stradali objekti u potresu?
- Referentne točke arhitekture Zagreba 19. i 20. stoljeća, bez kojih se ne može pisati europska povijest arhitekture toga vremena, su Mirogoj i stara Nacionalna i sveučilišna biblioteka. Iznimna ostvarenja, oba oštećena. Kobna je bila i višedesetljetna bezobzirna pregradnja stanova. Ali, kada čitate novine iz 1880., neposredno nakon potresa - isto! Ono što mi ističemo kao kobno - i oni su. Pregradnje, neobazrivost prema nosivim zidovima, zapuštenost...
Puno se bavite Bolléom...
- Bollé je naš najveći arhitekt 19. stoljeća. Jedan od rijetkih koji je doista nešto originalno stvorio, nije samo opetovao što je vani vidio. Naravno, i on se poziva na radove drugih arhitekata, ništa ne nastaje ni iz čega, ali bio je arhitekt velike energije i talenta, projektirao je sve, ne samo konstrukciju i fasadu građevina, nego u pojedinim slučajevima, na katedrali, Muzeju za umjetnost i obrt, Pravoslavnoj crkvi, crkvi u Granešini, koja je, nažalost, strašno stradala u procesu... svaki segment opreme osmislio je sam.
Iako, neke se povijesne greške stalno ponavljanju... pa i kod njega.
- Točno, Bollé je imao radikalne stavove u restauraciji spomenika. To je karakteristično za 19. stoljeće, nije po tome izniman. Svojim je zahvatima uništio slojevitost unutrašnjosti katedrale, u kojoj je bilo tridesetak oltara, remek-djela barokne umjetnosti. Samo dva je ostavio. Završili su posvuda po Hrvatskoj, u Varaždinskim Toplicama, u Granešini, u Križevcima, u Sv. Ivanu u Novoj Vesi, u Crkvi sv. Petra u Vlaškoj... za neke i ne znamo gdje su. To je i naša nemarnost. Recimo, rastavio je stari portal zagrebačke katedrale, s namjerom da se ponovno sastavi, i numerirao svaki kamen. I taj je kamen stajao sa strane desetljećima, dok nije nestao... Međutim, sve što je radio za unutrašnjost građevina, izvodili su hrvatski majstori. Za to se zalagao i prvi hrvatski povjesničar umjetnosti, Iso Kršnjavi, koji je napisao tekst “Kako da nam se država obogati”.
Baš me zanima!
- Da ne povjerujete koliko je situacija ostala ista do danas... Kršnjavi kaže - pa nećemo samo uvoziti, nećemo samo druge obogaćivati, i mi imamo talent, resurse, samo trebamo razviti institucije...
Čuvene hrvatske institucije... ali, na sreću, mnogi su građani razvili svijest o važnosti naslijeđa.
- Pogledajte kako su građani reagirali kad se pokazalo da se dio otpale dekoracije s fasada vozi na Jakuševac. Netko je tamo otišao, snimio to, stavio na YouTube i prestalo se s tim. Brojna je skupina ljudi kojoj je jako stalo do toga da se Zagreb sačuva, koji se ne mire s uništenjem starih građevina, i mislim da su oni ključni za očuvanje povijesne jezgre Zagreba.
Rođeni u Osijeku, od studija u Zagrebu...
- Odrastao sam u malom selu između Našica i Osijeka, Poganovci se zove. I ovo smo ljeto opet obiteljski proveli tamo, čitavih mjesec dana nakon što smo se vratili s mora.
Nakon što već 25 godina živite u Zagrebu, kako vam je u selu od desetak kuća?
- Prekrasno. Obožavam se tamo vraćati, kad odem onamo, uopće mi se ne vraća ovdje. Ne zato što se ne volim vratiti u Zagreb, nego uživam na selu... nije mi do kraja jasno zašto su sela u tako velikoj demografskoj krizi, teško zapuštena, iseljena. Te hladne noći, nakon što je danju bilo i 35 stupnjeva, taj čisti zrak, to moje selo okruženo šumama... nema ljepšeg mjesta gdje bi se moglo provesti ljeto. Uživam i u seoskim poslovima.
Što znate raditi?
- Svašta! Tamo sam uvijek sa ženom, kćeri i sinom, imamo pse, mačke. Volim raditi u bašči. Ne pijem uopće, ali svake godine pečemo rakiju... ja pripremim materijal, a moja mama je ispeče. Kruškovaču, šljivovaču, breskovaču, lozovaču. Kruške treba samljeti, breskvama izvaditi koštice, da rakija ne bude gorka... šljivama? Ne treba ništa.
Zato valjda šljivovica tako jako... ovaj... miriši. Čujem da ima i smokava.
- Ima. Rode bez problema. Prije nismo mogli dočekati da sazru, a sad se i po tome vidi koliko se klima promijenila. Smokva je prekrasna, slatka, krupna. Možda ćemo i masline početi saditi...
Imate životinje?
- Mama ima kokoši, patke i svinje. U slavonskom selu to je uobičajeno.
Krave, konji?
- Znate koliko krava ima u selu?
?!
- Nula.
Koliko selo ima stanovnika?
- Sad manje od 200, prije 30-ak godina skoro 400... iseljavanje je što u Zagreb, što u Istru, Njemačku, Norvešku, Irsku. Malo mladoga stanovništva... meni se čini da Slavonija ide u smjeru latifundija, gdje ima samo nekoliko kuća, čiji stanovnici obrađuju stotine hektara zemlje, a sela kao takvih više nema. No, svaki problem ima rješenje. Ljudi je puno na svijetu, a i mi smo odnekud došli... prirodan proces.
Ne volite biti sami?
- Ne...! To je valjda ono što sam ponio sa sela. Tamo nikad niste sami, svatko svakoga poznaje. Sada u Dugavama, gdje živim, poznajem one s kojima se moja djeca druže... Tim je veći užas kad se selo prazni. U mojem djetinjstvu to je selo bilo puno. Selo je zdrav način odrastanja. Kao dijete, uživao sam ići na polja sa svojim starima, babama, djedovima... i sad sam sentimentalan prema tome. Sada u skandinavskim zemljama djecu potiču da se penju na drveće, da se igraju kraj rijeka, što je nama bilo sasvim normalno. Čak mi ne smeta ni što pelud ambrozije pada po meni...
Ja sam alergična, užas!
- Nadam se da neću postati, kažu da alergija dolazi s načinom života... Ambroziju kod nas zovu partizanka, jer je došla poslije 2. svjetskog rata, mislim s američkim vojnicima.
Jedno je upoznati povijesne građevine odrastajući u gradu, drugo - susresti se njima s 19 godina. Je li vam bilo teško dubinski upoznati Zagreb?
- Ne. Najlakše se uči ono što se voli, a i... Zagreb nije beskonačno velik. To mi se događa i kad idem u inozemstvo, gradove manijakalno prehodavam, i barem mislim da sam tako dobro upoznao Beč, Berlin, donekle New York.
Hm... možda smo se mi trebali fotkati na nekom kombajnu...
- Haha. Moj tata je bio autoelektričar, to je i moj brat. Tipično je za slavonska sela da su seljačko-radnička. Mi do 90-ih nismo direktno živjeli od zemlje. Zemlju volim, ali ipak je to hobi. Nisam nikad naučio voziti ni traktor, kamoli kombajn. A u pisanju sam se našao... velika je prednost kad se možete i u selu i u gradu baviti onim što volite.