Da niste bili tri godine na porodiljnom dopustu, a da sad niste svako malo na bolovanju, napredovali biste kao i ostali kolege. No, to je bio vaš izbor i sad se s njim nosite...; "Vaš je problem što ste dizali noge pa sad niste zadovoljni radnim mjestom i šihtama koje su vam dodijeljene"; "Prije nego što ste rodili niste imali nijedan dan bolovanja, sad se na vas uopće ne može računati. Pa što se čudite da ste baš vi na vrhu liste za otkaz?"...
Djelić je to iskustava zaposlenih majki koje se godinama javljaju pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić - jedinoj adresi u državi koja će ih shvatiti ozbiljno - ili se jadaju međusobno na zatvorenim forumima. Nakon što rodi, mala je vjerojatnost da će ženu dočekati isto radno mjesto i iste mogućnosti napredovanja kakve je imala prije nego što je postala majka, a zbog zahtjevnosti brige o malom djetetu i čestih odlazaka na bolovanje te se mogućnosti u prvim djetetovim godinama najčešće dodatno smanjuju.
Gotovo pola žena koje se vrate na posao nakon rodiljnog dopusta, pokazuju istraživanja, imaju problema na poslu i žrtve su šikaniranja, iako to zakon izričito zabranjuje. Zakon o suzbijanju diskriminacije, donesen još 2008., naime, izrijekom zabranjuje diskriminaciju, odnosno "stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi obiteljskog statusa".
No, iako je zakon tu 12 godina, a pola zaposlenih majki male djece se s takvom diskriminacijom svakodnevno bori, sve do ovoga ljeta to je bilo mrtvo slovo na papiru: tek je u kolovozu ove godine donesena prva pravomoćna presuda koja je bez uvijanja potvrdila da je jedna žena diskriminirana na poslu zato što je majka i da je proglašena viškom na poslu jer je prečesto išla na bolovanje zbog bolesti djeteta.
Žena je Vedrana Valčić, inženjerka elektrotehnike koja se u međuvremenu preselila u Luksemburg, a koja se proteklih devet godina - toliko je trajao njezin radni spor, koji je po definiciji hitan! - nije pokolebala u odluci da neće odustati, ma gdje je to dovelo. I ne odustaje ni dalje. Tražit će i reviziju presude koju je izganjala, jer ona ni izdaleka nije idealna - poslodavac je nakon devet godina proglašen krivim, ali bez ikakve kazne - ali je i ovakva, manjkava, ekstremno važna za svaku zaposlenu majku.
Vedrana Valčić u sudski postupak nije ušla isključivo zbog egzistencijalnih razloga - stručnjakinja je u traženom području. Ona je tužbu prije svega pokrenula iz inata, iz odluke da neće dopustiti da nešto tako ponižavajuće, degradirajuće i uvredljivo postane normalno i da mi, žene, zaposlene majke, to na kraju, kao skuhane žabe, prihvatimo kao normalno, kao još jednu stvar s kojom se, evo, moramo pomiriti.
No koliko si žena to doista može priuštiti? Može li to žena s niskim obrazovanjem, bez novca za sudske troškove i bez mogućnosti za pronalazak novog posla u kratkom roku? Pobjeda Vedrane Valčić prije svega je pobjeda za sve one koje nemaju drugu opciju nego se boriti i vrijedno raditi kako bi uzdržavale sebe i svoje dijete te šutke trpjeti vrijeđanja, omalovažavanja i šikaniranja. Nakon ovakve presude poslodavci će ipak dvaput razmisliti prije nego što nam se nasmiju u lice i šeretski kažu: "A gle, draga, što si dizala noge..."