"Ovo što će slijediti bit će ružno za tebe, kolegama sam iskomunicirao da ti odlaziš, odluka je nepromjenjiva."
Tu je rečenicu izgovorio 8. veljače 2011. godine predsjednik Uprave Adacta Krešimir Mlinarić zaposlenici Vedrani Valčić, diplomiranoj inženjerki elektrotehnike, s ugovorom konzultantice u Odjelu podrške korisnicima. Četiri dana ranije Mlinarić ju je pozvao u svoj ured i ponudio sporazumni raskid ugovora o radu. Rekao joj je da nije naplatila dovoljno sati klijentima, da je Odjel napravio pet posto gubitaka umjesto 20 posto dobiti, a da su na njoj imali 20 posto troška. Ako ne pristane, rekao je, dobit će poslovno uvjetovani otkaz. I ocijenio da je najslabija karika na Odjelu.
"Bila sam u totalnom šoku. Tresla sam se. Do tada se nikad ni riječju nije dovodila u pitanje moja profesionalnost. Odlučili su me se riješiti ne zato što sam loše radila, to su izmislili, nego samo zato što sam više puta od kolega bila na bolovanju zbog bolesti djeteta. Sve mi je to bilo jako teško. Ali onda je proradio revolt; ne može tvrtka kršiti zakon i staviti me na crnu listu samo zato što sam koristila svoje zakonsko pravo. Posao je važan dio mog identiteta i neću pristati da me netko proglasi lošom radnicom i da imam zdravstvene posljedice samo zato što sam kao majka morala otići na bolovanje", govori nam Vedrana Valčić zašto je u svibnju 2011. odlučila tužiti tvrtku zbog diskriminacije i tražiti naknadu štete od 60.000 kuna.
Punih devet godina kasnije njezin je slučaj zaslužio epitet povijesnog: 20. svibnja ove godine Županijski sud potvrdio je presudu sutkinje Općinskog radnog suda u Zagrebu Melanije Centner donesenu 17. travnja 2018. godine kojom je utvrđeno da je Adacta diskriminirala i uznemiravala Vedranu Valčić u odnosu na ostale radnike po osnovi obiteljskog statusa i materinstva jer je zbog djeteta morala odlaziti na bolovanje, ali zahtjev za naknadom je odbijen.
To je prva presuda iz radnog spora utemeljena na Zakonu o suzbijanju diskriminacije i Zakonu o ravnopravnosti spolova - nakon 19 ročišta, 13 podnesaka i desetaka svjedoka! Adacta, informatička tvrtka, u međuvremenu je preimenovana u BE-ternu; Mlinarić je i dalje predsjednik Uprave, a Vedrana Valčić ne samo da odavno ne radi u Adacti nego posljednjih pet godina više ne živi ni u Hrvatskoj. Odselila je u Luxembourg jer, kaže, "žele živjeti u društvu koje napreduje".
Sudski spis svjedoči ne samo o lošem statusu zaposlenih majki u društvu nego i o bizarnim metodama kojima se tvrtke služe, pogotovo kad se suoče sa ženama koje su spremne braniti svoja prava.
Nezakonita studija
Adacta je, uslijed recesije, Vedranu Valčić prvu i jedinu 2010. označila kao metu unatoč tome što njezinu stručnost čak ni na sudu nisu ni pokušali osporiti. Ona je u dvije godine, izračunao je sud, bila 12 puta na bolovanju, pet puta u 2009. godini i sedam puta u 2010. godini - u 2010. konkretno 24 dana izračunala je pak Valčić koja je, kaže, radila koliko je god mogla i od kuće.
Kao krunski argument zašto Valčić mora sporazumno otići pod prijetnjom otkaza tvrtka se poslužila "Analizom profitabilnosti" za 2010. Sud je tu analizu procijenio diskutabilnom, proizvoljnom i nezakonitom. Adacta je sastavila više kriterija prema kojima je procjenjivala doprinos djelatnika i njihov ukupni trošak u odnosu na prihode tvrtke temeljem kojega je Valčić proglašena najlošijom radnicom. Ta je analiza barem u tri stvari bila promašena: dane bolovanja, kad uopće nije radila, računali su kao radne sate, a nisu povremene poslove zamjene voditelja. Neefikasnost i nesposobnost da donese profit dodatno je "nabildana" time da je Valčić radila nenaplative poslove - ispravljala greške koje se tvrtka ugovorno obvezala korisnicima davati besplatno.
Sud je zaključio da je ta analiza koja radnika upravo po kriteriju neprofitabilnosti uzrokovane bolovanjem radnikova djeteta stavlja u nepovoljniji položaj apsurdna i da je poslodavac iz "godišnjeg fonda radnih sati po radniku trebao izuzeti sve dane opravdanog izostanka iz procesa rada jer bi to jedino bilo objektivno. Stoga je tuženik koji je dostavljanjem brojnih tablica u sudski spis dokazao da je očito sklon vrlo detaljnoj analitici u posebnoj tablici radnicima trebao priznati sav odrađeni rad za vrijeme odsutnosti iz procesa rada i to staviti u srazmjer s onim radom za vrijeme prisutnosti na radu..."
Adacti ni danas to nije jasno: "Sud nije dao ključno tumačenje kako je prijeko potrebnu poslovnu analizu uopće bilo moguće provesti, a da ista ne dovede neku skupinu zaposlenika u neravnopravan položaj. Uključe li se svi argumenti iz presude ravnopravno postupanje prema raznim kategorijama zaposlenika jednostavno nije moguće pa se postavlja pitanje kako bi se poslodavci trebali postaviti radi izbjegavanja budućih sporova", uzvraća Mateja Vohar, "head of Group Marketing" na mail poslan Mlinariću u kojemu nema odgovora na većinu naših pitanja.
Presuda je temeljena i na iskustvu još jedne zaposlenice M.T. koja je otkrila da je poslodavac, zamijetio je sud, i prema njoj "postupao prema istom obrascu, proglasio ju je nekompetentnom iz istih razloga - bolovanja radi djece". S tom razlikom da je M.T. samohrana majka dvoje djece pristala na otpremninu.
Bez naknade
Problemi u Adacti su počeli u svibnju 2010. kada je uprava priopćila da se svima nude novi ugovori sa deset posto smanjenim plaćama. "Bila je kriza, odluka nam je bila prihvatljiva, ali ne i način na koji se Mlinarić obraćao zaposlenicima, ispod svakog kriterija pristojnog ponašanja. Prijetio je viškovima i otkazima i govorio da mu se javljaju radnici koji su spremni raditi za puno manju plaću.
U takvoj atmosferi ja sam kao majka izdvojena i izložena psihološkom uznemiravanju Mlinarića", svjedočila je Valčić koja je odbila otići i 16. veljače 2011. podnijela Pritužbu odgovornoj osobi za zaštitu dostojanstva radnika. Tvrtka ju je odbacila. A Mlinarić obećao da će joj biti "ponuđeno novo radno mjesto na kojemu će imati priliku dokazati svoje vještine".
Ta je ponuda bila dodatno ponižavajuća: "upola manja plaća s ugovorom na određeno vrijeme, neprimjereno mojoj stručnoj spremi i iskustvu, najprije mjesto referenta financijske operative, a potom programera", prisjeća se Valčić kojoj joj pritisak u tvrtki postao nepodnošljiv te je 4. travnja obavijestila Mlinarića da pristaje otići uz četiri plaće. No, on joj je "ponudio jednu plaću i ironično rekao da je novac potrošio na angažman odvjetnika zbog moje pritužbe."
Na koncu je 8. travnja sama dala otkaz, a Adacta je ubrzo zaposlila drugu osobu. I to je sud primijetio, odnosno, "nije mogao ne primijetiti da je unatoč racionalizaciji i smanjenju pada prihoda ipak došlo do novih zapošljavanja" te je zaključio da je opravdan stav Valčić da je se "Adacta željela riješiti kako bi zaposlila osobe koje uopće nemaju djecu".
Tvrtki je presuda "poprilično zbunjujuća, posebice dio da je Valčić stavljena u nepovoljniji položaj iako je, ista nakon odbijanja prekida radnog odnosa, uredno nastavila raditi uz istu plaću sve do trenutka dok nije samostalno otkazala radni odnos. Ništa manje jasno nije niti utvrđenje diskriminacije iako je sud potvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo povrede časti, ugleda i dostojanstva, niti smanjenja životne i radne sposobnosti ili straha, iz čega u konačnici ostaje pitanje koja je uopće negativna posljedica našeg postupanja za zaposlenicu", piše Vohar i najavljuje zahtjev za revizijom na Vrhovnom sudu.
Sud je odbio zahtjev za naknadom uz argument da nije dokazala koju je i koliku štetu doživjela kao posljedicu uznemiravanja, na što je utjecalo i to što je povukla zahtjev za medicinskim vještačenjem.
Bojana Ivanišević, odvjetnica Vedrane Valčić, naglašava kako su dokazali na sudu diskriminaciju i uznemiravanje kao posljedicu, ali ne i naknadu jer je sud zaključio da svako utvrđeno uznemiravanje nužno ne dovodi do povrede prava osobnosti, ugleda, časti i dostojanstva. Izražava bojazan kako ovakve presude, kad se utvrdi da je diskriminacija postojala, ali bez prava na naknadu, mogu imati odvraćajući učinak na buduće žrtve da tuže.
Vedrana Valčić zaključuje: "Ovo može izgledati kao Pirova pobjeda. Poruka koja se šalje poslodavcima glasi: možete kršiti zakon i diskriminirati jer za vas nema ozbiljnih posljedica, ništa vas to ne košta. Država bi građane trebala štititi od nezakonitih ponašanja poslodavaca, a ne ostaviti ih da se godinama snalaze sami po sudovima.", kaže Valčić koja je uputila prijedlog za revizijom zbog naknade štete Vrhovnom sudu, kao i ustavnu tužbu.