Tko se sjeća kako je osamdesetih izgledao početak školskog dana: Milena bi izašla pred razred, stavila šaku na čelo i, jedva ignorirajući budalastog Nevija iz treće klupe, čvrstim glasom uzviknula: Za domovinu s Titom! Naprijed, grunuo bi za njom cijeli razred, Jezerani složno s Tišnjanima.
Ne samo u školama, nego i u zbornicama, ministarstvima, supermarketima, samostanima i sudovima, ajmo prvo sa sudovima i tužiteljstvima, radni dan bi trebao početi tako da, recimo, predsjednik suda usklikne: Ne znači ne! I za njim svi zaposleni tri puta: Ne znači ne! Ne znači ne! Ne znači ne! Ne znači ne? Pa naravno, zašto bi se to moralo posebno isticati? Zato što to mnogi ne znaju. Od majki koje maltretiraju dijete da pojede baš svaku...