Koncem osamdesetih godina našao sam se u jednom studentskom društvu u kojem se živo raspredalo o politici. Bilo je to doba prvih političkih stranaka, jugoslavenska se federacija već dobrano raskolila, a svatko je u Jugoslaviji tih godina vrištao da mu onaj drugi siše krv. I naša studentska politička raspra stoga je neizbježno skrenula u te vode.
Jedan od mojih drugara s faksa - inače obrazovan i pametan student filozofije - u raspravi je ponešto ornije upeo obrazlagati kako je Hrvatska u Jugoslaviji eksploatirana. Navodio je koliko novca izdvaja za nerazvijene, iznosio brojke i argumente. Pomalo zamoren tom pričom, jedan mu je od sudionika jetko dobacio: “Tvoj je politički kredo hrvatska krmenadla u hrvatskom želucu”.
Zaista - hrvatska krmenadla u hrvatskom želucu dobrih je četrdeset godina bio politički refren hrvatskog nacionalizma. Barem od pedesetih pa do kraja osamdesetih hrvatska je nacionalistička politologija i nacionalistička ekonomika sagradila čitav mit o tome kako nerazvijeni dijelovi Jugoslavije žive na grbači Slovenaca i Hrvata.
Potihe prepirke o tome razgorjele bi se kod svake privredne reforme, i 50-ih i 60-ih. Čitava fenomenologija Maspoka 1971. počivala je na tom motivu. Od Bruna Bušića do Hrvoja Šošića i Savke Dabčević, deseci su hrvatskih novinara, ekonomista i političara razvijali tu argumentaciju. Genex i autoceste, devizni režim te ponajprije i najviše fondovi za nerazvijene poprimili su u hrvatskoj političkoj mitologiji status temeljnog, vrućeg problema Jugoslavije.
Pritom je - suvišno je i reći - i “istok” imao svoju protumitologiju. Po njoj, siroti su Srbi prinuđeni kupovati hrvatske špahere i slovenske frižidere, preskupe i loše, građene u izraubanim i davno amortiziranim postrojenjima, umjesto da - eto - kupuju Siemens i Bosch. Jedni su se žalili da su pregaženi tuđim proizvodima, drugi da im je prodajna mreža okupirana, treći da moraju davati za nerazvijene koji žive od njih kao pijavice. Tako su se tih osamdesetih svađali štedljivi sjeverni škrci i pripadajuće južnjačke pijavice. Svađali su se i svađali, eto, baš kao - gdje ono? A, da: u Europskoj uniji danas.
“Ako ste živjeli u Jugoslaviji osamdesetih, onda vam je jasno što se događa u Europskoj uniji danas”, sročio je koncizno i majstorski taj paradoks makedonsko-bečki makroekonomist Vladimir Gligorov. Jer, tko god ima makar površno sjećanje na politiku Jugoslavije u dekadi uoči njezina raspada, ne može se oteti nelagodnom, a opet zanimljivom osjećanju “déjà vua”.
Maknimo na stranu što opet imamo nekakvu (kon)federaciju, što “republike” opet imaju neko pravo veta, što opet imaju svoje delegate i što se problemi opet rješavaju alarmantnim, noćnim samitima na vrhu. Maknimo na stranu čak slatku podudarnost - a to je rotirajuće predsjedništvo (koje je u SFRJ trajalo dvanaest, a ne šest mjeseci).
Ono što je zajedničko Jugoslaviji osamdesetih i Uniji danas jest dubinsko osjećanje da tu svatko svakom guli kožu. Jedni se žale da su pregaženi tuđim proizvodima, drugi da im je okupirana prodajna mreža, treći kukaju na nedostatak solidarnosti “štedljivih”, četvrti se žale da nerazvijeni od njih žive kao pijavice. Ono što se onda nazivalo “fondovi za nerazvijene” sad se zove “strukturni fondovi”, fond obnove i “next generation”.
Svatko je tu uvrijeđen i zlovoljan, svatko misli da mu drugi sječe kesu, a na dvije strane polemičke tezulje opet su iste dvije strane koje smo upoznali u SFRJ - recimo - 1986. Na jednoj strani bogati, ili “štedljivi”, ili “škrci”, a na drugoj strani flambojantni i neodgovorni južnjaci koji bi rado krmčili tuđe teško i u znoju privređene pare. Čak su i strane svijeta iste: sjever je (opet) sjever, a jug (naravno) jug.
Postoji samo jedna razlika. Za Europsku uniju mala i majušna, ali - bome - za nas zanimljiva. Naime, do konca 80-ih mi smo bili Sjever i mi smo bili “škrci”. A sad smo - hvala na pitanju - mi Jug i mi smo rasipne niškoristi. Do 80-ih Hrvatska je, eto, bila Hrvatska - a sad je, recimo, Kosovo. Ili - neka bude Makedonija, a da Kosovo bude - Bugarska?
Ima nas, dakle, koji pamtimo 80-e i terminalnu fazu raspada Jugoslavije. A svima koji to doba pamte morao je ironično zvučati diskurs trijumfalizma s kojim se novi-stari hrvatski premijer Plenković vratio s višednevnog pregovaračkog samita u Bruxellesu. Plenković je sletio na zagrebački aerodrom, osokoljen onom vrstom politike u kojoj se snalazi najbolje, u kojoj je u svom elementu. Došavši u Zagreb, Plenković je sa za njega rijetko razdraganim osmijehom mahnuo građanima Republike Hrvatske s najljepšim poklonom koji je Djed Mraz ikad ikome donio - sa 22 milijarde eura.
Plenković je - pišu mediji - u Bruxellesu održao “prijelomni govor”. Zahvaljujući dobrom pregovaranju, Hrvatska je dobila specijalni status kao jedina friška članica, a lokalni načelnici i župani mogu odahnuti što za tematske parkove i biciklističke staze koje snuju neće morati izdvajati trideset, nego ipak samo petnaest posto investicije. “Fond za nerazvijene” će nas - ukratko - poškropiti milijunima, a ti će milijuni otići u još više etno sela i još više interpretativnih centara.
I neka - što se mene tiče. Jer, taj novac koji slijeće nije ništa drugo nego drugi dio pogodbe - pogodbe koju vidimo svaki dan kad prolazimo pokraj Kauflanda i Lidla, kad podižemo novac s austrijskih banaka, kad točimo dizel na mađarskim crpkama i plaćamo internet njemačkom telekomu. “Štedljivi” i “razvijeni” su dobili nešto ili - dobili su puno. Moćniji i razvijeniji zgnječili su poput mrava sirote zametke hrvatske industrije. E, pa kad je već tako, onda neka “štedljivi” pogurnu malo one koji će kupovati njihove automobile, kredite, sireve i tarifne pakete. Sve je to lijepo i krasno, reći ćete, pa i bez i najmanjeg zametka grizodušja uzeti te briselske (ili nizozemske, austrijske...) pare.
A meni u tom času samo jedna stvar pada na pamet. Naime, što bi na to rekao Hrvoje Šošić? Što bi rekao Bruno Bušić?
Što bi rekle sve silne divizije hrvatskih publicista, ekonomista i analitičara koje su tijekom četrdeset godina sagradile mitologiju o južnjačkim, balkanskim gulikožama? Bi li i sad rekli da “Kosovo” (sorry, Hrvatska) eksploatira radišne, razvijene sjevernjake? Bi li i sada rekli da su fondovi za nerazvijene vid eksploatacije? Ili bi konstatirali kako Hrvatska (pardon, Kosovo) dobiva kroz strukturne fondove ono što joj pošteno spada jer je pregažena tuđim proizvodima, jer joj je okupirana prodajna mreža, a industrija zgažena?
Je li, dakle, sadašnja Hrvatska sjecikesa, krvopija i eksploatator ili je ondašnja, njihova Hrvatska bila štedljivi, egoistični škrtac? Je li sadašnja Hrvatska u krivu, a ondašnja, škrta i štedljiva Hrvatska u pravu? Ili je sadašnja Hrvatska u pravu, ali je u tom slučaju - kvragu - njihova, tadašnja bila u krivu? Ili, da postavimo stvar najdrastičnije, a po hrvatsku nacionalističku ideologiju najpogubnije: jesu li u pravu današnji europski škrci - recimo, Nizozemska - ili su u pravu ondašnji balkanski ljenjivci - recimo, boženamprosti, puj puj - Srbija?
Čiju ćemo - ukratko - krmenadlu idućih godina žvakati, i u čijem želucu?
Nije problem što na ova pitanja nemamo odgovor. Ekonomisti će nas vjerojatno poučiti da na to pitanje odgovor i ne postoji, da je odgovor na ova pitanja stvar sive zone, ideoloških preferencija i političke kalkulacije. Problem je što se u Hrvatskoj ova pitanja niti ne postavljaju. Zemlja koja je desetljećima gradila vlastito ekonomsko samopoimanje na mitu o “eksploatiranosti” od strane siromašnih lagodno je i bez suvišnih pitanja ušla u novu košulju, siromašnog koji “eksploatira” druge.
A ta promjena nije u društvu pobudila ama ni najmanju refleksiju, nikome nije na pamet palo da rekapitulira naslage nacionalne ideologije te da iz interesnog i intelektualnog obzora naše nove, današnje pozicije drukčijim očima pogleda i davno protumačenu prošlost.
Umjesto toga, lijepo ćemo se smjestiti u novu ulogu. Prihvatit ćemo da smo po novom mi Kosovo (ne, sorry: Makedonija). Lijepo ćemo založiti sutrašnji obrok, obrok kupljen u Kauflandu ili Lidlu. Dakako, krmenadlu. Nizozemsku krmenadlu u hrvatskom želucu.
