Tko god je bio u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, pamti dobro taj trenutak. Dakle, jednom davno, kad su mlađi muškarci cijelu jednu godinu na mučan i ponižavajući način usvajali neka savršeno nepotrebna znanja i vještine, poput kopanja rovova, rastavljanja oružja, puzanja kroz blato i lupanja potplatima o asfalt, ako bi se u desetini našao tkogod nespretan, bezvoljan ili naprosto šaljiv, koji je sporije puzao ili nedovoljno odlučno udarao cokulama, desetar bi naredio da zbog njega svi moraju ponoviti vježbu. "E, sad ćemo, za kaznu, svi još jednom ovo da uradimo, a vi za to zahvalite Đorđeviću", rekao bi podoficir, sadistički se osmjehujući i svi bi se na to ponovno bacali u kaljužu mrzeći Đorđevića i ispod glasa psujući Đorđevićevu majku...