PIŠE JELENA VELJAČA

Neopisivo mi je žao što se Vojko Obersnel pretvorio u običnog bijednog histeričnog bullyja

‘Gledajući taj video, proživjela sam ozbiljnu sekundarnu traumu. Povraćalo mi se, želudac mi se stisnuo‘
Vojko Obersnel
 Matija Djanjesic/CROPIX
Objavljeno: 19. srpanj 2020. 18:10

Kad je riječki gradonačelnik Vojsko Obersnel prije nekoliko dana luđački napao nezavisnu vijećnicu Ivonu Milinović, nekoliko je mojih prijateljica na svojim društvenim mrežama podijelilo klip te scene, uz zgrožene komentare o zlostavljanju. Priznajem, pojma nisam imala tko je Ivona Milinović (neznanje je ponekad blagoslov). Na videu, prije no sam ga pustila, djelovala je kao srna, nježna mlada žena dugačke kose. Malčice sam se dvoumila želim li stisnuti play: naime, Obersnelovi ispadi bijesa svojevrsna su urbana legenda, a ja sam iz posve nekih drugih razloga bila nervozna, i činilo mi se kao da je možda dobar dan da preskočim još jedan klasičan sukob u političkoj areni Hrvatske.

Ipak, znatiželja je ubila mačku, a ja imam očito još previše života pa trgujem s njima olako, i pogledala sam taj klip. Vijećnica Milinović postavlja pitanje raspodjele honorara koji su se dijelili za nastupe i sudjelovanje na projektu EPK, što je također opće mjesto urbanih legendi, i nije sigurno prvi put da netko javno gradonačelniku u lice saspe ono o čemu cijela država, onaj dio koji mari, dakako, govori: da postoje priče kako su se honorari dijelili po prijateljskoj, bratskoj i tzv. partijskoj liniji, i kako su si “Obersnel i njegovi ljudi podijelili pare”. Milinović ide korak dalje, možda jer je luda, a možda jer zna nešto što mi ne znamo, pa spominje i konkretne osobe, nekog muža od neke prijateljice, kako to obično biva u pričama o hrvatskoj politici, uvijek je netko nečiji muž a jetrva sestrine bivše žene koja je bivša samo poreza radi baš se zaposlila kao direktorka parkinga u jednoj izmišljenoj agenciji za ravnopravnost parkirnih mjesta u obrazovnom sustavu, na što Obersnel potpuno izgubi legendarno nepostojeće živce i kreće u zlostavljačku tiradu s riječima: ne seri!

Nije semantika toliko važna, već ono što slijedi: urla, viče, pokazuje prstom na vijećnicu, vraća se nekoliko puta u maniri gospodara svemira, vlasnika cirkusa C produkcije, koji će svoji bijesom i bičem natjerati bolesnog starog slona da još jednom izađe pred ono malo publike u provinciji Gruzije koja još jedina nezainteresirano ide u cirkus, urla bez prestanka u rafalima, dok se Milinović trese, i proživljava nevjerojatan atak na sebe pred očima drugih vijećnika, od kojih ni jedan - doslovno ni jedan - ne reagira cijelo vrijeme kako traje napad. Čuju se tu, konačno, i zaključne riječi velikog gazde, “mene odavde nitko ne može izbaciti”, pa tako Vojko Obersnel, predstavnik stranke za koju sam nekad tako strastveno glasala i u koju je urbana publika tako strastveno vjerovala dok je, oprostite mi ali moram posegnuti za zajedničkom slikom koje se nikada nećemo odreći mi patnici s lijeve margine društva, Ivica Račan bio živ, osim što neopisivo napada ženu pred svojim kolegama koji valjda paralelno čiste nokte i šalju poruke ljubavnicama, pokazuje što je prava demokracija u Hrvatskoj - ništa.

Gledajući taj video, proživjela sam ozbiljnu sekundarnu traumu. Povraćalo mi se, želudac mi se stisnuo. Pomislila sam: ovo je ozbiljno s****, treba na ovo reagirati, i, dok sam se još uvijek tresla pod dojmom silovitosti njegovog bijesa i magnitudom slobode koju si je uzeo dopustivši da nekontrolirani ispad traje u pravilnim sinusoidama izmjene pravog zastrašivanja i vrijeđanja, googlala sam Ivonu Milinović. Žena mi je djelovala kao vila: neustrašiva, hrabra i pod paljbom wannabe oligarha: sve dok nisam saznala tko je ona. Neopisivo desničarsko lupetanje dovelo ju je do toga da se na jednom podcastu zaplete u objašnjavanje stihova “Srbe na vrbe”. Isprva spremna priznati da ta poezija koja poziva na genocid možda nije prikladna skroz kao navijačka pjesma, čisto eto PR-ovskih razloga radi, osvrnula se tako moja vila koja mi se pred očima transformirala u ludu Maru koja baca bombe po obroncima Ćićarije, nesvjesna da je prošlo samo osamdeset godina od 1941. kad bi to možda bilo prikladno, iako bi, čini mi se, i tada Mara bila na pogrešnoj strani povijesti.

Nastavlja Milinović upozorenjem kako u Dalmaciji ima puno Srba, izvukla je tu čak i neki postotak, bojim se i pitati koje je to studije Mara citirala, pa, eto, možda da vrbe presadimo u Dalmaciju, tko zna hoće li se primiti, doduše, tlo zna biti kamen i krš, šteta, nastavljam pak ja u svojoj fantazmagoriji i šoku, jer bi se taj problem Srba već sigurno riješio da se vrbe bolje primaju u Zagori. Frapirana činjenicom da moram odjednom pred samom sobom birati između manijaka koji je u svom osmom gradonačelničkom mandatu toliko osokoljen da si dopušta ispade bijesa i nekontrolu frustracije na nivou kojih se ne bi posramio bio koji socijalno neprihvaćeni zlostavljač, i žene koja je toliko umobolno desno u svojim javnim istupima da je uspjela biti izbačena čak i iz HDZ-a, stranci inače poznatoj po tome da je jedan od ključnih zadataka gospodina Plenkovića, osim spašavanja Hrvatske u svjetskoj ekonomskoj krizi koja nam predstoji, noćno trijebljenje uši iz svih pora stranke.

Taj sukob lokalnog moćnika (ovdje moram dodati da mi je neopisivo žao što se Vojko Obersnel sveo na to, al tko mu je kriv kad se nije znao izboriti s vlastitom privilegijom pa se pretvorio u običnog bijednog histeričnog bullyja) i ostrašćene mlade desničarke koja “ne bi ni u ludilu uvodila kvote kao vid borbe za ravnopravnost spolova” i koja bi se sama, djeluje mi, rado prijavila za ulogu Pavelićeve ljubavnice, i koja, uostalom, i dalje sjedi na svojoj poziciji vijećnice a ne u zatvoru ili ludnici, nakon što je faktički izjavila da bi se trebalo ubijati po Dalmaciji, to je savršena, nažalost, slika hrvatskog političkog establišmenta danas.

Mozak mi je skoro eksplodirao pokušavajući shvatiti tko je tu žrtva a tko zlostavljač, a jedini zaključak koji se može donijeti je: nema tu nevinih. Čekajući da taj šampon protiv nametnika i gusti češalj za iste proradi, kao majka vrtićkog djeteta duge kose koja se borila s nametnicima, moram savjetovati ono što sve majke znaju: dok ne ubiješ maticu, nema pobjede.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. siječanj 2023 20:58