Trajali smo kratko, ali se barem nismo uprljali, kazala je Savka Dabčević-Kučar o jednom od najvažnijih i najkrucijalnijih razdoblja novije hrvatske povijesti - Hrvatskom proljeću, čiji je bila, ne samo nosilac nego i najupečatljiviji simbol, zajedno sa svojim kolegom i prijateljem Mikom Tripalom. Kratko, jezgrovito i istinito.
Bila je to etapa u hrvatskoj povijesti koja je trajala prekratko (oko tri godine), ali je ostavila jak i čvrst pečat, koji je, na neki način, i odredio daljnju sudbinu države i nacije te bio, začudo, (to je u političkom životu rijetkost, pogotovo kada su u pitanju stvari koje se mogu nazvati epohalnima) neokaljan i neporočan, jer je i prilično brutalno zaustavljen u naponu snage, a njeni lideri Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo (uz ostale sudionike i suradnike) imali su dovoljno hrabrosti i morala da ne pristanu na kompromise koji bi ih kompromitirali i diskreditirali u povijesti.
Postoje svjedočanstva koja govore kako je J. B. Tito nagovarao i Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala da se odreknu jedan drugog i tako spase “glavu” i ostanu na položaju, ali bili su svjesni da time zapravo čine izdaju vlastitih ideala, kao što su bili svjesni i činjenice da ne mogu nastaviti politiku koju su zamislili.
Nije to baš česta karakteristika u politici. Izabrali su gordo žrtvovanje, što i nije čudno za ratnu generaciju koja se formalizirala i stasala u teškim ratnim vremenima partizanske borbe i NOB-a i IB-a, ma kako god to možda danas izgledalo patetično. Možda tada nisu bili ni svjesni da će odluka o “pristajanju na političko smaknuće” bez pokušaja kompromisa izgledati tako, ali kao malo tko u hrvatskoj povijesti ostali su bez mrlje. Možda zato što su trajali prekratko, ali i te tri godine, ostale su vrlo bitne za razumijevanje hrvatske povijesti.
Tada, krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća, Hrvatskom su odjekivali usklici - “Savka-Tripalo”, kao oznaka i naznaka nekih novih nadanja i tendencija koje su zahvatile tadašnje hrvatsko društvo u okvirima zadanog jugoslavenskog prostora i socijalističkog sistema.
Povijesna lustracija
Ovih dana, točnije 6. kolovoza, ispunjava se deseta godišnjica od smrti Savke Dabčević-Kučar. No, kako praktički živih nosilaca Proljeća ima sve manje, tako splašnjava i interes za to razdoblje te dolazi do raznih interpretacija koje se više ne mogu opovrgnuti od onih koji su to vodili ili tomu svjedočili. Hrvatsko proljeće u svojoj se cjelokupnosti ne uklapa u pokušaje današnje naglašeno nacionalne ili nacionalističke interpretacije naše povijesti, pa zato i Savka Dabčević-Kučar prolazi kao “zadnja ruža hrvatska” i netko tko se, neopravdano, zanemaruje i zaobilazi, ustupajući mjesto mnogima koji su se itekako “ukaljali”, i sebe i sve nas, a trajali su kraće ili tek nešto duže.
Politika koju je ona trasirala odredila je mnoge političke promjene, ali nije dobila zasluge koje joj pripadaju. Drugi su pobrali vrhnje. Jedna od njenih zasluga, već nakon pada, bila je činjenica da se dobar dio njenog političkog promišljanja uspio impregnirati u Ustav iz 1974. (J. B. Tito je srušio Proljeće, ali je shvatio da njihove ideje mora iskoristiti), koji je, zapravo bio pravna podloga za osamostaljenje Hrvatske 1991. godine, nekih 20 godina nakon njenog smjenjivanja.
- Imamo dva umirovljenja ili izolacije Savke Dabčević-Kučar, prvi je onaj, prisilni nakon “pada” 1971. godine te, drugi, sada, nakon njezine smrti, prije 10 godina, kada ona, kao i ostali važni hrvatski političari iz jugoslavenskog razdoblja, padaju ili u zaborav ili su podvrgnuti gotovo batinaškoj “povijesnoj lustraciji” - zaboravu, dnevnopolitičkim interpretacijama, zanemarivanju, slično, kaže nam povjesničar Tvrtko Jakovina. No, srećom, Savka Dabčević-Kučar, prisutnija je u našem prostoru nešto više iz dva razloga - prvi, jer je 90-ih godina napisala knjigu “71 - Hrvatski snovi i stvarnost”, u kojoj je dala svoju interpretaciju Hrvatskog proljeća, jer toga gotovo da i nema ili je postala žrtvom kvazipovijesnih i dnevnopolitikantskih interpretacija, kojima ionako vrvi naša novija povijest, te drugi, zahvaljujući Centru “Miko Tripalo” koji se bavi Hrvatskim proljećem.
Znanstvenica i političarka
Prema Jakovininom mišljenju, odnos prema Savki i Hrvatskom proljeću, odnosno cijelom tom segmentu naše povijesti, jasno i nedvosmisleno ukazuje na onaj prezir koji se danas iskazuje prema novijoj hrvatskoj prošlosti te stalnu nelagodu da stavimo u kontekst sve ono što se događalo s nama u posljednjih sto godina - Prva i druga Jugoslavija, Drugi svjetski rat, i, naravno, taj naš fenomen Hrvatskog proljeća.
- Savku Dabčević-Kučar ne promatramo u kontekstu tadašnjih događaja, niti imamo historiografske obrade, niti ju stavljamo na mjesto koje ona zaslužuje sa svim manama i prednostima, kaže Jakovina.
- U svom djelovanju, i kao znanstvenica i kao političarka, i u 70-im i u 90-im godinama 20. stoljeća, pokazala se kao političar ispred svog vremena. Ona bi idejama iz 71. i 90. i danas bila aktualna te bi se izvrsno uklopila u sadašnji hrvatski politički prostor, ali bi vjerojatno, s obzirom na našu stvarnost, bila izvan glavnih tokova politike. Nažalost, ljudi u oba vremena nisu bili spremni na njene ideje.
Dabčević-Kučar jedna je od ključnih osoba u hrvatskoj povijesti, pogotovo novijoj, kaže, pak, povjesničar Hrvoje Klasić, autor nekoliko knjiga o Hrvatskom proljeću. Prema Jakovininom mišljenju, Savka mora zauzeti važno mjesto u hrvatskoj prošlosti. - Ona je bila britka i briljanta govornica, rijetka žena u hrvatskoj politici. Bila je obrazovana, samosvjesna i ambiciozna. Svakako, uz svijest o svim pogreškama ili zabludama koje su “proljećari” imali, vodila je prema jednom liberalnijem i pravednije zamišljenom društvu i mjestu Hrvatske u tom jugoslavenskom okruženju, kaže Jakovina.
Savka Dabčević-Kučar rodila su u obitelji uglednog pravnika, ali i buntovnika Antuna Dabčevića, potomaka starih bokeljskih pomoraca i brodograditelja. Smisao za pravdu i borbu usadio joj je, očito otac, koji je 14. listopada 1895. godine na dan kada je u Zagrebu boravio car Franjo Josip, na otvaranju zgrade HNK, podno spomenika banu Jelačiću, zapalio mađarsku zastavu. Savka Dabčević-Kučar, pak, pred splitskim je HNK 1941. prosvjedovala, kao srednjoškolka, zbog dehrvatizacije i talijanizacije škola, nakon što je Pavelić, veleizdajnički i ulizički Dalmaciju prepustio Mussoliniju. Život se nekada zna poigrati.
Na istim prosvjedima Savka je sudjelovala s kasnijom svojom suradnicom, a potom i suparnicom (ona ju je smijenila na položaju predsjednice CK SKH u prosincu 1971.) u SK Hrvatske Milkom Planinc. Inače, ime Savka, dobila je prema liku iz jedne domoljubne pjesme Petra Preradovića, najvećeg pjesnika Hrvatskog preporoda. Nošena domoljubnim instinktom, Savka pristupa partizanima, a 1943. se učlanjuje u KP. No, kraj rata dočekala je kao jedna od rukovoditeljica izbjegličkoga logora El Shatt u Egiptu, u kojem su, pod savezničkom upravom, boravili mnogi Dalmatinci.
Osvježenje režima
Nakon povratka u zemlju, Savka se školuje. Ona je “kadar” koji će osvježiti tadašnji režim i u njega unijeti promjene, rušeći dogmatske postavke i u ekonomiji i u politici. Nakon povratka iz El Shatta, upisuje tadašnju Visoku školu za ekonomiju, iz koje će nastati zagrebački Ekonomski fakultet. Savka je nadarena, sposobna i podobna studentica te već 1946. godine odlazi u Lenjingrad na studij, ali nakon izbijanja sukoba Tita i Staljina oko Rezolucije IB-a 1948. godine, nimalo se ne dvoumeći, vraća se u Zagreb. Doktorirala je na tada suspektnoj ideološkoj temi - “J. M. Keynes - teoretičar državnog kapitalizma”.
Izabrati nemarksistički pristup ekonomiji, u jeku planske ekonomije koja se prakticirala, nije bilo uobičajeno, ali svakako je bio hrabar potez prema kojem se prepoznaje njen karakter. I tu je bila ispred svog vremena. Savka je 1960. godine kao dobitnica prestižne američke Fulbrightove stipendije bila u SAD-u i Francuskoj.
Potpuno se razlikuje od stare partijske garde koja svoje “Neretve i Sutjeske” naplaćuju visokim položajima. Savka i njena generacija dolaze im na smjenu. Oni su obrazovani, poznaju svijet jer su tamo putovali, govore jezike. Penje se i po političkoj ljestvici, pogotovo kada su pale stege režima odlaskom Aleksandra Rankovića, svemoćnog šefa UDBA-e, kojeg je Tito, iako mu je bio najbliži suradnik, skinuo 1966. godine. Zapuhali su tada slobodniji i liberalniji vjetrovi, koji su na površinu izbacili nove generacije školovanih i obrazovanih političara.
Tako 1967. godine kao prva žena u Jugoslaviji postaje predsjednicom Vlade SR Hrvatske, a potom postaje i šefica hrvatske “partije”. Sljedeće četiri godine bit će kulminacija njene karijere i ona će ih zauvijek obilježiti, kao što će se i nju najviše pamtiti upravo prema tom razdoblju. Postaje ikona nečega što će kasnije u povijesti biti zapamćeno kao Hrvatsko proljeće, reformski pokret u krilu SK.
- Hrvatsko proljeće pokret je koji je nastao unutar hrvatskog lijevog pokreta, kaže Jakovina, koji navodi kako vodstvo Hrvatskog proljeća nije bilo ni u Matici hrvatskoj ni u Studentskom centru. - Ono je bilo u “Kockici”, a sve ostale grane Hrvatskog proljeća nastale su ili dogodile su se kao posljedica tadašnje liberalizacije i reforme unutra SKH. “Kockica” je davala ton promjenama u društvu i politici, ističe Jakovina. Klasić kaže kako je njena zasluga svakako zalaganje za veću samostalnost i autonomiju republika. - Oslobodila je nacionalnu energiju, pojačan je rad kulturnih institucija, osnažila je samostalnost tadašnje TV Zagreb i drugih medija te promovirala jadransku orijentaciju, ali i veću slobodu pojedinca, uzimajući u obzir okruženje u kojem su tada bili i Hrvatska i Europa, kaže Klasić.
Važna epoha
S obzirom na to da se o Hrvatskom proljeću, kao i o cjelokupnoj hrvatskoj povijesti u posljednjih stotinjak godina, ne govori s povijesno-znanstvenog gledišta koje vrednuje kontekst kada se nešto i zašto dogodilo, onda se u takvu interpretaciju uklapa i uloga Savka Dabčević-Kučar, odnosno ona postaje “žrtva” takvog nakaradnog pristupa hrvatskoj novijoj povijesti. Jakovina kaže kako imamo neoprostivu šutnju o Savki Dabčević-Kučar (i Miki Tripalu, i ostalim prvacima Hrvatskog proljeća) te o Hrvatskoj u Jugoslaviji i Hrvatskom proljeću kao liberalnom promišljanju države i nacije ili nacija, koje je bilo ukorak s vremenom u kojem se kretala tadašnja Europa.
Jakovina navodi kako je jedan od razloga takvog stava i naglašavanje uloge Franje Tuđmana, pa onda u tom pristupu nema mjesta ni za Savku, Tripala ili Peru Pirkera. Oni smetaju njegovom “očinstvu” u stvaranju Hrvatske.
Naime, kao “vrijedno za davnašnju interpretaciju” uzima se samo “pad” Hrvatskog proljeća, (tek) kao dokaz teze o antihrvatskom karakteru Jugoslavije, a kad je tako, onda se ne može imati širu sliku onoga što se tada zaista događalo pa se zanemaruje, i ne uzimate u obzir ni lokalni ni međunarodni kontekst. Kako kaže Jakovina, problem počinje u onom trenutku kada postaje jasno da tada, iz posve objektivnih i racionalnih razloga, nitko nije dovodio u pitanje ni Jugoslaviju, ni sistem, ni Tita: radilo se “samo” o tome da se liberaliziraju odnosi unutar federacije, pravedniji gospodarsko-politički odnosi unutar Jugoslavije i tadašnjeg socijalističkog sustava. A kad je tako, nastavlja Jakovina, onda se iz cjeline izvadi samo jedan segment, onaj koji je potreban da se za dnevnopolitičke svrhe potvrdi jedna uvriježena teza, koja se onda predstavlja kao “sveto pismo” i nema mogućnosti da se išta više tu napravi.
Epizoda kraja 60-ih i početka 70-ih imala je pozitivne trendove, otvarala je pitanja ravnopravnosti u multietničkoj i multikulturnoj zajednici, i konačno, bez ikakve sumnje, dala je i značajan doprinos, možda i temeljni poticaj, onom što danas imamo - državnu neovisnost. Treba se lišiti straha od vlastite i prošlosti, onda će se Savku Dabčević-Kučar i njenu epohu valorizirati onako kako zaslužuje.