NOVI PRILOZI BIOGRAFIJI

NEPOZNATA POVIJEST ČOVJEKA KOJI ŽELI POSTATI LIDER DESNICE Bio je šef Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka

 
 CROPIX

„Faktografski gledano, ja nisam čak bio ni Titov pionir jer sam na dan primanja u pionire imao upalu pluća tako da nisam primio onu kapu i maramu“, izjavio je prije nešto malo manje od mjesec dana u intervjuu za portal Dnevnik.hr Miroslav Škoro, lider Domovinskog pokreta, a samim time i aktualni vođa hrvatske desnice, koji u svojim medijskim istupima često iznosi i razmišljanja kako je bivšu državu 1989. godine napustio između ostaloga i zato što mu se ta zajednica nije sviđala i da u njoj nije mogao tražiti svoju budućnost. Evidentno je posljednjih tjedana da se Škoro ne osjeća baš ugodno kada mu se postavljaju pitanja tipa: „Gdje si bio 1991.?“ Doduše, u Škorinom slučaju to se vraća i na godinu, dvije prije te famozne ‘91., odnosno vrijeme u kojem je on, kako kaže, već bio u SAD-u gdje se vjenčao sa svojom suprugom Kim Ann, ali i kada se, kako je prije tjedan dana i sam potvrdio nakon što je upitan o tome gdje je bio u travnju 1990., povremeno vraćao u Hrvatsku. Škoru su, naime, neke osobe iz hrvatskog javnog života, prije svih odvjetnik i bivši glavni državni odvjetnik Krunislav Olujić prozvali da, najblaže rečeno, ‘mulja’ kada govori da je iz Hrvatske otišao 1989. i da se u nju sa ženom i malim djetetom vratio u ljeto 1992. Olujić je tako iznio podatak da je Škoro u travnju 1990. u osječkoj Tvrđi vodio predizborni skup Koalicije narodnog sporazuma, a Škoro je to i potvrdio prije osam dana u Vukovaru kada je predstavljao svoju suradnju s Ivanom Penavom. Rekao je tada i da mu je bila čast biti voditelj skupa Koalicije koju su „vodili Savka, Tripalo, Džeba..., jer je i moj otac 1971. ostao bez posla.“

Najdraža muzika

Uglavnom, na desnici u tome gdje je Škoro bio i što je radio u vrijeme demokratskih promjena i Domovinskog rata, očito, ne vide nikakav problem, a u javnost se do sada nije probila niti jedna, čak ni neslužbena informacija o eventualnim prijeporima Škore s gorljivim desničarima poput Zlatka Hasanbegovića i Hrvoja Zekanovića vezano uz njegovu prošlost. Za njih je Škoro, očito, u tom smislu prav i čist. Nas je, pak, zanimalo i vrijeme prije te 1989., odnosno kako je Škoro živio, što je radio i kakav je status imao sredinom 80-ih godina u svom rodnom gradu, pa smo došli do, do sada potpuno nepoznatog podatka da je negdje 1984. ili 1985. bio predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka. (Hrvatski arhivi ovu organizaciju nazivaju i konferencijom i komitetom, ovisno o izvoru op.a.) Da je tomu tako, potvrdio je i sam Škoro u razgovoru za omladinski list Ten iz Osijeka 15. travnja 1985. godine, koji je izlazio upravo pod pokroviteljstvom OK SSOH Osijek i u kojemu su urednički i novinarski kadar činili mladi, talentirani srednjoškolci i studenti koji su se u slobodno vrijeme bavili novinarstvom, fotografijom, pisanjem i skladanjem pjesama, glumom, slikarstvom...

Škoro, dakle, tvrdi da nije bio primljen u Titove pionire, što je faktografski možda i točno, odnosno moguće je da je baš toga dana imao upalu pluća, pa nije bio na svečanosti prijema u ovu organizaciju i preuzimanje kape i marame, ali je sasvim sigurno bio predsjednik Komisije omladinske organizacije koja je djelovala u sustavu Saveza socijalističke omladine.

Da je Škoro bio predsjednik Komisije za kulturu SSO Osijek proizlazi iz već spomenutog teksta u Ten-u i Škorinog citata u razgovoru, zapravo više monologu, za Ten. Riječ je o broju od 15.4.1985., kada ga je novinarka Vesna Latinović predstavila kao spikera, novinskog suradnika, studenta, scenaristu, kantautora, showmana, ali i kao “druga Škoru poznatog društveno-političkog radnika“, kojemu je ipak od svih zvanja i zanimanja „najdraža muzika“ i kojemu je „već dulje vrijeme hobi da mijenja imena bendova u kojima svira.“ U tom svom monologu Škoro priča o tome „kako uspjeti u osječkoj provinciji bez suvišnih zašto i što to znači biti angažiran.“ Zapravo se iz tog teksta već tada moglo zaključiti da, tada široj javnosti nepoznati 23-godišnjak, ima poduzetničku notu uz dozu buntovništva.

„Kao predsjednik Komisije za kulturu OK SSO Osijek, došao sam do zaključka da se strahovito malo polaže na muzičku djelatnost. Ništa se ne može snimiti ni napraviti bez love. Kad sam htio nešto napraviti taj novac se izgubio na račun Ten-a. U Osijeku nema rock scene... Zagrebački, riječki, beogradski muzičari nisu ništa puno kvalitetniji od osječkih, ali je problem što se nitko neće zauzeti za njih. Osnovna pitanja su organiziranost, poduzetnost i lova. Dok se ta pitanja ne riješe apsurdno je razmišljati o eventualnim razmjenama na relaciji Osijek – Zagreb i sl.... U današnjoj poplavi komercijalizacije sve je manje i manje angažiranih pjesama. Angažiranost bi bila kada bi se pronašlo rješenje nekog problema. Ako rješenja nema, onda je bolje ne pjevati o problemima. Angažiran je onaj tko radi ono što živi...“ kazao je tada Škoro uz završnu poruku: „Drago mi je što sam Osječanin i to mi predstavlja najveći problem u životu.“ Uz taj tekst, inače, objavljena je i Škorina fotografija kako sjedi na stolici i svira gitaru, a ljudi iz tog doba tvrde da je gotovo sigurno snimljena na nekoj od tada čestih Omladinskih radnih akcija u Osijeku.

- Odjeća i patike koje Škoro ima na sebi su bile uniforme sudionika tadašnjih ORA i ta je fotografija garant snimljena ne jednoj od njih. Nije to ništa neuobičajeno, jer smo svi mi sudjelovali na radnim akcijama - kazao je jedan od bivših novinara Ten-a s kojim smo također razgovarali, a kojega smo upitali i kako su tada izgledale gaže i nastupi glazbenika, gdje se i za koga sviralo...

Nije bio u sukobu sa sustavom

- Sviralo se u STUC-u i nekim manjim dvoranama za 50-100 ljudi. Dom JNA? Pa, neki su išli svirati i tamo kad su bili državni praznici i to je bilo normalno, kao da danas sviraš za HV. Ne znam točno, ali ne bih se iznenadio da je i Škoro imao tamo poneku gažu, ali stvarno taj podatak ne znam. No, ponavljam, tada to nije bilo ništa neobično, iako, ako jest tamo svirao, to odudara od onoga što danas propagira, ali ljudi se mijenjaju. Pa i neki naši današnji pjevači koji zagovaraju desne stavove su u vrijeme Jugoslavije pjevali ode o toj državi i maršalu Titu - rekao je naš sugovornik.

Škoro, koji se već u to vrijeme bavio glazbom, pisao je pjesme, dolazio u grad i na popularni korzo sa svojim društvom iz Višnjevca pa se tako, očito u želji da afirmira i svoju glazbu, odnosno druge talente kojima je raspolagao, priključio i ekipi u Savezu socijalističke omladine. U konačnici aktivizam u OK SSOH i njezinim komisijama, odnosno Klubovima mladih koji su pri njima djelovali otvarali su mladim ljudima puteve i vrata koja im izvan tog kruga ne bi bila dostupna. Dio ondašnjih mladih umjetnika u usponu koristili su blagodati sustava u kojem su živjeli, a poznavajući taj sustav teško bi se u njemu našlo mjesta za one koji su s njim bili u nekakvoj svađi ili neslaganju sa sustavom. Iz toga se može zaključiti kako Škoro 80-ih godina nije bio u sukobu s jugoslavenskim sustavom ili ga je vješto prikrivao, a to nam potvrđuju i neki njegovi suvremenici koji su nam kazali kako Škoro kao današnji zastupnik gorljive hrvatske desnice u to doba kao omladinski aktivist nije bio ni blizu toga. Ni na jednu ni na drugu stranu. Dakle, niti je bio hrvatski, niti jugoslavenski nacionalist. Bio je, kako kažu, zabavljač i o njemu iz tog doba nam je nekolicina sugovornika govorila isključivo u pozitivnim tonovima. Inače, riječ je o ljudima koji su u međuvremenu ostvarili zapažene karijere u različitim segmentima društvenog života, a među njima ima i onih koji su skloni liberalizmu, kao i onih sklonih ljevici, ali i desnom centru.

- Škoro je u to doba bio jedan iznimno pozitivan lik, vrlo drag i simpatičan, duhovit tip, ali i skroman pjevač i instrumentalist koji je, doduše, imao odlične ideje. Moram priznati da je imao i jednu odličnu pjesmu koja se zvala Nives. Osim toga, kako to nije bilo baš vrijeme nekog blagostanja, većina nas uglavnom je bila više sirotinja do srednja klasa, nego bogati dečki ili tatini sinovi, a takav je bio i on. U skladu s tim, a očito svjestan i svog porijekla, nekada je bio i skroman, stidljiv, no s vremenom se oslobodio tih kompleksa i uspio je u prvi plan izbaciti svoju duhovitost, ali i angažiranost. Imao je neke ideje i planove za razvoj osječke glazbene scene koje je pokušavao provući i svojim aktivizmom - priča nam jedan Škorin prijatelj iz toga doba. Njih dvojica, inače, već godinama nemaju takav odnos, jer su ih životi odnijeli na različite strane. I profesionalne i političke i svjetonazorske i ideološke. No, 80-ih, kaže, toga nije bilo.

- Ma, kakvi. Nije on tada bio ni nešto osobito religiozan, kao ni većina nas ostalih. Nas je zanimala glazba, fotografija, pisanje, izlasci, djevojke... Tada nije bilo ni komunizma ni ustašluka. Barem ne među nama koji smo se kretali u tim krugovima i koji smo bili oko SSOH-a i Ten-a. Inače, Ten se prvotno trebao zvati Komarac - kaže nam ovaj Osječanin, kojega smo upitali i kako se moglo postati predsjednikom neke od Komisija pri SSOH-u, jesu li to ipak morali biti neki malo podobniji među njima.

- Naravno, uvijek je to bio netko tko se kretao u tim krugovima i tko je imao afinitet prema nekoj vrsti umjetnosti. Predsjednici Komisija birali su se, mislim na maksimalno godinu dana, a obično bismo izabrali onoga koji je pokazao neku želju ili volju da pokuša nešto učiniti za sve nas. To, dakle, nije imalo ama baš nikakve veze s politikom, ideologijom, privilegijama, povlaštenim kadrovima... Ništa od toga. Pa, nije mogao biti na čelu Komisije za kulturu Saveza kapitalističke omladine Osijeka, kada takva niti bilo koja druga organizacija mladih nije postojala, niti je mogla postojati. I tu se, po meni, Škori ne može baš ništa zamjeriti i nabijati na nos. Iskreno, ne vidim razloga ni da bi se danas zbog toga morao bilo kome zato opravdavati, jer u tome nije bilo ničega spornoga - kaže naš sugovornik, dok nam drugi, koji se također u to doba intenzivno družio sa Škorom, dodaje:

- To što on danas zagovara tvrde desne stavove i takav svjetonazor nije ništa neobično, jer je s vremenom postajao sve pragmatičniji. Takav je postao s godinama, a sve je počelo kada se vratio iz Amerike, pa postao ljubimac predsjednika Tuđmana i zahvaljujući prvenstveno HDZ-u i uz njihovu obilatu logistiku krenuo graditi svoju prvo diplomatsku, a onda i pjevačku i poduzetničku karijeru. Očito je s godinama evoluirao, ali u krivom smjeru - nasmijao se ovaj Škorin bivši sugrađanin, inače politički ljevičar. Jedan od sugovornika, koji je u Ten-u bio iznimno aktivan, pojasnio nam je kako su funkcionirale komisije.

- Što se tiče te, pa i drugih Komisija koje smo imali pri OK SSO Osijeka, njih je bilo 10-15, a da bi bio u njoj, pa čak i njezin predsjednik, nisi morao biti ni član Saveza komunista. Bilo je dovoljno da si omladinac, a to smo bili svi, i da si angažiran u nekoj vrsti umjetnosti, da imaš volju i želju raditi. A, on je baš imao jaku volju i želju da nešto učini s osječkom glazbenom scenom iako je i tada za sebe govorio da se bavi glazbom, iako nema sluha - kazao nam je ovaj Osječanin.

Funkcija predsjednika

Štoviše, naši sugovornici dalje ističu i kakvo je bila funkcija predsjednika bilo koje Komisije...

- Ako si se toga prihvatio morao si organizirati sastanke, pripremati programe, tražiti lovu za njihovu realizaciju... Ma, malo nas je bilo koji su to željeli raditi. Stvarno si morao imati neki jasan cilj, a biti i malo pozitivno lud da bi se toga prihvatio. Rekao bih da je to bilo žrtvovanje, a mi smo svi tamo bili jer smo htjeli da napokon netko prepozna i prizna naš rad, da se probijemo svaki u svome području. Ma, bila su to neka romantična vremena, a svi mi koji smo se okupljali oko OK SSOH Osijek, čija je zgrada bila u današnjoj Školskoj ulici gdje je sada privatna gimnazija Gaudeamus, pa u STUC-u, Centru mladih... nismo uopće pričali o politici, ideologiji... Jednostavno nas to nije zanimalo - istaknuo je jedan od naših sugovornika, dok je drugi dodao i da se kod Škore u tim godinama nije moglo primijetiti da ga nešto posebno muči u političkom smislu.

- To se pogotovo odnosi na njegovu današnju priču o tome kako mu u Jugoslaviji nije bilo dobro, jer mu je između ostaloga i otac 1971. ostao bez posla, iako doduše ne znam kako je netko tko je bio moler, a njegov tata je bio moler, mogao ostati bez posla ako nije bio dio disidentske ekipe u što iskreno sumnjam, da je između ostaloga i otišao u Ameriku zbog toga. To nikada nije pričao, ali ne mogu tvrditi da nije tako mislio. Možda je to bilo za neki njegov uski krug najboljih prijatelja kojima je više vjerovao, a možda to i nije bila istina, ali mu danas iz političkih razloga to dobro zvuči - kazao je ovaj sugovornik, čije riječi, ali i činjenica da je Škoro ipak bio sastavni dio osječke glazbene scene koja je logistiku imala preka Saveza socijalističke omladine što mu je omogućavalo i gaže, ipak dovode u pitanje njegovu tezu o odlasku iz Jugoslavije zbog neslaganja sa sustavom.

Škoru su, inače, ubrzo zbog njegove duhovitosti, ali i ugodnog glasa zamijetili na Radio Osijeku, tada jedinoj osječkoj radijskoj postaji, pa je dobio priliku, kako bi rekli Osječani „valjati dumine na radiju“. Ubrzo je postao i spiker, ali nakon nekog vremena, kako na Radio Osijeku nije mogao dobiti posao, zaposlio se na Radio Đakovu. Zvuk iz etera ubrzo se proširio Slavonijom, pa je sve češće pozivan da vodi različite zabave i fešte, jer je uvijek imao duha i ljudi su to, kažu naši sugovornici, voljeli.

- Imao je i poneku sviračku tezgu, a iz tog vremena pamtim da je loše kopirao Balaševića. Kasnije ga je pod svoje uzeo Antun Nikolić Tuca koji ga je sa svojim Slavonskim bećarima vodio na njihove nastupe da u pauzi između pjesama priča viceve, a onda je postao i svirač u OK Bandu... Uvijek je bio vezan uz glazbu i zabavu - kazao nam je još jedan Škorin suvremenik.

Kratki odgovor

O tom dijelu njegova života htjeli smo nešto više čuti i od samoga Škore, pa smo mu poslali pismeni upit tražeći odgovore na sljedeća pitanja: Kako biste opisali svoje studentske godine i svoj društveni život, odnosno aktivizam u Osijeku tijekom 80-ih godina prošloga stoljeća? Kada je i na koje razdoblje ste izabrani za predsjednika Komisije za kulturu Općinske konferencije Saveza socijalističke omladine Osijeka? Kako je došlo do toga da budete izabran i koji su vam bili ciljevi? Jeste li u tom periodu bili aktivni i u drugim ograncima OK SSOH Osijek te u kojim i na koji način? Po čemu najviše pamtite to razdoblje?

No iz njegova stožera su nam poslali samo kratki odgovor uz zamolbu da ga objavimo u cijelosti, bez intervencija, što i činimo.

“Ne želim sudjelovati u Vašim igrokazima. Cijeli život sam se trudio biti pošten i dosljedan. Možete slobodno napisati da sam bio sekretar KPJ. Ništa vam neće pomoći da spriječite promjene koje će pokrenuti Domovinski pokret. Osim toga, da ne bi bilo sporno, priznajem unaprijed da sam udisao zrak u bivšoj Jugoslaviji i to na izričiti zahtjev mojih unutarnjih organa,” poručio je Škoro. Njegov tadašnji, ali i današnji prijatelj Dražen Dragušica, koji je svojevremeno bio i urednik na Radio Osijeku, rekao nam je da se ni on ne sjeća da je Škoro bio na čelu ove Komisije.

- Ja sam u prvoj polovici 80-ih bio voditelj Kluba muzičke omladine u STUC-u, gdje smo imali prostor, i tamo sam organizirao akustičarske i rock smotre. Na jednu audiciju za nastup na akustičarskoj smotri došao je i Škoro, mislim da je to bilo negdje 1982. ili 1983., odsvirao je nešto na gitari, meni se to svidjelo i dobio je priliku nastupiti na smotri. Tada smo se upoznali i uvidio sam da u njemu ima puno talenta i za vođenje programa, pa sam mu ponudio i taj angažman, a kada sam 1984. otišao u tadašnju vojsku on me zamijenio na čelu Kluba muzičke omladine. To je jedina, ako je se može nazvati funkcija, koju je on prema mom sjećanju obnašao - kazao nam je Dragušica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 06:19