Bila je to definitivna odbijenica. Samo Vesna Pusić to nije shvatila. Dala se zavarati premijerovom kurtoazijom. Kad je sredinom veljače zatražila prijem kako bi od Andreja Plenkovića molila potporu u šansi da bude imenovana na jedno od ključnih mjesta u novoj administraciji UN-a, smatrala je da će sve teći glatko. Novoizabrani glavni tajnik Antonio Guterres ponudio je visoko mjesto u svom timu. Svileni Plenković ništa nije obećao, samo je rekao da mora konzultirati svog vanjskog poslovnjaka Davora Ivu Stiera. Premijer da će o takvoj stvari pitati ministra?
Kao što se nakon eskivirajućeg odgovora moglo i pretpostaviti, podrška je Vlade izostala. Vesna Pusić nije bila izabranica aktualne vlasti, ali se uzdala da će prevagnuti interes Hrvatske da u vrhu najveće svjetske organizacije ima svog čovjeka. Barem je tako bilo dosad. Ivo Josipović svojedobno je s funkcije predsjednika države podupro NATO-ambicije Kolinde Grabar-Kitarović. Kao što joj je Stipe Mesić prethodno pomogao da dobije funkciju hrvatskog veleposlanika u SAD-u. Da su na vlasti Ivo Sanader ili Jadranka Kosor, Vesna Pusić svakako bi imala njihovu podršku, komentira jedan od hrvatskih političkih patrijarha.
Uskrata potpore službenog Zagreba dovela je, posve očekivano, do neuspjeha. Umjesto hrvatske političarke Guterres je prošlog tjedna na čelo Ekonomske komisije za Europu (UNECE) imenovao jednu slovačku diplomatkinju. Hrvatska se tako pokazala kao zemlja sitnih političkih duša i sljepačkog političkog ostracizma. Ponijela se poput Poljske koja je nedavno svoga bivšeg premijera Donalda Tuska odbila podržati u kandidaturi za predsjednika Europskog vijeća. Bio je to dosad neviđen skandal: od svih članica Europske unije jedino je Poljska glasala protiv njegova reizbora.
Što i kako dalje?
Funkcija u UN-u predstavljala bi logičnu krunu političke karijere Vesne Pusić. Nasukavanje nadomak takve prilike i njezino torpediranje iz Banskih dvora vrlo vjerojatno najavljuje politički zalazak. Premda će u HNS-u takav ishod odbaciti, tvrdeći da tek predstoje razgovori o tome što i kako dalje. Pusić je saborska zastupnica i počasna predsjednica svoje stranke. Spekulira se o njezinoj kandidaturi na izborima za Europski parlament. Vesna razumije Europu i njezine vrijednosti, tvrde njezini zagovornici. To je točno, ali od novog angažmana u Bruxellesu mnogo je izglednije da njezina politička karijera ide kraju. S političke pozornice tako definitivno silazi generacija političkih kapitalaca izrasla devedesetih godina. Ni ostaci njezinih ostataka Vladimir Šeks i Ratko Čačić više ne igraju u prvoj postavi.
Premda za politiku nema previše godina, šezdesetčetvrta joj je tek, Pusić je poput nekog političkog baobaba. Čini se da je u politici oduvijek. Zapravo je u politici bila i prije nego što se u nju aktivno uključila. Još u bivšoj državi participirala je u feminističkim i građanskim inicijativama.
U osvit raspada Jugoslavije kao mlada sociologinja provodi istraživanje o upravljačkim strukturama najuspješnijih industrijskih poduzeća u Hrvatskoj, smatrajući da u njima treba tražiti buduće političke elite. Devedesetih kao suosnivačica nestranačkog projekta za promicanje kulture demokracije Erasmus Gilda funkcionira u sklopu kruga prominentnih intelektualaca koji državno osamostaljenje povezuju s pitanjem: kakva Hrvatska.
Pod tim kišobranom početkom jeseni 1993. šestorica intelektualnih uglednika, danas posve nezamisliv konglomerat: Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec, objavljuju otvoreno pismo kojim traže ostavku Franje Tuđmana. Razlozi: katastrofalne pogreške njegove politike. Dugogodišnja orijentacija prvog hrvatskog predsjednika na podjelu Bosne i Hercegovine, zbog čega je “Hrvatska izložena optužbama i sramoti se pred cijelim civiliziranim svijetom”; zatim njegovi uporni pokušaji da se problemi Bosne i Srba u Hrvatskoj rješavaju u pregovorima sa Slobodanom Miloševićem; onda autoritarni stil vladanja; potom bezočno bogaćenje HDZ-ove privilegirane oligarhije; na koncu, stoji u pismu Tuđmanu, “u ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolili ste invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke, koji mijenjaju Ustavom zacrtani demokratski identitet zemlje”.
Ozbiljni interesi
Vesna Pusić pripada onoj generaciji hrvatskih političara koji su u stranačku politiku ušli s jasnom političkom idejom, politički posve profilirani. Ona je uvijek imala neke ozbiljne političke interese. Politički se formirala još u bivšoj državi, ali je i kasnije zadržala svoj intelektualno-disidentski diskurs. njezina se politička agenda znala i prije nego što je 2000. postala saborska zastupnica, a onda i preuzela vođenje HNS-a. Na stranačkom se kormilu godinama izmjenjivala s Ratkom Čačićem. U njezinim mandatima HNS je više inzistirao na ljudskim pravima, zbog čega je znao biti proglašavan ljevijim od u tom pogledu prilično indisponiranog SDP-a; tijekom Čačićeva vladanja stranka se više fokusirala na poduzetništvo i ekonomske slobode, stvarajući vlastite klijentelističke lance.
Svojim utjecajem Pusić je uvijek nadrastala domete svoje stranke. Stekla je status jedne od karijatida hrvatske politike. Vjerojatno zato što pripada onoj sve tanjoj frakciji hrvatskih političara koji su gonjeni političkim uvjerenjima, a ne političkom pragmom i golom borbom za vlast. Što ne znači da joj visoke političke funkcije nisu mile, još manje da bi ih odbila.
- Za Vesnu Pusić najznačajnija su njezina libertijanska uvjerenja. Ona je možda najdosljedniji akter slobodarske, liberalne politike, koja se oslanjala na nacionalni liberalizam, odnosno na liberalno krilo lijevog proljeća - objašnjava jedan od iskusnih hrvatskih političara, aludirajući na činjenicu da je HNS nastao kao svojevrsna personalna ekstenzija Hrvatskog proljeća iz 1971. godine. Kao drugu važnu karakteristiku Vesne Pusić naš sugovornik spominje njezino sudjelovanje u izgradnji politike mira i suradnje, kako na prostoru bivše Jugoslavije, tako i u svijetu, zbog čega je trpjela žestoke napade nacionalističkog i šovinističkog bratstva, koje je nerijetko njezino političko djelovanje stigmatiziralo kao projugoslavensko ili nedovoljno nacionalno. Optužbe su znale biti nabijene i seksističkim gnjusobama, kao kad joj je danas već posve zaboravljeni zastupnik Anto Kovačević sa saborske govornice poručio da je - valjda zato što je žena - stvorena za madraca, a ne za mudraca.
Nacionalna izdaja
Najviše je napada popila zbog svoje izjave iz 2001., koja se i danas nevjerojatnom simplifikacijom proglašava nacionalnom izdajom, a kojom je upozorila na dramatične posljedice Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini. Hajka kaže da je Hrvatsku proglasila agresorom na susjednu državu, što nije točno. Vesna Pusić zapravo je zbog agresivnog rata u BiH prozvala Franju Tuđmana i HDZ, referirajući se na međunarodnoj zajednici dobro poznato protuzakonito slanje Hrvatske vojske preko granice te na okolnost da se to događalo bez odluke hrvatskog Sabora, dakle nelegalno. Aludirala je također i na činjenicu da se zbog takve politike HDZ 1993. opasno raskolio. Na optužbe HDZ-ova Vladimira Šeksa da je svojom izjavom “uvrijedila Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatski narod“, Pusić je uporno objašnjavala da ne kriminalizira ni narod ni državu, jer je “barem polovica Hrvatske bila protiv takve politike”. Haaški sud kasnije je u više navrata potvrdio navode o suspektnom Tuđmanovu uplitanju u rat u Bosni i Hercegovini.
Vijeće općina
Devet godina kasnije, 2010., za njezine kritičare posve neočekivano, Vesna Pusić svojom intervencijom u Saboru u posljednji tren ruši namjeru HDZ-ove vlasti da promjenom ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina srpskom Zajedničkom vijeću općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema omogući stjecanje pravne osobnosti.
Da je prošao prijedlog tadašnje Vlade, značilo bi to formiranje neke nove teritorijalne jedinice temeljene na nacionalnom, manjinskom principu. Pusić je spriječila stvaranje srpske autonomije u Hrvatskoj - grmjeli su mediji, povlačeći paralelu sa SAO Krajinom, samoproglašenom srpskom paradržavom iz ratnog vremena, koja je morala biti srušena operacijom Oluja. Pusić nije rabila tako bombastičnu retoriku. Konstatirala je samo da davanje pravne osobnosti ZVO-u ne smatra načinom zaštite prava građana srpske nacionalnosti. Taj je događaj, kaže jedan istaknuti političar, pokazao njezino shvaćanje nacionalnih interesa. Vesna Pusić zastupa nenacionalističku, zapravo kontranacionalističku politiku, ali to ne znači da je nacionalno neosviještena. Upravo suprotno! No, njezino hrvatstvo nije građeno od distance ili mržnje prema drugima, nego je vrlo civilizirano i otvoreno, samosvjesno i suradljivo.
Vesna Pusić odigrala je važnu ulogu i u Savezu za Europu, paktu koji je Ivo Sanader početkom 2005. sklopio s Ivicom Račanom i ostalim čelnicima oporbe na projektu ulaska Hrvatske u Europsku uniju. U atmosferi punog nacionalnog suglasja da je Europa jedan od najvažnijih političkih ciljeva cijele države lider opozicijskog SDP-a postaje predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU.
Međutim, nakon Račanove smrti i izbora 2007. na kojima Sanader opet slavi pobjedu, na čelo Saveza za Europu umjesto tadašnjeg novog šefa SDP-a Zorana Milanovića, zahvaljujući HDZ-ovim glasovima, dolazi HNS-ova šefica, što se pokazalo ispravnom odlukom. Uvrijeđeni Milanović izjavljuje da je Savez za Europu izgubio svoju supstancu i politički smisao.
To se, međutim, dogodilo mnogo kasnije. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju posao se smatrao obavljenim i pakt je raspušten, što je, kako će reći jedan od naših izvora iz diplomatskih krugova, bilo posve pogrešno. Po njemu, daleko od toga da je Hrvatska završila posao s Europom.
Uspješno je riješeno samo članstvo u EU, prvi od postavljenih ciljeva. Ostali su još daleko od toga da bi bili apsolvirani. Hrvatska se u europskoj politici i institucijama još nije adekvatno pozicionirala. Zadaća proširenja EU na prostor bivše jugo-države nije se makla dalje od početka. Kao ministrica vanjskih poslova u Kukuriku vladi Pusić je u europskoj politici proširenja imala značajnu ulogu, posebno kad je riječ o Bosni i Hercegovini.
Njezinu inicijativu o posebnom tretmanu te zemlje kasnije su prihvatile i preuzele Njemačka i Britanija. Savez za Europu nažalost više nije u funkciji. Premda se, kako ističe naš sugovornik, europska politika ne može svesti na jednog čovjeka ili jednu stranku, kako se to danas pokušava.
Plenki bez petlje
Nije preveliko iznenađenje da je Vesna Pusić mnogo bolje funkcionirala u opoziciji nego na vlasti. Čak i njezini fanovi znaju priznati da se kao ministrica nije posebno iskazala. Više smo očekivali, kažu. Mnogima je išao na živce njezin običaj da drži lekcije i intelektualno docira. Ili da ironizira kritičare. Previše je uživala u svojoj funkciji. Previše je pokazivala da se smatra superiornom. Jedan od njezinih bivših suradnika tvrdi da je u ministrovanju nošena jednom vrstom entuzijazma koji je izvana mogao djelovati nesimpatično, kao pretjerano uživanje u vlastitom ministarskom statusu.
Drugi će reći da su to marginalije. - Vesna je jedna od rijetkih hrvatskih političara s međunarodnom reputacijom, prepoznatljiva i situirana u političkim krugovima od Londona i Berlina do Washingtona. Među prvima je probila u hrvatskoj politici godinama dominirajuću parohijalnost, nepripadanje svijetu, djelovanje na rubu izolacije ili na periferiji svjetskih politika i događanja. Njezinu međunarodnu vidljivost i prihvaćenost nisu imali ni Tuđman, ni Račan, a ni Milanović. Imali su je samo Ivo Sanader i u nešto manjoj mjeri danas Andrej Plenković - analizira jedan od korifeja hrvatske diplomacije.
Košarica koju je Vesna Pusić zaobilazno dobila od Andreja Plenkovića - premijer joj svoj stav nije imao petlje reći u lice - neće značiti samo kraj jedne političke karijere, nego se tim kukavičkim činom na neki način zatvara jedno značajno poglavlje hrvatske politike.