StoryEditor
JAVNI PROGLAS

NEVJEROJATNA ISPOVIJEST JEDNE OBITELJI IZ CENTRA ZAGREBA 'Naši susjedi akademici nas žele izbaciti iz vlastitih stanova'

Tatjana i Mladen Pavišić
 Damjan Tadić / CROPIX

Ne, takvo nešto teško da je bilo moguće i na Divljem zapadu: da se jednog jutra probudiš, protrljaš oči, otpiješ prvi gutljaj kave pa negdje na bespućima interneta, još snen i umrtvljen, pronađeš oglas kojim tvoji susjedi pozivaju - da te se iseli iz stana i prostor oslobodi za neku tržišnu investiciju.

O da, točno takav dokument naglo je početkom svibnja razbudio supružnike Tatjanu i Mladena Pavešića kad su, na stranicama Hrvatske akademije za znanost i umjetnost, pronašli natječaj kojim akademici u zakup napokon daju famoznu zgradu na Trgu žrtava fašizma.

'Žele nas istjerati'

Pa su u tekstu natječaja lijepo napisali da se u zakup daje poslovni prostor na adresi Trg žrtava fašizma 10 do 13, koji je slobodan od stvari i osoba, osim u dijelovima zgrade u kojima se nalaze privatni stanovi te dva stana za koja su u tijeku sudski postupci.

Ispod toga akademici ovako dalje zakupodavcu uvjetuju najam zgrade: “obveza je ponuditelja da oslobodi prostor koji zauzimaju vlasnici i osobe protiv kojih se vode spomenuti postupci, tako da ti dijelovi nekretnine ulaze u predmet zakupa”.

“Razumijete li što piše? Da privatni prostor u vlasništvu privatnih osoba neki nepoznati investitor treba osloboditi od njegovih vlasnika... Da nas treba iseliti, istjerati... Pa i na Divljem zapadu prvo su ipak pregovarali s ljudima prije nego što su ih od negdje pokušali izbaciti”, šokirano mi priča 48-godišnja Tatjana Pavešić.

Sudski postupci

Ona i suprug Mladen (67) vlasnici su četverosobnog stana smještenog u sklopu zgrade čiji su suvlasnici akademici, one iste iz koje je HAZU, dobivši sudski spor, 2011. godine iselio studentski dom i polikliniku, ostavivši nakon toga zgradu da zjapi prazna, prepustivši je vlazi, čak i da postane dom jednog drveta koje je niknulo negdje među njezinim pregradnim zidovima.

Istovremeno, u zgradi čiji je većinski vlasnik HAZU postoji još pet stanova, od kojih dva za koja se vode sudski postupci, a tri su pak u vlasništvu privatnih osoba upisanih u zemljišne knjige - Pavešića, obitelji Radulović i treće familije čije ime nećemo navoditi s obzirom na to da nije sudjelovala u razgovoru za Jutarnji.

Načini na koje su stekli vlasništvo pritom su pomalo različiti - Pavešići su, recimo, prije godinu dana stan po tržišnim cijenama kupili od njegova prethodnog vlasnika, a obitelj Radulović, konkretno Azra Huršidić Radulović, vlasnica je postala nakon dugogodišnje sudske bitke.

Točnije, njezin otac bio je nositelj stanarskog prava nad stotinjak kvadrata velikim stanom na Trgu žrtava fašizma, a iako je zakon propisivao da nositelji stanarskog prava imaju pravo od vlasnika te stanove otkupiti, HAZU im takvu mogućnost nije dopustio, zbog čega su Radulovići, kažu, pokrenuli sudski postupak te dobili pravomoćnu presudu koja je zamijenila kupoprodajni ugovor između njih i Akademije.

“Dakle, 2003. godine, nakon dugačke sudske bitke u kojoj nam je Akademija neprestano odbijala omogućiti otkup, sud je presudio kako doista imamo pravo na otkup stana te smo se napokon uspjeli upisati kao njegovi vlasnici”, priča nam 67-godišnji suprug Vanja Radulović dok u dnevnom boravku njegova doma ispijamo limunadu s đumbirom.

I Pavešići i Radulovići, pojašnjavaju, na legalan su se način upisali u zemljišne knjige, a vlasništvo nad tim nekretninama, vidljivo je to iz javnog natječaja, ne osporava im ni sama Akademija.

Privatni prostor

No, zato ide korak dalje - budućem zakupodavcu koji odluči unajmiti zgradu te u njoj otvori kakav hotel, polikliniku ili što već uvjetuje da prostore koji nisu u njezinu vlasništvu oslobodi od vlasnika kako bi i ti kvadrati ušli u predmet zakupa.

Oh, koliko se ovdje samo nameće pitanja.

Recimo, na osnovi kojeg prava Akademija javnim natječajem investitore poziva da iz privatnih prostora iseljava njihove prave vlasnike?

Na taj upit ponudili su nam i službeni odgovor.

“HAZU daje u zakup slobodne prostore na Trgu žrtava fašizma, a za one u kojima su vlasnici prepušta zakupcu da s njima riješi pitanje njihova vlasništva, što znači otkupom ili zamjenom vlasništva. Uspije li to riješiti, i ti prostori se daju u zakup. Ne uspije li, imat će u zakupu samo preostali dio nekretnine”, stoji u odgovoru Akademije.

To je tumačenje, naravno, u neskladu s tekstom natječaja, da ne spominjemo nelogičnost po kojoj će privatni prostor, ako ga investitor otkupi, ući u predmet zakupa.

Jer, postane li investitor njegov vlasnik, zašto bi za prostor u svojem vlasništvu - plaćao zakupninu HAZU?

Nema upravitelja

Takva drskost akademika, upozoravaju Pavešići i Radulovići, samo su nastavak višegodišnje bitke između HAZU i ostalih suvlasnika zgrade u strogom centru grada koji, usprkos svim dosadašnjim pokušajima, tvrde, godinama s Akademijom ne uspijevaju uspostaviti normalne suvlasničke odnose.

“Kao prvo, Akademija sustavno godinama izbjegava sklopiti međuvlasnički ugovor, kao i ugovor o upravljanju koji bi bio temelj za odabir predstavnika stanara, što je obveza svake stambene zgrade. Dakle, mi sve ovo vrijeme živimo u objektu kojim nitko ne upravlja, niti imamo čovjeka koji bi predstavljao interese suvlasnika. Naime, usprkos činjenici da je HAZU doista većinski vlasnik nekretnine, prava svih suvlasnika objekta sadržajno su posve jednaka, odnosno razlikuju se isključivo po veličini”, upozorava me Radulović.

Drugo, budući da zgrada nema upravitelja ni predstavnika stanara, za objekt nikad nije uspostavljena zajednička pričuva, pa se privatni suvlasnici, kaže Radulović, o zajedničkim dijelovima zgrada brinu individualno, barem u onom dijelu u kojem su to financijski u mogućnosti s obzirom na golemu površinu i frapantnu zapuštenost objekta.

Treće, Radulovići i Pavešići kažu da HAZU kao većinski vlasnik godinama izbjegava, iako je to zakonska obveza suvlasnika, pokrenuti etažiranje zgrade, što je preduvjet da bi se točno odredili posebni dijelovi zgrade u etažnom vlasništvu te s njima povezani zajednički dijelovi zgrade.

Dapače, činjenica da taj problem zajedničkih prostorija nikad nije riješen, priča mi Vanja Radulović, eskalirao je i sporom između HAZU i Radulovića, i to na inicijativu njegove supruge, koja je u studenom 2015. godine podnijela tužbu protiv HAZU zbog činjenice da su akademici onemogućili pristup zajedničkim prostorijama.

Sukob je nastao nakon što je djelatnik HAZU u studenom 2015. godine zaključao pristup zajedničkom podrumu u kojem su se nalazile i privatne stvari Radulovića, tvrdeći da podrumske prostorije ne pripadaju u zajedničke dijelove zgrade, kao i da ih tužiteljica neovlašteno koristi.

Nije jasno koji dio komu pripada

Angažiralo se potom i građevinskog vještaka, saslušano je i petero svjedoka, diskutiralo se i na kojem se točno kućnom broju sporni predmet nalazi (zgrada se, naime, proteže na kućnim brojevima od 10 do 13), no sud u konačnici donosi rješenje u korist Radulović, naloživši akademicima uspostavu ranijeg suposjedovnog stanja, kao i obvezu da joj predaju duplikat podrumskoga ključa.

Dapače, tuženiku sud izrijekom zabranjuje takvo ili slično smetanje ubuduće, i to pod prijetnjom novčane kazne, a tuženika obvezuje i da Radulović nadoknadi sudske troškove u iznosu od 4400 kuna.

Baš s obzirom na to neriješeno pitanje zajedničkih prostorija, napominju mi Radulovići, suvlasnike čudi činjenica da HAZU sada javnim natječajem budućem investitoru objekta spominje čak i mogućnost povećanja gabarita postojeće građevine te dodatnu izgradnju u dvorištu ako za to ishodi dozvolu - iako zajednički dijelovi zgrade postupkom etažiranja nikad nisu utvrđeni niti se točno zna koji dio kojem suvlasniku pripada.

“Dakle, nakon dugogodišnjeg nemara u kojem je Akademija odbijala izvršavati svoje zakonske obveze te stanarima svojim nečinjenjem godinama vezala ruke u pokušaju brige o zajedničkoj nekretnini, sada odjednom objavljuje oglas kojim investitorima sugerira da imaju pravo nadogradnje nad zajedničkim dijelovima zgrade iako je za to potrebna 100-postotna suglasnost stanara i iako zgrada nikad nije etažirana? Ovaj natječaj je jedna velika prijevara kojom HAZU poziva na linč zakonskih vlasnika, ali u zabludu dovodi i investitore kojima nije dana nedvosmislena informacija o stvarnom stanju objekta”, pojašnjava Tatjana Pavešić.

Svakome tko ima ikakve sumnje u to kako zgrada izgleda u naravi, dovoljno je poviriti u zajedničko dvorište zgrade.

Na prvu - tamo je čista idila: postavljene klupice za odmor, održavano bilje i jedno malo jezerce kojim plivaju ribice.

O okolišu dvorišta, pojašnjava mi Radulović, skrbi par suvlasnika, a o brizi koju objektu posvećuje HAZU najbolje svjedoči pogled na unutarnju stranu fasade koja krasi “poslovni prostor” u vlasništvu Akademije.

Djelomično otvoreni i porazbijani prozori, vlaga koja prodire u dobar dio prostorija, stubište zatrpano komadima žbuke koja je otpala u nedavnom potresu, trula i dotrajala stolarija.

Da je objekt u doista lošem stanju, priznaju i njegovi vlasnici, koji medijima otprilike još od 2018. godine, iz sigurnosnih razloga, ne omogućavaju snimanje interijera, a u svojim javnim izjavama neprestano podsjećaju da su objekt još 2011. godine preuzeli u derutnom stanju iako sustanari tvrde da to nije istina.

Skrb o objektu

“Da, ovo nije bio de luxe hotel, ali ovdje su normalno živjeli studenti, zgrada se grijala, održavala, obavljali su se redovni i hitni popravci... Studenti ovdje sigurno nisu živjeli s drvećem koje izrasta iz podova, stropovima i zidovima natopljenima vlagom ili razbijenim prozorima. Da je Akademija željela skrbiti o ovom objektu, mogla je postaviti kućnog majstora koji bi obavljao redovito održavanje zgrade kako ona ne bi propadala, posebno s obzirom na činjenicu da u ovoj zgradi žive i drugi suvlasnici kojima nečinjenje HAZU predstavlja problem u održavanju zajedničke nekretnine”, govori nam Tatjana Pavešić dok promatramo fasadu objekta.

Doista, teško je objasniti kako jedna institucija čija je misija “briga o hrvatskoj kulturnoj baštini i njezinoj afirmaciji u svijetu” uspijeva vrijednu nekretninu u strogom centru grada zanemariti do te razine da ona predstavlja sigurnosni problem za posjetitelje, a onda i ostale suvlasnike zgrade, i to uz 61 milijun kuna koje je tijekom 2019. godine za potrebe svojeg rada dobila iz državnog proračuna.

To više što je riječ o zgradi za čiji se posjed borila na sudu, inače arhitektonskom uratku Ede Šena kojem se na realizaciji projekta tridesetih godina prošlog stoljeća pridružio i arhitekt Milovan Kovačević.

Oni su na Trgu zamislili i realizirali osam tisuća četvornih metara najamostambenog kompleksa koji je tijekom godina promijenio brojne funkcije, a jedna od poznatijih svakako mu je bila za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je zgrada služila kao zatvor za potrebe Ustaške nadzorne službe.

Studentski dom i Poliklinika bili su zadnji stanari, barem kad je u pitanju dio kojim raspolaže Akademija, a od 2011. naovamo u objektu obitavaju isključivo vlasnici stanova i osobe protiv kojih HAZU vodi sporove, u stanovima iznad kojih stoje neodržavane i zapuštene bivše studentske sobe - u tako lošem stanju da akademici u njih odbijaju pustiti novinare.

Akademike smo stoga upitali kako komentiraju optužbe suvlasnika i zašto zgrada godinama nije održavana, a njihov odgovor prenosimo u cijelosti u dijelu koji se odnosi na ta pitanja.

Pravna zaštita

“Ne stoji tvrdnja da HAZU odbija sklopiti međuvlasnički ugovor, jer to nije bilo zatraženo. Bilo bi dobro da od vlasnika stanova zatražite dokument kojim mogu dokazati ove svoje tvrdnje, jednako kao i vezano uz navode da se Akademija oglušuje na inicijativu za potrebom etažiranja. Ovdje napominjemo da je zgrada u vlasništvu Akademije poslovni objekt i kao takva nije u obvezi imati predstavnika suvlasnika. Neodržavanje zgrade posljedica je nedostatka financijskih sredstava. To je i jedan od razloga da se poslovni prostor daje u zakup, što je i bila prvotna namjena prilikom izgradnje zgrade tridesetih godina prošlog stoljeća”, stoji u odgovoru Akademije.

Suvlasnici Radulović te su dokumente Jutarnjem i pokazali, a glavni tajnik Hrvatske udruge stanara Milan Jokić pojasnio nam je i koje su obveze suvlasnika u ovakvim slučajevima.

“Kad je riječ o stambeno-poslovnim objektima, zakonska je obveza suvlasnika, neovisno o tome je li riječ o privatnim ili pravnim osobama, odabrati upravitelja zgrade i predstavnika stanara, a ako to ne učine, na jedinici je lokalne samouprave da za zgradu odredi prisilno upravljanje. Zašto se to gdjekad ne događa, ne znamo, ali najčešće je to posljedica činjenice da ne postoje sankcije. Suvlasnici koji se nalaze u sličnim situacijama pravdu mogu potražiti na sudu”, pojašnjava nam Jokić.

O pravnoj zaštiti govore nam i Pavešići, ali ponajprije u kontekstu podizanja kaznene prijave protiv Akademije, čiji javni natječaj tumače kao linč za legalne vlasnike nekretnina.

“Da, razmišljam o tome da je podnesem s obzirom na to da tender koji je objavila Akademija doživljavam kao fizičku prijetnju suvlasnicima zgrade prema kojoj bismo, valjda, svoje vlasništvo trebali napustiti sami ili će nas netko odavde iseliti”, nesretan je Mladen Pavešić.

Njegova borba cijeloj priči daje poseban ton: sin je Slavka Pavešića, jezikoslovca i zaposlenika Instituta za jezik JAZU, jednog od autora teksta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika te posljednjeg urednika monumentalnog Rječnika tadašnje Akademije, koji je, prije smrti, uspješno priveo kraju.

Umro je u Beogradu, usred znanstvenog skupa na koji je, teško bolestan, stigao kako bi govorio o svojem životnom djelu.

Zanijemio je taman kad je bio prozvan da govori.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 01:04