Jučer ujutro, nešto nakon sedam sati, na Kvatrić je stizala "četvorka" iz Dubrave. Zamagljenih stakala, s previše ljudi bila je kao i svi jutarnji tramvaji, ispunjena ljudima koji odlaze na posao i srednjoškolcima koji jure na prvi sat. Svi nose maske na licu, na razmak ne mogu utjecati. Automobil je nedostupan, to u Hrvatskoj nije pitanje izbora ni ekološke svijesti nego mogućnosti. Ručat će nešto na poslu, nešto što kupe u obližnjoj pekari, jeftino i kalorično. Trudit će se ne ostati gladni.
Predsjednik Milanović neki je dan u gomili izjava o Janafu, čiji šef je pritvoren jer je po svemu sudeći dogovarao milijunske poslove za privatni interes, izjavio da se "u Hrvatskoj, na sreću, ne gladuje. Dapače, previše se jede. Čak ima ostataka i viška". Prošli tjedan sam zaustavio nepoznatog čovjeka u prizemlju svoje zgrade. U ruci je imao neka kliješta i prčkao po razvodnoj kutiji za struju. - Ja sam iz HEP-a, moram iskopčati struju. Čovjek nije platio tri mjeseca - rekao je.
Bilo je suvišno podsjetiti ga da je baš tvrtka koja je odlučila iskopčati struju susjedu zbog neplaćenog računa dio korupcijskog skandala "slučaja Rimac".
Obojica smo to znali, on koji samo radi svoj posao, ja, koji ga gledam razmišljajući bi li išta promijenilo da ga izbacim iz zgrade i natjeram da se pojavi sa sudskim nalogom i u pratnji policije kako bi napravio ono na što ima zakonsko pravo.
- Ako postoji sumnja na korupciju, svi trebaju djelovati, ali propitkivati tko je što jeo i što je ostalo na stolu je ispod svake razine - izjavio je neki dan Tomislav Ćorić, ministar gospodarstva i održivog razvoja. Komentirao je aferu Janaf i poslovni uspjeh društva u kojem se kreće da se okupljaju u privatnom klubu kako bi se najeli, pili, kartali te družili s eskort djevojkama.
Smatra da je to neukusno. Jest, za građane. Nije se javnost navirila u nečiji stan, niti proganjala nekoga u privatnom životu. Nažalost se uvjerila kako stvarno izgleda hrvatska politika i gospodarstvo, sektor koji on vodi, gdje su, ustvari, svi ti uspješni biznismeni i ministri kada se ne javljaju na telefone, koji su stvarni poslovni planovi i sastanci.
Kad bi putnicima iz one "četvorke" iz Dubrave pokazali kakav ustvari život plaćaju svojim radom dok kradu još malo sna naslonjeni na štange u tramvaju u prohladna jutra, a jučer je bilo takvo, kako bi otišli na posao i odradili svoju smjenu dok ministre pred njihovom zgradom čekaju zagrijane limuzine koje su im kupili ti isti radnici, vjerojatno bi ministru Ćoriću bilo neugodno. Moralo bi biti, po definiciji stida. Moralo bi biti nelagodno i Milanoviću i Plenkoviću da uđu u tu istu "četvorku" i sretnu se s pogledom nekog srednjoškolca koji će emigrirati zbog stavova tipa "u Hrvatskoj se ne gladuje", ili Plenkovićeva "ja ne znam ništa".
Ne moraju svi ljudi imati visoke plaće, život nije takav. Ne moraju imati ni automobile, niti jesti ribu, biti pozvani u podrum šefa Janafa, neki će zauvijek ostati na bureku od 12 kuna. Ali bi im svima moralo biti neugodno pred putnicima iz Dubrave sada kad se pokazalo da se njihovi prijatelji, društvo koje su oni odabrali, ne ponašaju bolje od dilera ukradenih felgi kada broje lovu, naručuje masnu mesinu i rundu piva. Dileri s ukradenim felgama ispadaju bolji od ekipe iz Kovačevićeva kluba jer su autentični, ne muljaju da su ikad zasluživali nešto bolje. A svakako nisu ponižavali građane koliko su to učinili ministri i direktori spuštajući se, doslovno, u podzemlje.