Ne znam koliko ću dugo smjeti pisati o svom djetetu. Velika je, polako čita i očekujem amandmane na tekstove u skoroj budućnosti. I neka: postoji poseban gušt u pronalasku slobode u okvirima zadanoga. Pa stoga, dok još mogu prokrijumčariti tekst ili dva o specifičnom odnosu majke koja živi sama s djetetom, here it comes.
Posebno je to tužno i zna slamati srce, ta samoća nošenja teških vrećica iz špeceraja, organizacija ljetovanja bez partnera, nemogućnost da u praznoj sobi, kad vaše dijete napravi nešto apsolutno genijalno poput baletne piruete ili konzumiranja prve pune jušne žlice špinata na mlijeku u dobi od sedam do osam godina, pronađete pogled druge odrasle osobe koja misli da je upravo taj tren nešto vrijedno suza od ganuća, ali ima u toj...