Država će ostati, ali kritika mora prestati.
Ovako se otprilike dade sažeti čitava serija izjava premijera Plenkovića u teškom tjednu poslije banijske katastrofe, istupa u kojima je sebe i vladu nastojao obraniti od svih, manje ili više utemeljenih prigovora za nesnalaženje i improvizaciju.
Nema ništa pogrešno u tome da premijer energično i emotivno brani sebe i Vladu, ali nema ni u kritiziranju i preispitivanju svih njihovih riječi, odluka i postupanja.
Pogreška je, međutim, i to sistemska, u premijerovu već toliko puta demonstriranom uvjerenju u vlastitu nepogrešivost.
Teško je biti za sve zaslužan, a ni za što kriv. Teško je donositi sve odluke u državi, a baš ni u jednoj ne pogriješiti. Nemoguće je kontrolirati sve, a ništa ne propustiti. Teoretski i praktično, neizvedivo je postaviti sustav u kojemu te svi za sve moraju pitati, a da onda događaji i neprilike uvijek malo pričekaju na tvoj odgovor.
Većina ljudi, pa čak i javnih djelatnika, izbjegava izlagati se u javnosti preko potrebne mjere jer su svjesni da preprisutnost, osim popularnosti i slave, nosi i neprilike, često ozbiljne. Od manijaka koji te stanu proganjati do sitničavih kritičara koji ti važu svaku riječ i zarez. Kad si u politici, doduše, nije se tako jednostavno sakriti od javnosti kao kad si, recimo, diskretniji pjevač ili povučeniji poduzetnik. No, i u političarskom, pa i premijerskom poslu, to može biti i ovako i onako. I ovako kao što to uporno čini premijer Plenković, koji praktički ne preskače dan da se ne oglasi i pokaže u medijima, ili pak onako kako to čine premijeri mnogih drugih država, koji također imaju i probleme, i izvanredne situacije, i opoziciju, i kritičare, ali svejedno ne osjećaju potrebu niti vide razumne razloge da o tome stalno naglas ekspliciraju.
Pokušajmo zamisliti, a mnogi vole gledati Njemačku kao nedosanjan ideal, da se kancelarka Angela Merkel na dnevnoj bazi javno raspravlja i objašnjava, bilo s istomišljenicima, bilo s protivnicima, bilo s kritičarima iz medija. Nemoguće, zar ne?
No, premijer Plenković baš je svjesno i namjerno zauzeo apsolutno sav medijski, društveni i politički svemir. Taj prostor, na žalost, ne može sasvim zapuniti sam, mora ga uvijek dijeliti s kritikom i kritičarima. S ovakvim njegovim stavom sva ta kritika, ili gotovo sva, usmjerena je, jasno, na njega. Premijer je k tome regrutirao u odnosu na sebe uglavnom inferiornu Vladu s puno likova koji su tako očito i toliko bolno onemoćali i ne mogu bez njega donositi ni odluke srednje važnosti, a kamoli najkrupnije u vlastitim resorima. Premijer se - i to je opet njegov osobni izbor - opredijelio za nadrealnu količinu zaustavljanja pred kamerama i odgovaranja na pitanja u rasponu od beroševskog "hvala vam na tom pitanju" do ovotjednog "kako me možete tako nešto pitati". Premijerov je odabir da praktično nema procesa u državi - od stupnjevanja lockdowna, preko elaboriranja naknade za nezaposlene, do deklariranja količine litara skuhanog čaja u petrinjskom kraju nakon potresa - za koji on osobno ne preuzima odgovornost i rukovođenje, barem na deklarativnoj razini.
Na koga bi se, u tim okolnostima, ako ne baš na tako svemoćnog predsjednika, trebala usmjeriti skepsa i odnositi kritika?
Da se ljudi bave predsjednikom Milanovićem, kojemu je jedini izvršni čin u cijeloj prvoj godini mandata bilo zavrtanje rukava za cijepljenje, uz prigušeno priznanje da je možda bio malo pogriješio kad je mislio kako se covid dobiva nepranjem zuba?
Ili da se možda sva kritika koncentrira na Peđu Grbina, koji ne upravlja ni cijelom vlastitom strankom, a kamoli procesima o kojima ovisi sudbina ili kvaliteta života bilo kojeg građanima?
Da svi sad udare na Možemo prije nego što eventualno dođu u bilo kakvu izvršnu poziciju, da "ekshumiramo" Pernara ili Škoru pa im stanemo tražiti gluposti i nedosljednosti, da uzmemo u ozbiljno kritičko razmatranje tvitove Jadranke Kosor, pošaljemo sluhiste da traže disonancije u novim, postpredsjedničkim kompozicijama Ive Josipovića (ako ih ima), da kopamo po acquisu Radničke fronte ili HNS-a?
Premijerovo pretjerano samoisticanje dvosjekli je mač: tako je uspio izgraditi prevladavajući osjećaj kako ništa u državi ne može bez njega, došao je u središte pozornosti, marginalizirao konkurenciju na svim razinama i stekao određen autoritet. No, jednako tako otvorio se za stoput više pitanja i prigovora nego što bi ih dobio da je bolje kontrolirao svoj politički ego. Posebna je tema što je tim načinom ispod sebe stvorio doista krhku strukturu poslušnika koja se može rasuti prilikom prvog većeg političkog potresa, čim ove velike općenacionalne nevolje minu.
Premijer Plenković odabrao je, i ustraje na odabiru, prosvjetiteljski, didaktički pristup politici; istupa kao učitelj koji će polako, suhoparno, ali ekstremno detaljno i dugo (načelom postupnosti) objašnjavati ono što on smatra da je ključno objasniti. To se neće nužno ili se često neće preklapati s onim što ga netko pita ili što bi građane u tom trenutku zaista zanimalo. U tome predsjednik Vlade već pomalo pretjeruje; njegove poštapalice "ovo građani moraju čuti", "važno je da sad ovo kažem", "ljudi ovo moraju dobro shvatiti" i slične već su mu odavno govore skrenule u zonu iritacije.
Problematičan je i način na koji premijer Plenković kao demokratski političar dopušta, odnosno omogućava protok slobodnih kritičkih mišljenja. Stalnim izlascima pred javnost u jednu ruku otvara prostor preispitivanju i kritiziranju, ali uzalud kad na sve iole ozbiljne prodore u prirodu njegova upravljanja i efikasnosti uzvraća u stilu: "tome ću se najsnažnije suprotstaviti", "znam agendu", "na to ćemo najoštrije odgovoriti"...
Premijer Plenković kao da pokušava odrediti, izmjeriti, propisati dopuštenu i "konstruktivnu" mjeru kritike: ona bi trebala biti taman tolika da se ne kompromitira njegovo demokratsko političko lice, ali ne bi trebala prelaziti granicu nakon koje mu stvara osobnu nelagodu.
Takvo je kalibriranje, naravno, nemoguće.
Država će, logično, ostati. Ali i kritika će.