Već me neko vrijeme šokiraju prizori trgovačkih prostora u centru grada koje redom zaposjedaju prodavači elektroničkih cigareta - da, predmet naše mračne želje, umjesto torbice, već neko vrijeme je IQOS - no nedavni posjet Bruxellesu uvjerio me kako konzumerizam tiktokovskog tipa ima novi statusni simbol pred čijim se vratima klanja i sve veći broj Hrvata.
Tamo negdje na potezu između Manneken Pisa i Sablona, okruženu vintage trgovinama i kineskom robom sa Sheina koja se podvaljuje kao koncept dizajn, ugledala sam pravu pravcatu trgovinu posvećenu isključivo - bocama za vodu.
Lista čekanja
One dolaze u svim bojama i veličinama - poslagane su na policama poput najfinijih belgijskih pralina, dodiruju ih s kombinacijom straha i čuđenja, mjere veličine slamki i provjeravaju utore za ruke, a vrhunac uzbuđenja stiže u trenutku kad će je upakirati u kutiju u boji, položivši je prije toga nježno, kao što se štene polaže u košaru.
S obzirom na basnoslovne iznose koje dosežu, ne čudi me.
Tržište je danas preplavljeno primjercima čije cijene prelaze i stotinjak eura po boci, one najbolje među njima spajaju se na pametne telefone i svakih vas sat vremena podsjećaju da se trebate hidratizirati, a za najpopularniju među njima, takozvanu Stanley Cup, postoji i lista čekanja, baš kao što postoji i za birkinicu.
Pojava novog statusnog simbola, naravno, vrti se oko para, a procjene kažu kako je tržište reusable boca za vodu samo lani vrijedilo 8,9 milijardi eura, s procjenama da će do 2030. godine narasti na 10,9 milijardi, od čega 27,5 posto otpada na tržište Sjedinjenih Američkih Država.
Najbitnija razlika između te boce i birkinice je očita - dok si ovu precijenjenu torbu priuštiti mogu tek rijetki i doista bogati, boca za vodu, čak i kad stoji stotinu eura, zvuči kao iznos za koji su proizvođači procijenili da će ga moći dosegnuti i oni koji na kraju mjeseca skupljaju za režije. I zasad se čini kako nisu pogriješili jer malo nedostaje da u njima počnu prikupljati i sitniš u Bogovićevoj.
Manija je, upozoravaju stručnjaci, inicijalno počela iz ekoloških razloga - dugogodišnje kampanje protiv negativnih posljedica koje na okoliš imaju odbačene jednokratne plastične boce vode primile su se na generaciju Z koja je jednokratnu plastiku zamijenila višekratnom, a ujedno se nastavila i na trend zapažen u razdoblju covida, kad su brojna kućanstva diljem svijeta, jer su ljudi jako puno vremena provodili kod kuće, tražila dugotrajnija rješenja.
Ne treba zaboraviti ni marketing koji se općenito vodi oko hidracije - voda je dobra za kožu, čini čuda za probavu, milijuni eura ulažu se u promociju vježbanja i aktivnosti koje su nezamislive bez tekućine, a krajnje je već upitno i jeste li brižan roditelj ako ste dijete u školu poslali bez barem jedne litrenke vode.
Jel‘ nastava u pustinji...
Prenerazio me tako neki dan jedan video na TikToku - ispričavam se ako nisam shvatila ironiju - u kojemu se majka posipa pepelom jer je dijete u školu poslala s vodom u jednokratnoj boci, jer je ovaj prije toga na putu do škole već izgubio sedam skupo plaćenih višekratnih boca.
Tu potrebu da put do škole, poput bernardinca, prelazi s obveznim galonom vode mogu razumjeti samo ako mu je nastava u pustinji, ali rekla bih da je ipak tek par ulica niže, u naselju u kojem je vodovod normalna pojava već desetljećima. Svaka škola ima sanitarne prostorije, kuhinju i pipe, a voda je dostupna 24 sata dnevno i nema redukcija.
Ok, sasvim sigurno je dobro djeci već od malih nogu razvijati naviku da se redovito hidriraju, ali vjerujem da bi vodu znali uzeti i bez boce od stotinjak eura koja pritom svijetli, broji mililitre, održava idealnu temperaturu i odraz je društvene kategorije kojoj čovjek pripada.
Nije svaka manija glupa, istina.
Neke su i gluplje.
Imate pitanje za Veliku škrticu?
Pišite na: [email protected]
Uključite se u Facebook grupu Velika škrtica, povežite se s najvećom zajednicom potrošača i saznajte odgovore na sva pitanja o kojima drugi šute
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....