JELENA VELJAČA

Nije vrijeme za svađu. Zajednica. Centar, necentar, Banija, ostatak Hrvatske. Sve to smo mi...

Mi smo svi dio ove patnje, na kojem god mjestu tog strašnog lanca sada bili... Vrijeme je za zajedništvo, a ne svađu
 Neja Markicevic/Cropix
Objavljeno: 10. siječanj 2021. 17:04

Uvijek se kod nevjerojatno napetih i emotivno iscrpljujućih situacija mogu primijetiti dva generalna sindroma: efekt zajedništva u boli, nadljudske empatije koja može - metaforički, ali, ponekad i doslovno - pomaknuti planine, ali, nažalost, odmah potom, i efekt traženja ljudskih meta za ispucavanje (razumljivo) nakupljenih frustracija.

Doista je neopisivo teško ostati pribran i racionalan, a kamoli smiren u situaciji stalnog podrhtavanja tla, koje nas non-stop podsjeća da na malo toga možemo suštinski utjecati, ali i da je mogućnost katastrofe golemih razmjera realna.

Kad još tremoru pridodaš pandemiju koja traje sa svojim specifičnim i odvratnim nuspojavama on and off već godinu dana, strah za ekonomsku stabilnost u idućem razdoblju od barem pet godina, strah za vlastiti život i život vlastite djece, te slike i/ili iskustva ostanka bez krova nad glavom, kao rezultat u glavnim ulogama dobiješ psihološke tempirane bombe, i potrebna je golema doza autoregulacije stresa, moralne pomoći sustava (koja ne postoji, ali to i dalje ne znači da nije nužna i da se izostanak iste neće mjeriti u ovisnostima o antidepresivima ili još gorim supstancama), i sistema potpore, što u okolini, što u službenim strukturama osnovanima za pomoć pri ovakvim specijalnim trenucima u našim životima od kojih se ježi cijelo tijelo, koje ne znam nabrojati, ali iskreno se nadam da to ne znači da ne postoje, i posve je logično da ljudi “pucaju” na društvenim mrežama i u komentatorskim sekcijama.

Ipak, nužno je paziti i na sebe i na ljude s kojima dijelimo zrak, i valjalo bi se nekako sačuvati, i od osjećaja mržnje, i od primanja kritika na način na koji smo preživjeli ili, vjerojatno točnije, preživljavamo stres.

S nevjericom i brigom sam gledala ljude koji prozivaju sugrađanke ili sugrađane oko toga što nisu u Petrinji, Glini ili Sisku. Potpuno je u redu, naime, pomagati sebi prvo, kao u avionu, stavljati masku za kisik na lice ako doista ne možeš disati pa tek onda djetetu, ili unesrećenom. Kako uopće pomoći ako si i sam izbezumljen? I čemu osuda? Unezvijerena osoba teško može biti od pomoći. Ali nije zato meta za linč.

Stihijska kritika Zagrepčana, posebno onih iz centra, na drugom je mjestu moje osobne nemeze ovih dana: taj narativ da je nama lakše jer nismo na Baniji (normalno da jest, svima je lakše od ljudi na Baniji trenutačno) pa stoga moramo šutjeti o našim strahovima, koliko god oni iracionalni ili utemeljeni u stvarnosti bili, iznimno je okrutan sam po sebi, ali još je toksičniji u svojoj podlozi, a ona je slobodan prostor za prosipanje frustracije po bilo kome ako vam je to potrebno.

Nismo još, čini se, kao društvo svladali do kraja fenomen društvenih mreža bez kojih, sad je posve razvidno, više ne znamo niti možemo živjeti: preko njih se organiziramo, okupljamo, izmjenjujemo vijesti. Brži smo od svih portala i operatera. Mi smo doista svjetlonoše slobodnog svijeta, naša uvezanost i komunikacija, i baš je zato neopisivo, nasušno važno da shvatimo pravu opasnost lažnih vijesti (u koje spadaju one o lažnim cjepivima, o cjepivima koja izazivaju autizam, o predviđanjima novih potresa itd.) i pravu opasnost hate spree-ja, koji se kod nas loše prevodi kao govor mržnje, ali je više od toga, napad na nekog tko prestaje biti osoba nego postaje personifikacija mete prema kojoj se masovno, legitimno, usmjerava prava bujica mržnje.

U ovom polariziranom društvu ispadi te vrste su česti, a poticaji raznovrsni, ali većinom se baziraju na izvlačenjem neke nemušte izjave ili fotografije na društvenim mrežama iz konteksta te postavljanjem iste u kategoriju “stavovi za osudu”. Zatim se ta osoba, bila ona u pravu ili ne (a tko uopće ima pravo određivati tu vrstu vrijednosti) postavlja na virtualno postolje za blamažu, javno gađanje rajčicama, masovno kamenovanje ili giljotinu, a da ta osoba, što je važno, nije ni u vladi, ni na poziciji moći ili odlučivanja, niti ikakav ključni faktor u ovoj državi. Ne, ne pretjerujem: jer povijest čovječanstva pamti i samoubojstva i pokušaje istih zbog javnog sramoćenja ili navale mržnje.

I sama sam traumatizirana potresima i pandemijom, i vjerojatno sam za vrijeme jedne ili više trešnji uzviknula nešto što nisam htjela da moje dijete ikad čuje, i sama sam pokazala previše straha i suza, proklela sam gradsku vlast, život u centru i svoju samostalnost zbog koje sam većinom sama s malim djetetom, ali sam i sama bila previše puta na tom postolju da bih si mogla priuštiti da nisam svjesna koliko je u ovom trenutku krucijalno za budućnost ovog ranjenog društva da budemo velikodušni, da kažemo da je u redu bojati se, da je, iako aplaudiramo herojima, iako se divimo kuharima koji evo već deset dana na zimi putuju u Petrinju ne bi li, državi unatoč, nahranili ljude koji ne žele ostaviti svoje životinje, u redu i trenutačno ne biti sposoban pomoći, da je u redu imati minus na računu pa biti u nemogućnosti financijski uplatiti i 100 kuna, da je u redu plakati na bubanj veš-mašine, da je u redu i izgovoriti glupost na društvenoj mreži, da je u redu i ostati u svom domu i bježati iz istog.

Moramo moći razumjeti razne načine suočavanja s boli i PTSP-om nakon razornih potresa i moramo se zaustaviti čak i onda kad smo u pravu, ma, pogotovo onda. Ova vrsta natjecanja koja se u bizarnim momentima znala svesti na fotografiranje samog sebe na Baniji i napade na ljude koji su ostali u svojim gradovima, sa svojim obiteljima, na svojim radnim mjestima, te uspoređivanje štete od potresa, kao da će glavnu nagradu odnijeti onaj koji ima veću, za svakog sudionika, na kojoj god poziciji bio, je opasna.

Jednako kao što je iznimno opasno osuditi i virtualno cipelariti i one koji se fotografiraju, kojima je važno reći da su dali krv ili poslali pakete ili pogriješili svojim komentarom na nekoj od instant-društvenih mreža ili ispod članka, pa i ovoga. Mi smo svi dio ove patnje, na kojem god mjestu tog strašnog lanca sada bili.

Vrijeme je za zajedništvo, a ne svađu, jer ona danas može odvesti u još gore traume pojedinaca i duboko nerazumijevanje zajednice koja će preživjeti samo i ove kušnje samo ako to doista i bude u svom sadržaju i nastupu. Zajednica. Centar, necentar, Banija, ostatak Hrvatske. Mi. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. siječanj 2021 17:36