Uvijek se kod nevjerojatno napetih i emotivno iscrpljujućih situacija mogu primijetiti dva generalna sindroma: efekt zajedništva u boli, nadljudske empatije koja može - metaforički, ali, ponekad i doslovno - pomaknuti planine, ali, nažalost, odmah potom, i efekt traženja ljudskih meta za ispucavanje (razumljivo) nakupljenih frustracija.
Doista je neopisivo teško ostati pribran i racionalan, a kamoli smiren u situaciji stalnog podrhtavanja tla, koje nas non-stop podsjeća da na malo toga možemo suštinski utjecati, ali i da je mogućnost katastrofe golemih razmjera realna.
Kad još tremoru pridodaš pandemiju koja traje sa svojim specifičnim i odvratnim nuspojavama on and off već godinu dana, strah za ekonomsku stabilnost u idućem razdoblju od barem pet godina, strah za vlastiti živo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....