U dan se život jedne obitelji (podaci poznati redakciji Slobodne Dalmacije - op. a.), koja je Split odabrala za svoje gnijezdo, iz ponora žalosti, tuge i očaja okrenuo i obrnuo te uzvisio do ekstaze. Radost se vratila u njihov splitski dom, tri su se djeteta vratila roditeljima. Jednome djetetu četiri su godine, drugome tek dvije, a najmlađe je rođeno prije osamnaest dana. Prvi je put došao pod isti krov s roditeljima.
Dva protekla tjedna djeca su provela pod skrbi odgojitelja Doma za djecu "Maestral". Rješenjem Centra za socijalnu skrb Split oduzeti su roditeljima žurnom mjerom izdvajanja djece iz obitelji i njihovim smještanjem u instituciju. Nakon 15 dana vraćeni su roditeljima, bez konkretnog objašnjenja koji su razlozi zbog kojih ih se držalo u Domu cijelo to razdoblje, kao i što se promijenilo u tom razdoblju da su bez pogovora vraćeni kući. Samo su nakon isteka mjere (ali i nakon novinarskog upita) vratili djecu. Otac ih je preuzeo - bez da je trebao pokazati osobnu iskaznicu!
A cijela ova priča počinje kad je Hrvatska u prvom valu pandemije pozvala digitalne nomade da u Lijepoj našoj nađu sebi dom. Obitelj iz Stuttgarta odazvala se odmah. Mama, tata i dva malena djeteta. Tata radi "na daljinu" za jednu američku tvrtku. Amerikance apsolutno ne zanima gdje on svojih dvanaest sati dnevno odrađuje, bitno je da na kraju dobiju riješen zadatak. A tata iz naše priče to radi jako dobro.
Nepunu godinu poslije, tata kaže: "Samo da se ova noćna mora završi, kupimo svoje stvari i vraćamo se u Njemačku!".
Tatu ćemo i dalje zvati tatom jer, radi zaštite identiteta njihove djece, ne smijemo otkriti ništa više. Obitelj se doselila najprije u Šibenik, a onda su se skrasili u Splitu, točnije u penthouseu od 250 četvornih metara koji im je dao "ono nešto"; dao im je mjesto za igru s djecom na plaži, dao im je mir. To je to, pomislili su.
I tad je mama otkrila da je trudna. Splitska beba. Sve njezine trudnoće bile su normalne, porodi lagani, nije imala tegoba, pa se, eto, nije ni obraćala ginekologu vjerujući kako ima vremena. Zašto? - upitat će se možda neki pa smo i mi to pitanje postavili nekolicini ginekologa.
- Ne postoji zakonska obveza odlazaka na ginekološke preglede tijekom trudnoće. To su osobne odluke osiguranika - reklo je za Slobodnu Dalmaciju nekoliko specijalista ginekologije.
No ispalo je da je mama pogriješila u računici, jer u noći 14. studenoga na svijet je donijela svoje treće dijete, kod kuće. Očekivala ga je krajem siječnja.
- Splet nesretnih okolnosti! Tražili smo ginekologa u gradu koji govori njemački jezik, jer to je jedini jezik kojim majka govori, pa smo sve pomalo, danas, sutra, ona se osjećala dobro i eto, dogodio se porod dva mjeseca ranije od očekivanoga i to kod kuće, koji je, srećom, prošao bez posljedica - govori otac obitelji.
Pozvana je hitna pomoć, mama i beba odvedeni su u rodilište i tu počinje ona noćna mora s početka priče.
Netko je u rodilištu bio zabrinut činjenicom kako ne postoji dokumentacija o trudnoći, pa je to prijavio splitskom Centru za socijalnu skrb. To još uvijek nije problem, netko je reagirao kako je i trebao. No s druge strane, mama je Njemica, govori samo njemački jezik, nije imala apsolutno nikakvoga pojma što je ljudi pitaju, niti je znala kako im odgovoriti i objasniti svoju situaciju.
S odmakom se doznaje kako je tu napravljena prva pogreška, trebalo se obratiti majci sa sudskim prevoditeljem.
- Jutro poslije na vrata su nam pozvonile dvije mlade dame, predstavile su se kao djelatnice Centra. Pustio sam ih u stan ništa ne sluteći. Starije dijete i ja bili smo sami, mlađe je bilo kod dadilje, koja ga inače čuva - objašnjava tata.
- Gospođe su obišle stan, izišle su van i vratile se za dvije minute. Rekle su mi kako nam je stan neuredan. Neuredan? Da, nisam stigao usisati, žena je rodila večer prije, bio sam pod stresom. Mislim si - sredit ću stan. Onda mi kažu kako nemam ništa spremno za bebu. Nemam, nismo stigli, beba nas je iznenadila. Sve se tako čudim što me to ispituju, kad mi kažu: 'Morat ćemo vam uzeti djecu, djeca ovdje nisu sigurna' - dok tata ovo prepričava, na kombinaciji hrvatskog i njemačkog jezika (koji autorica teksta aktivno govori), zastaje kako bi zaustavio suze i udahnuo.
Kao otegotna okolnost uzeta mu je i činjenica kako nije znao gdje dadilja živi. S protekom vremena može mirno reći kako se o tom dijelu odgoja brinula uvijek samo supruga. Otac razumije dijelom hrvatski jezik, naučio ga je uz pomoć bake, ali ga loše govori i apsolutno ne razumije stručne riječi i/ili kompliciranije složenice, a pogotovo ne razumije pravne izraze.
- U izvještaju čak piše kako imamo četvero djece, ni taj dio nisam razumio, pa su mi rekli da je to bio samo lapsus - kaže u čudu.
No kako bilo, djeca su 19. studenoga izuzeta iz obitelji i smještena u Dječji dom "Maestral".
- Na sve one koji privremeno i/ili stalno prebivaju u Hrvatskoj odnosi se i primjenjuje Obiteljski zakon i Konvencija o zaštiti djeteta. Upotrebljavamo sve institute Obiteljskog zakona, osim posvojenja, pa smo tako i u ovom slučaju intervenirali sukladno zakonu. Bilo je osnova za oduzimanje djece i njihovo smještanje u ustanovu - izjavio je Ante Bjažević, ravnatelj splitskog Centra.
Više od toga ne smije reći, kao ni komentirati ovaj slučaj. I to razumijemo, kad je riječ o maloljetnicima, treba biti iznimno pažljiv. Nije nam mogao komentirati ni razloge vraćanja djece roditeljima, osim onoga po kojemu je "zakonska osnova za zadržavanje istekla".
Slobodna Dalmacija razgovarala je i sa stručnjakom iz polja socijalne skrbi, čovjekom koji dugo radi u sustavu, jedno je vrijeme bio i ravnatelj jednog od takvih centara.
- Najvjerojatnije je došlo do problema u komunikaciji! Roditeljima je trebao biti osiguran prevoditelj i tako im se dati prilika da objasne sve što možda kolegicama nije bilo jasno prigodom posjeta - rekao je. Vjeruje kako su možda, od straha od posljedica, kao i nedovoljno iskustva, jednostavno "istrčale pred rudo".
Objasnio je žurnu mjeru izdvajanja djeteta iz obitelji - to se uvijek radi kad je dijete u životnoj opasnosti ili u slučaju nasilja. Kad se, pak, radi o slučaju zanemarivanja djeteta, tad je postupak nešto dulji jer se prvo roditeljima izda upozorenje, pa se tek nakon toga, ako upozorenje nije prihvaćeno, pokreću mjere nadzora, a tek nakon što se svi ti alati "potroše", ide sudski postupak oduzimanja djeteta.
U slučaju Nijemaca iz ove priče, postupalo se odmah oduzimanjem.
- Po dvogodišnje dijete, koje je tad bilo kod dadilje, došli su s policijom - rekla je obiteljska prijateljica Zrinka Udiljak. Još uvijek ne može vjerovati što se dogodilo.
- To su sretna, vesela, divna djeca! Ništa njima ne fali, nitko ih ne ugnjetava. Ljudi, što smo obitelji uradili! - izjavila je Zrinka, dodajući kako je roditeljima svaki sat bio dug kao godina, život im se pretvorio u pakao.
Dok su djeca bila u Domu, majka im je bila na balkonu. Šutjela je, gledala u daljinu, priznavala suprugu kako ne može živjeti u stanu jer je - ubija tišina. Izgubila je mlijeko. Više se ni izdajati nije mogla. Izgubila je i tu poveznicu sa svojim novorođenčetom, koje je vidjela samo prva dva dana života. I četverogodišnje dijete u Domu je zašutjelo. Shvatilo je odvajanje iz obitelji kao kaznu, pa bi tati plakalo na telefon, molilo ga da ga primi natrag, obećavalo kako će biti dobar...
- Kako ću djetetu objasniti što je sud, što su odvjetnici? Kako ću mu objasniti da zbog pandemije ne smijem biti s njim, da ga mogu viđati jedan sat tjedno - ne može tata duboko udahnuti. Svaki bi dan, kaže, pomislio kako će baš danas netko shvatiti da su pogriješili.
- Ovo se u Njemačkoj ne bi dogodilo - kaže.
Kad je majka izišla iz rodilišta, bez bebe koja joj je oduzeta, ponovno su socijalne radnice došle u stan obitelji (21. studenoga - op. a.). Ovaj put čekala ih je sudska prevoditeljica, doveli su je prijatelji obitelji. Pregledale su stan, ovaj put pometen i usisan, s kupljenim krevetićem za bebu, govori otac i dodaje kako su socijalne radnice pokušale "opravdati" svoju odluku time da su sve radile "iz predostrožnosti". No djecu im i dalje nisu vratile, sve do neki dan, 2. prosinca.
Za obitelj su završila dva tjedna drame, djeca su im vraćena. Njihov odvjetnik Teo Tomić, iza kojega su desetljeća iskustva, priznaje da ovakvu situaciju nije sreo u praksi.
- Nisam smio s klijentom niti ući u Centar! Nisu mi znali objasniti po kojem su to zakonu odlučili! Iz Centra je otac izišao bez ijednoga papira, tek s usmenom uputom kako može ići u Dom po djecu, jer mjera oduzimanja prestaje nakon 15 dana - kaže.
- Na prvom razgovoru sa socijalnim radnicama, gdje sam došao kao pratnja ocu, svjedočio sam toliko golom administrativnom, hladnom birokratskom pristupu da još uvijek ne mogu doći k sebi! Bio je to razgovor u kojemu nije bilo ni natruhe emocija, kao ni namjere da se pomogne djeci - rekao je za Slobodnu Dalmaciju odvjetnik, dodajući kako bi institucija kojoj je osnovna namjera da se skrbi o najslabijima trebala to i činiti, a ne nanositi im štetu.
Poslan je upit i pravobraniteljici za djecu.
- Napominjemo da ne možemo komentirati konkretan slučaj. Možemo potvrditi da smo o slučaju obaviješteni te smo, u skladu sa svojim ovlastima, zatražili izvješća od nadležnog Centra za socijalnu skrb, kao i od ustanove u koju su djeca smještena - navedeno je u odgovoru Helence Pirnat Dragičević, pravobraniteljice za djecu.
U svakom slučaju, djeca su preuzeta (priznajemo, grozan glagol!) pa sad u svojemu domu ne znaju kome bi prije u naručje, bi li mami, bi li tati. Mama i dalje plače.
- Kad sam pitao odvjetnika koliko sam mu dužan, rekao mi je 'ni lipe' - kaže tata i dodaje: "Svatko ima pravo na pogrešku, a time i na oprost". Smješka se. Sve je dobro. Napokon.