IZDVOJENO MIŠLJENJE

Nova faza borbe s koronavirusom: Može li u Hrvatskoj biti gore nego u Manausu?

Ne bi bilo dobro pustiti prebrzo širenje virusa, čak i uz uvjet da kvalitetno izoliramo starije od 60 i sve osjetljive skupine
Ilustracija
 Boris Kovacev/Cropix
Objavljeno: 10. listopad 2020. 13:29

Virus SARS-CoV-2 i dalje nam zadaje teška pitanja. Je li to što su u četvrtak u RH prebrojena 542 novozaražena razlog za zabranu skupova više od 50 ljudi u zatvorenom prostoru (kao što su svadbe, okupljanja u crkvi ili noćni klubovi)? Vjerujem da jest, ali i vjerujem kako nipošto nema razloga za bilo kakvo paničarenje. Logično je, isto tako, da škole i kompanije uz zdravorazumske mjere socijalnog distanciranja nastave normalno raditi. Mislim da su argumenti u prilog toj tezi vrlo uvjerljivi. Krenimo redom.

Mnogi koji pokušavaju pratiti tijek zaraze po pojedinim sredinama u pravilu ostaju iznenađeni kad naiđu na podatke koji proturječe njihovim ranijim zaključcima koji su često proizašli iz vjerovanja. Kad je, primjerice, jako usporio rast broja slučajeva smrti u Švedskoj i New Yorku pri relativno niskoj razini okuženosti temeljem testova na antitijela, oni koji su pričali da ćemo imunitet krda vidjeti na razini višoj od 70 posto, ostali su šokirani.

Sada kada broj slučajeva u Švedskoj ponovo raste (uz i dalje vrlo nisku smrtnost), oni koji su postavili modele prema kojima će zahvaljujući heterogenosti ubrzanje zaraze možda biti zaustavljeno na razinama okuženosti od samo 20-ak posto, pitaju se što se zbiva – je li prag imuniteta krda ipak viši? Doista, kako objasniti velike razlike u tijeku zaraze po pojedinim sredinama te pravdaju li te razlike epidemiološki radikalizam koji sa sobom donosi ogromne ekonomske, ali i zdravstvene štete za druge kronične i akutne bolesnike? Zašto je, recimo, iznenada eksplodirao broj slučajeva u Češkoj te dosegao razine od oko 3500 slučajeva dnevno u zemlji s desetak milijuna stanovnika?

Kako to da Argentina uz radikalni lockdown u trajanju od 200 dana i nošenje maski na otvorenom ima 840 tisuća zaraženih i 22 tisuća mrtvih, te je tek nešto manje neuspješna nego također epidemiološki radikalni Peru, koji je manja zemlja, a ima veći broj zaraženih od Argentine te 50 posto više mrtvih nego Argentina? Kako je moguće da je početkom pandemije u tri regije sjeverne Italije od infekcije umrlo 36.000 ljudi, dok je do danas u ogromnom Japanu, koji se uopće nije trsio epidemiološkim mjerama, zabilježeno tek 1605 smrti?

Zašto je pak u Guayaquilu u ožujku umiralo toliko ljudi da su ih ekvadorske vlasti ostavljale na cestama, dok su u Južnoj Koreji zaustavili zarazu na 8 mrtvih na milijun stanovnika? I mogu li se uopće iz podatka o okuženosti i pomoru u brazilskom Manausu izvoditi zaključci kako bi poigravanje s dosezanjem imuniteta krda u Hrvatskoj moglo značiti i 15 tisuća mrtvih, a što nam preko društvenih mreža poručuje vrlo ugledni hrvatski znanstvenik?

Odgovorimo prvo na ovo zadnje pitanje. Uz nisku smrtnost kakvoj svjedočimo, nerealno je da u Hrvatskoj umre više od petina ljudi koliko je procijenio naš ugledni znanstvenik. Krunoslav Capak, ravnatelj HZJZ-a, u jednom je trenutku javno priznao kako je broj zaraženih u Hrvatskoj 25-30 puta viši od službenog te stoga možemo govoriti o smrtnosti od 0,05 posto. Uz takvu smrtnost sve da se zarazi baš svaki stanovnik Hrvatske, u Hrvatskoj bi od covida moglo umrijeti oko 2000 ljudi.

Pri ovome treba voditi računa kako nema šanse da se u RH zarazi svaki stanovnik, nego će, prema svemu sudeći, doći do značajnog usporavanja zaraze pri okuženosti (prema antitijelima) od 20-ak posto, dok bi, sudeći prema novijim istraživanjima, imunitet krda mogao biti dosegnut na razini od oko 40-ak posto. Naime, jedno od tih novijih istraživanja je Updating Herd Immunity Models for the U.S. in 2020: Implications for the COVID-19 Response, koje ukazuje na imunitet krda po pojedinim američkim sredinama na razinama od 32-47 posto.

Po toj logici usporavanje zaraze pri okuženosti 32-47 vjerojatno bi zaustavilo i brzi rast smrti nakon tisuću izgubljenih života. Ovakve procjene su teške i baziraju se na složenim modelima uz mogućnost velike pogreške. No, i uz značajni rast smrtnosti, 15.000 doima se puno izvan teritorija realnih očekivanja. Nije li dovoljno strašna mogućnost da do kraja godine kod nas umre oko 1000 ljudi, što je, u drugu ruku, broj ljudi koji tjedno umre u RH?

U raspravi na društvenim mrežama naš ugledni znanstvenik počinio je još pogrešaka. To što je tvrdio kako bi u RH moglo biti gore nego u Manausu jer imamo starije stanovništvo, nije dobar argument jer je isto tako mogao reći kako je Japan starija nacija od nas, pa bismo mi trebali proći bolje. To se, sudeći prema onome čemu sada svjedočimo, teško može dogoditi. Hrvatska već sada ima oko 6 puta više mrtvih nego Japan na milijun stanovnika, a što je i dalje gotovo dvostruko bolje od svjetskog prosjeka. Moglo bi se reći da smo imali vrlo dobru epidemiološku politiku, pogotovo jer nismo podlegli zastrašivanju te smo u pravom trenutku otvorili društvo i ekonomiju, ali ne stojimo odlično kao Japanci.

No, kako onda objasniti krajnosti u maloj/velikoj smrtnosti u pojedinim sredinama? Više je solidnih objašnjenja.

Moguće je tako da u pojedinim regijama zahvaljujući ranijim infekcijama koronavirusima (koji uzrokuju prehlade) dio populacije ima razvijenu krosreaktivnost na virus SARS-CoV-2 ili, drugim riječima, neku vrstu imuniteta. Teško je procijeniti koji bi udio populacije mogao imati takvu zaštitu od infekcije, a moguće je i da se udio razlikuje od područja do područja. Razlike se prema pojedinim istraživanjima, čini se, mogu pripisati i genetskim razlikama.

Postoji podudarnost između slabijih ranijih sezona gripe s većom smrtnošću od covida-19 u ovoj godini. Neku ulogu u smanjenju smrtnosti sigurno ima kvaliteta zdravstvene zaštite, ali i opća epidemiološka slika populacije prije pandemije. Mnogi znanstvenici govore o faktoru vremenskih prilika kad je u pitanju brzina širenja koronavirusa i težina oboljenja. Neki su pak utvrdili vezu između manjka D vitamina kod dijelova populacije i više rizičnosti na covid-19. No, sve to opet samo djelomično objašnjava razlike u smrtnosti u pandemiji.

Teorija o SARS-CoV-2 kao virusu visoke disperziranosti širenja vjerojatno je najuvjerljivija.

U The Atlanticu objavljen je članak koji je temeljem razgovora s ekspertima te uvidom u niz istraživanja objasnio kako je za razumijevanje pandemije covida-19 bolje djelomično zanemariti sada već opće poznati R0 (reproduktivni broj patogena) te je potrebno razumjeti što je k. Radi se, naime, o mjeri disperzije virusa koja u slučaju SARS-CoV-2 govori kako se on ne širi uravnoteženom stopom, nego kroz veće ili manje proboje. Nakon što su devet mjeseci prikupljali podatke, znanstvenici su došli do zaključka kao je SARS-CoV-2 izrazito disperziran po pitanju širenja; širi se kroz klastere zaraženih. Zarazu, kad je u pitanju SARS-CoV-2, zapravo širi relativno mali broj zaraženih.

Primjerice, jedno je istraživanje u Hong Kongu utvrdilo kako je samo 19 posto slučajeva odgovorno za 80 posto transmisije, dok 69 posto zaraženih nije prenijelo virus drugima. Na drugom kraju svijeta, u Novom Zelandu, došli su pak do zaključka kako je samo 19 posto slučajeva dovelo do još jednog dodatnog slučaja. Polako se stvorila slika kako je pandemija covida-19 ovisna o superširiteljima.

Primjerice, u južnokorejskom Daegu "pacijentica 31" zarazila je 5000 ljudi u klasteru vezanom uz ogromnu crkvu. Dodajmo kako su i stariji "rođaci" SARS-CoV-2 (SARS iz epidemije 2003. i MERS) također imali karakteristiku velike disperziranosti kod širenja, ali je tek sada shvaćeno kako samo uz R0 broj (tj. bez k) teško možemo shvatiti širenje ovih koronavirusa te krojiti adekvatne epidemiološke mjere.

Ako razumijemo disperziranost i ulogu superširitelja kod covida-19, lako ćemo u sljedećem koraku doći do zaključka zbog čega su velika okupljanja u zatvorenom (svadbe ili noćni klubovi) prepoznati kao opasna žarišta zaraze. Naime, poprilično je očito kako mjesta u kojima se glasno govori, pjeva te u kojima je nemoguće održavanje fizičkog razmaka omogućavaju da superširitelj zarazi veliki broj ljudi. Uz socijalno distanciranje, čak i u zatvorenim ali dobro ventiliranim prostorima, SARS-Cov-2 zapravo nema naročitu šansu inficirati veliki broj ljudi.

Švedski eksperiment dobra je potvrda ove teorije. Naime, tamo je veliki broj ljudi zaražen u zatvorenim prostorima domova za skrb koji su, što je zanimljivo, većinom bili logistički povezani opskrbnim službama. No, s druge strane, Šveđani su inzistirali na socijalnom distanciranju bez nošenja maski i na zabrani skupova većih od 50 ljudi.

Prema ovoj zadnjoj mjeri, pokazalo se da su tijekom ljeta imali strožu epidemiološku politiku nego Hrvatska, koja je u početku bila među najradikalnijima na svijetu. U Švedskoj je pandemija zasad pod kontrolom, a i dalje ne dopuštaju skupove s više od 50 ljudi, te se čini kako su doista dobar uzor ako govorimo o potrebi balansa između nastavka normalnog života i epidemiološke zaštite.

Iako puno toga ukazuje kako možemo računati na imunitet krda pri nižim postocima okuženosti nego što se mislilo na početku pandemije, nije dobro pustiti prebrzo širenje virusa, čak i uz uvjet da kvalitetno izoliramo starije od 60 i sve osjetljive skupine. Moguć je, naime, efekt overshootinga virusa u kojem se teoretski dolazi do prebrzog, tj. nekontroliranog širenja te se stoga može prebaciti imunitet krda na razinama 32-47 posto uz nepotrebne žrtve zaraze.

Dakle, umjesto da se inzistira na neučinkovitim maskama (potvrđeno u cijelom nizu zemalja), vlasti bi trebale razmisliti o zabrani skupova većih od 50 ljudi, pogotovo okupljanja uz glasnu glazbu i konzumaciju alkohola koji pri pretjeranoj konzumaciji ruši imunitet. Treninzi i sportski eventi nisu se pokazali kao mjesta gdje se stvaraju klasteri zaraze, baš kao ni škole.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. listopad 2020 14:23