Grad Zagreb smijenio je Upravno vijeće Poliklinike za zaštitu djece i mladih nakon niza medijskih napisa o nepravilnostima u radu poliklinike. Zloupotrebljava li se institut otuđenja djeteta od roditelja? Postoji li sprega institucija na štetu jednog od roditelja? Ima li temelja za sumnje u odluke sustava o skrbništvu nad djecom?
Pitanja su to koja se postavljaju u večerašnjoj HRT-ovoj emisiji Otvoreno nakon što je izbila spomenuta afera, a dugogodišnja ravnateljica Gordana Buljan Flander podnijela ostavku u televizijskom programu uživo, na NovojTV.
Gosti su Lana Petö Kujundžić, sutkinja Visokog kaznenog suda i predsjednica Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež, Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, Valerija Kanđera, psihologinja Centra za socijalnu skrb Zagreb, Jelena Jindra, novinarka i autorica zabranjenih tekstova te Senka Sekulić Rebić, psihologinja.
Flander je, kako je istaknuto na početku, razmišljala da gostuje u HRT-ovoj emisiji, no naposljetku je odbila poziv.
Prva je dobila riječ novinarka Jelena Jindra:
- Mi smo devet minuta gledali prilog koji je nastao na temelju toga što je ravnateljica javne ustanove tražila zabranu mog istraživanja, a te osobe ovdje nema. Shvaćam da je odbila poziv u emisiju. Ona 19 godina vodi tu instituciju, očekivali smo da ćemo razgovarati o tome. Ja sam ovdje novinarka, motivirana time da sam razgovarala s desecima majki, koje tvrde da im se događaju strašne stvari, da su roditelji koji emocionalno zlostavljaju djecu. Flander mi je htjela zabraniti rad. Djeca se oduzimaju majkama koje očevi uopće nisu vidjeli, CZS im na temelju usmenog mišljenja oduzima djecu. Na temelju 95 posto javno dostupnih izvora, o čemu je govorila i Dubravka Šimonović, sustav otuđenja su uvele Peto Kujundžić, Flander i Marina Ajduković.
Naravno, uslijedio je brzi odgovor Lane Peto Kujundžić:
- Prije 30 godina imali smo kazneno djelo nepoštivanja sudske odluke, da roditelj ne može vidjeti svoje dijete, da jedan roditelj može onemogućavati... Nigdje niste vidjetli da se nasilno izgubi roditeljsko pravo. Ne razumijem zašto niste podnijeli kaznenu prijavu protiv osoba koje su to dozvolile nauštrb djeteta. Prestanimo razmišljati o odnosima i prava roditelja, tu je pravo djeteta.
Jindra: Iznenađuje me, kao da ste sa svemira došli. Majke su podnijele kaznene prijave, sve su odbačene.
Kujundžić: Hoćete reći da cijeli DORH ima nešto protiv žena?
Jindra: Nemojte generalizirati
Kujundžić: Nisam čula za takve informacije. Ne idem na kave. Ja sam sudac za mladež Visokog kaznenog suda, odlučujem po žalbama. Ne znam je li u vašoj edukaciji imate edukaciju za zlostavljanje žene i djecu.
Valerija Kanđera: Surađujemo sa svim sustavima, policija, pravosuđe, socijalna skrb... Centri imaju sliku o obiteljima. Mi kao i Poliklinika radimo multidisciplinarno, pravnik, psiholog, socijalni radnik... Na Odjelu za djecu i mlade uvijek, za razliku od svih odjela, imamo mamu i tatu ispred sebe, dva korisnika. U startu znamo da će nekim našim prijedlogom barem jedan roditelj biti nezadovoljan. Potičemo ih na sporazum. To je za dobrobit djeteta. Neki parovi do toga ne mogu doći. Postupak nije kratak ni ishitren. Provode se razgovori, naročito kada je slučaj nasilja u obitelji, razgovaramo s djecom. Tražimo mišljenje o emocionalnom statusu djeteta, podatke iz škole ili vrtića. Svi smo educirani. Može doći do zlouporabe svega, krivog tumačenja nalaza, nitko nije amnestiran ni nedodirljiv. Ako se radi savjesno, da bi mi adekvatnoj majci oduzeli dijete i dali manijaku... Zastupam struku za koju znam koliko ima stručnjaka.
Sekulić Rebić: Struka se polarizirala na temi otuđenja djece iz obitelji. Mi ne govorimo da u visoko konfliktim razvodima ne postoje škodljiva rješenja. Neke stvari ne drže vodu, poput teze da se treba prekinuti kontakt s roditeljima. Majke su često imale u nalazima da su manipulativne. Pročitala sam puno materijala. Ovaj koncept je manjkav. Jasno mi je da velik broj kolegica i kolega radi najbolje što može, ali vidim liste za procjenu manipulativnih postupaka roditelja.
Puhovski: Ovo nije političko pitanje nego pitanje struke. Možemo se ovdje nabacivati istraživanjima. Imate istraživanja razna... Dobro je da nove pojmove istražujemo. Imamo neku pojavu, što ona sadrži, što će se time dobiti ili izgubiti? Rasprava, po meni, nije o tome da li postoji otuđenje nego da li se time manipulira, kao što se može manipulirati bilo kakvim drugim stanjem, kao što možete manipulirati da postoji PTSP. Trenutno imamo prolongirano tugovanje, s kojim smo radili i prije dvije godine, ali nije se tako zvalo. Što je ovdje predmet razgovora? Sa svime se može manipulirati. To ne poriče činjenicu da toga ima.
Jindra: Majke su mi rekle da su žrtve sustava, da su žrtve silovanja, imaju djecu sa silovateljima i da ih se prisiljava da to dijete mora viđati oca. Ona to odbija, zbog traume, njoj nasred Zagreba policija oduzima dijete, ono živi s ocem u drugom gradu. Odvojene su od svoje djece.
Kujundžić: Nisam vidjela, nisam čula, ne vjerujem da nam na Trgu bana Jelačića ubijaju ljude ili uzimaju djecu. Ne vjerujem.
Sekulić Rebić: Znam da se omogućuju kontakti djeteta s osuđenim nasilnikom.
Kanđera: Čitala sam pomno vaše tekstove, prepoznala sam jednu osobu s kojom sam imala kontakt. Imamo silnu obvezu raditi, analizirati oba roditelja. Treba čuti i drugu stranu. Teško mogu raditi kad imam samo jednog roditelja ispred sebe. Kada je ova konkretna situacija, jedan roditelj kažnjen zbog nasilja u obitelji, naravno da se pomno razmatra jesu li ti kontakti s roditeljem za djetetovu dobrobit. To ne može donijeti Centar nego Općinski sud na našu preporuku. Ti su kontakti ograničeni na maksimalno dva sata, u zaštićenom prostoru, u Centru Dugave, sa zaštitarom i uz nadzor. Daju se izvješća jesu li kontakti održani. Uvijek postoji mogućnost propusta, mi nismo bezgrešni ljudi, ali ti se propusti događaju kada imamo silni splet podataka. Nekada važemo, a vrijeme nas demantira. To nije nemar ni nehaj.
Puhovski: Naš posao je rad sa djecom, ali razgovarate i sa roditeljima. Kad se govori o ovim otuđenjima, govorimo o visokokonfliktnim razvodima kojih je vrlo malo. Zadatak stručnjaka je da se bavi dobrobiti djece. Kad se otvore portali, više uopće ne govorimo o tome, djeca su opet postala usputni motiv.
Jindra: Šokirani ste da postoje ljudi koji su nesretni? Zanima me, vi sada govorite u ime struke? Koga vi predstavljate? Kao novinarka, zaštitila sam identitet očeva, majki i djece. Smatrate li da je bolje da o djeci razgovaramo javno ili da bude cenzurirano i da se o tome ne govori?
Kujundžić: Privatnost djeteta je u zadnje vrijeme zanemarena. To je najveća pogreška koju radimo djeci. Nagledala sam se puno tragedija i strahota. Nemate pravo reći da ste vi to vidjeli jedini. Zanimanje suca nije lijepo, bogme ni psihologa, nosimo se sa tragedijama i tugama. Prava žena ne isključuju prava djece. Među prvima sam bila protiv nasilja nad ženama, kako pomagati žrtvama.
Sekulić Rebić: Poslije 2019. sam govorila o rodno uvjetovanom nasilju. Govorilo mi se da se ne može pričati o feminističkim lobijima. Ono što vidim su slučajevi gdje je ovaj koncept nanio jako puno štete i neprovjereno je uveden u Hrvatsku.
Kanđera: Treba razlučiti interes roditelja od interesa djeteta.
Jindra: Zabrinutija sam nego što sam bila, predstavnice struke afektiraju i govore sa visoka, zaisti mi je žao roditelja. U godinu i pol dana sam razgovarala sa stručnjacima unutar sustava koji ne razgovaraju ovako, nego vide problem.
Kujundžić: VE je reklo da moramo imati multidisciplinarni pristuop. Dobro je da znamo što se događa na terenu. Treba biti bolje edukacije u svim ustanovama, ali bez stručnjaka ne možemo naprijed.