Marko Maroševac (43) iz Županje jedan je od članova Hrvatske seljačke stranke koji se pobunio protiv predsjednika Kreše Beljaka zbog izjave o udbaškim ubojstvima.
Zbog svog istupa dobio je opomenu i naložili su mu da ukloni svoju objavu s društvenih mreža u kojoj kritizira Beljaka. To on, kaže, nema namjeru napraviti, čak ni ako mu zaprijete izbacivanjem iz stranke.
- Bilo bi licemjerno od mene da okrenem drugi obraz. Jedan sam od potomaka HSS-ovaca koje su partizani ubili na Savi 1945. godine i jednostavno ne mogu prijeći preko toga - kaže nam Maroševac.
Iza te se izjave zapravo krije priča koja se, kaže, u bivšem sistemu nije smjela javno ispričati. Zato su je stariji članovi njegove obitelji pričali unutar svoja četiri zida, prenoseći je s koljena na koljeno kako se nikada ne bi zaboravila nepravda koja im je počinjena u vrijeme ulaska partizana u Županju.
FOTOGALERIJA: U domu kod Marka Maroševca, HSS-ovca ogorčenog izjavama Kreše Beljaka
Baka i djed
Bio je to dan kada su pod okriljem noći strijeljani članovi tadašnjeg Općinskog poglavarstva i članovi Hrvatske seljačke stranke, među kojima je bio i Karlo Galović-Ivić, Maroševčev predak kojega nikada nije imao priliku upoznati. Maroševac kaže da je on bio brat njegove bake Eve zahvaljujući kojoj i zna za ovu priču.
Naime, Maroševca su odgojili baka i djed te je s njima proveo cijelo djetinjstvo. Kako kaže, i sada se može prisjetiti večeri kada su zajedno sjedili u kuhinji.
- Ja bih ležao dok je djed sjedio za stolom i čistio orahe. Baka je prala suđe i pripremala večeru te, sama od sebe, ponovila bi se opet priča koja je toliko puta ispričana - o Karlu i kako su ga uzeli - priča Maroševac. I dok se prisjeća tih večeri, tako i ponavlja riječi koje je često slušao tih davnih dana.
Karlo je bio domobran i HSS-ovac. Imao je puno bratića, pa je tako bilo i više političkih struja u obitelji. Neki su bili partizani, neki i ustaše, a neki HSS-ovci. Karla je zadesila ova treća opcija, iako ga politika nikada nije previše zanimala, kao ni rat, zbog čega nije bio ni u jednoj borbi. Kada su partizani ušli u Županju, imao je 25 godina. Zapovjednik domobrana ga je pozvao na dužnost, no otac ga je molio da ne ide.
Partizani su ih ubrzo uhitili i vijest o uhićenju je došla i do kuće obitelji Galović-Ivić. Karlova majka Manda i otac Jakov krenuli su u potragu za njim, a jedna žena iz sela je rekla da je vidjela kako vode njihova sina. Ujedno je rekla da se tresao kao da ima groznicu, na što su otišli doma i uzeli špencle, rubin, rajthozne i opanke kako bi se mogao presvući kad ga pronađu.
I našli su ga u lokalnoj šumariji, zajedno s ostalim zarobljenicima. Dali su mu dijelove šokačke nošnje, a onda su ih partizani potjerali.
Šokačka nošnja
- Kako im je jedan bratić bio u partizanima, prabaka Manda ga je išla pitati što će biti s njima. Taj bratić, Ivica se zvao, rekao je da neće ići dalje od Babine Grede, da će ih samo ispitati. No, već su tada bili mrtvi - priča Maroševac. Smaknuli su ih, kaže, jer su bili moguća prijetnja na izborima, a pokopani su u jednoj rupi u Babinoj Gredi.
Među njima je bio i Karlo, i dalje u šokačkoj nošnji koju su mu roditelji dali samo nekoliko sati prije. Njegov lijes odnijeli su do groblja u Županji, gdje i danas leži.
Ova priča obilježila je svaku sljedeću generaciju Maroševčeve obitelji. Njega pogotovo jer je s bakom i djedom odrastao u kući u kojoj je nekada živio Karlo. Štoviše, i danas živi u toj kući, a u jednoj od soba i dalje stoji fotografija Karla Galovića-Ivića. I Maroševčeva djeca, kaže, znaju za ovu priču.