Moj 15-godišnji sin trebao je iz bolnice otići kući na svojim nogama, izliječen i zdrav, a umjesto toga sam ga materi, mojoj supruzi, doveo u kapsilu. Liječnici iz KBC-a “Zagreb” (Rebro) ubili su mi sina - kazuje plačnim glasom Luka Ćelić (56) iz Poljica kod Imotskoga za Slobodnu Dalmaciju .
Teške optužbe čovjeka kojemu je, kako sam kaže, život stao 29. kolovoza ove godine, kada mu je na Odjelu za anesteziologiju i intenzivno liječenje kardiokirurških bolesnika u KBC-u Zagreb preminuo, 24 dana nakon transplantacije srca, njegov sin Ivan Ćelić iz Poljica.
- Tražim pravdu za svoga mrtvog sina i tražit ću je do kraja života. Želim odgovore zašto mi je sin umro, budući da mi nitko iz KBC-a Zagreb do sada to nije rekao. Odlučio sam se za javni istup kako se više slična stvar ne bi dogodila nijednom djetetu ni roditelju. Ubili su mi sina, ali su ubili i mene i moju familju - suznih očiju priča Luka Ćelić.
Ivanovi zdravstveni problemi počeli su u njegovoj najranijoj životnoj dobi.
- Moj je Ivan, kako su nam rekli liječnici, kao dijete doživio i preživio upalu srčanog mišića. Zdravstveno stanje mu se pogoršalo prije dvije godine kada je doživio veliku slabost u školi. Pretragama i pregledima utvrđeno je da mu je potrebna transplatacija srca. Otišli smo u KBC “Zagreb” gdje je Ivan ležao i čekao srce koje bi odgovaralo njegovu organizmu. I u roku od 15 dana srce je pronađeno u Hamburgu, u Njemačkoj. Donor je bila ženska osoba starosti 36 godina.
Prvi dan - uspješna operacija
Operativni zahvat obavljen je 5. kolovoza i trajao je oko šest sati. Nakon operacije liječnici su mi rekli da je operacija prošla “kao po knjizi”, a to su čuli moj stariji sin i brat, koji su zajedno sa mnom čekali da operacija završi - počinje svoju tužnu priču Luka Ćelić.
Nakon operativnog zahvata Ivan je smješten u JIL za kardiologiju, gdje ga otac posjećuje.
Peti dan - nitko ga ne hrani
- Mislim, 10. kolovoza, kada sam mu došao u posjet, vidio sam da nije ništa jeo i da hrana stoji pored njegova kreveta netaknuta. Pitam ga zašto nije jeo, Ivan mi odgovara da ne može jesti jer nema snage, a nitko mu s odjela ne pomaže u hranjenju. Nakon toga sam mu kupio ručak i donio ga, te mu pomogao da malo pojede. Tada sam zamolio liječnike da me svaki dan puštaju na JIL u vrijeme ručka i večere kako bih mu ja davao jesti. I to su mi omogućili. I od toga dana Ivan je jeo i njegovo stanje je bilo zadovoljavajuće, barem su mi tako liječnici govorili - kazuje Luka Ćelić.
Svaki dan je otac bio pokraj svoga sina kako bi mu barem malo olakšao oporavak od teške operacije.
18. dan - ‘stanje je super’
- Manje-više sve je bilo u redu do 23. kolovoza, kada su mi na JIL-u rekli kako će Ivan uskoro biti prebačen na “normalan” odjel, jer da je njegovo stanje super i da će mu uskoro početi davati neki novi lijek. Kada sam liječnike pitao zašto će mu davati taj novi lijek, ako se Ivan super osjeća, onda su mi rekli da je to potrebno kako bi on što prije bio prebačen na “normalni” odjel - kazuje Luka Ćelić.
Te subote 23. kolovoza Luka se rastao sa sinom na JIL-u oko 19 sati.
- U nedjelju i ponedjeljak Ivan je bio relativno dobro, a u utorak sam pitao jesu li počeli s tim novim lijekom, a liječnici su mi odgovorili “itekako”.
22. dan - trbuh kao lopta
S Ivanom sam u utorak bio do 19 sati i ponovno sam kod njega došao na JIL u srijedu, 27. kolovoza oko 12 sati. Pitao sam ga je li jeo, a on mi odgovara kako ne može jesti, jer da ga boli i onda me je zamolio da ga otkrijem i da ću tada vidjeti zašto ne može jesti. Ja mu skinem plahte i vidim da mu je napuhan trbuh kao lopta. Nikada u životu nisam vidio tako napuhan trbuh!
Na njemu je bilo pet plahti, a do tada nikada nije bilo više od dvije plahte, isto kao da su skrivali napuhani trbuh, kako ga ja ne bih vidio. Tada odlazim kod dežurne liječnice, a ona mi kaže da mu nije ništa i da on glumi te da neće da jede. Molim je da dođe pogledati kako mu je trbuh napuhan, ona dolazi i kaže mi da je to sve O.K. i da to tako mora biti - priča Luka Ćelić.
Nezadovoljan odgovorom dežurne liječnice, Luka odlazi na kardiologiju i pronalazi jednog od kardiologa te ga moli da on dođe na JIL vidjeti Ivana.
- On to odbija uz izgovor kako ne smije sam ići na JIL dok ga s JIL-a ne pozovu. Nakon te odbijenice ponovno se vraćam na JIL i liječnica mi kaže da je tijelo mog Ivana odbacilo novo, transplantirano srce. Ponovno odlazim na kardiologiju i medicinska sestra mi pronalazi dvoje kardiologa koji su dan prije pregledali Ivana i koji su mi rekli da organizam mog Ivana nije odbacio srce, jer da su ga oni pregledali i da je s njime bilo sve u redu. Na moje inzistiranje, to dvoje liječnika ponovno odlazi na JIL, pregledavaju Ivana i govore mi kako je srce O.K., a da za ostalo pitam dežurnu liječnicu s JIL-a.
Nakon njih je na JIL došao jedan kirurg koji je odmah počeo vrtjeti glavom i pitati liječnicu s JIL-a što oni rade i počeo je ispumpavati sukrvicu. Ispumpao je pola litre i u rame je Ivanu dao veliku injekciju - kazuje Luka Ćelić.
Sve se to odvijalo 27. kolovoza.
- Taj sam dan zvao i liječnika koji je kao kardiolog vodio brigu o mom Ivanu. Liječnik je bio na godišnjem odmoru u Makarskoj, ali mi je rekao da je sa svime upoznat, da je Ivan dobro i da uskoro ide na odjel. Onda je on s godišnjeg zvao bolnicu, barem je rekao da će je zvati, ali mi se nakon toga više nije javljao, iako je rekao da će me nazvati kada sazna nove informacije.
23. dan - ‘Dobar je on...’
Sutradan 28. kolovoza, u četvrtak, dan prije smrti moga Ivana, na JIL ponovno dolaze dva liječnika noseći EKG aparat. Meni su rekli da iziđem iz prostorije i oni su s EKG aparatom bili u prostoriji sat i pol vremena. Ivan je u licu izgledao O.K., ali mu je trbuh bio strašno napuhan.
Kada su ta dva liječnika izišli iz JIL-a, htjeli su me izbjeći, no ja sam ih dozvao. Došli su do mene i tada sam ih pitao što je s mojim Ivanom. Jedan od njih nije ništa govorio, a drugi je rekao “dobar je on, još piški”, a ostalo pitajte liječnike s JIL-a. Tada sam htio s hodnika ući na JIL, ali me nisu pustili unutra te sam otišao kući kod brata, koji živi u Zagrebu - kazuje Luka Ćelić.
Nakon odlaska iz bolnice Luka u nekoliko navrata, nesvjestan da je to zadnja noć u životu njegova sina i da je taj četvrtak posljednji dan kada ga je vidio živog, do ponoći svako malo telefonski naziva JIL i raspituje se za Ivana.
- Dva puta su mi rekli da je Ivanovo stanje stabilno. U ponoć su mi kazali da se stanje malo pogoršalo, ali da nije ništa strašno - kazuje Luka Ćelić.
24. dan - na samrti
Sutradan, u petak, na dan Ivanove smrti, Luka je nazvao JIL odmah ujutro.
- Nazvao sam JIL oko 8.30 – 9 sati i rekli su mi da mu je stanje isto i da se ništa ne bojim jer da stanje nije strašno. No, glas osobe koja mi je to rekla bio je drhtav i to mi je bilo sumnjivo.
Odmah sam se zaputio na Rebro i kada sam došao u bolnicu, svi su se iznenadili kada su me vidjeli. Zvonio sam na vrata JIL-a i tada je izišao jedan liječnik koji mi je rekao kako mi je sin na samrti. Ostao sam u šoku, a meni su sasvim drukčije govorili, cijelo to vrijeme. Ivan je prema otpusnom pismu umro u 11.50 sati i nakon smrti moga sina nitko mi nije rekao od čega je umro. Sva je njegova medicinska dokumentacija ostala u Zagrebu, ja sam samo dobio otpusno pismo - kazuje Luka Ćelić.
Nakon mjesec dana - ‘nisam znao’
Nakon mjesec dana od sinove smrti Luka Ćelić ponovno odlazi u KBC “Zagreb”.
- Otišao sam u Zagreb kod liječnika kardiologa koji je vodio moga sina, a koji je bio na godišnjem odmoru u Makarskoj kada je Ivanu obavljena operacija. Tada mi je rekao da je znao za sve što se zbivalo do 26. kolovoza, a da poslije tog datuma ništa više nije znao - kazuje Ćelić.
Nakon sinove smrti Luka svoju pravicu želi istjerati do kraja.
- Slao sam mailove ministru zdravlja dr. Siniši Vargi, preko glasnogovornika Ministarstva zdravlja, njemačkom veleposlaniku u Hrvatskoj, budući da je srce došlo iz Njemačke, no od nikoga nema pomoći, da mi se kaže od čega je zaista umro moj sin. Život su mi uništili u Zagrebu, sina su mi ubili i neću stati dok ne budu kažnjeni krivci, nekompetentni ljudi koji se igraju ljudskim životima - zaključuje Luka Ćelić grcajući u suzama.