Teško ćemo preživjeti zimu hranjeni isključivo predsjednikovim faličnim aforizmima i Capakovim represivnim maštarijama.
A opet, to su jedina dva smjera rasprave koja uopće uspijevaju u ovom vremenu i u ovom javnom prostoru. Je li to samo zbog toga što se predsjednik pomalo izgubio, a Capak se nikad dokraja nije našao ili je razlog zasićenosti zoranologijom i epidemiologijom ipak nešto drugo? A to je da premijer - čiji bi govor morao biti konkretan, razvojan, obavezan i praćen akcijom - i dalje štedi na riječima i na djelima.
Ne na riječima polemike s predsjednikom, Grmojom ili drugim sličnim izazivačima; od toga, naravno, ni kruha ni igara.
Ne na riječima razlaganja epidemioloških procedura i zaraznih protokola jer za to već imamo slabije plaćene stručnjake iz javnog zdravstva.
Ne ni na riječima relativizacije korupcijskih i drugih skandala koji izviru najviše iz višedesetljetnog naopakog upravljanja HDZ-om jer je to neuvjerljivo i nepristojno.
Ne na beskorisnoj prepirci sa saborskim zastupnicima, koliko god njihova pitanja bila površna, improvizirana, netočno prepisana iz novina, lijena ili irelevantna.
Ne ni na pretjeranom hvastanju uzastopnim izbornim pobjedama, izvojevanima uglavnom u stanju opće narkoze kompletne hrvatske opozicije.
Neka druga vrsta govora očekuje se sad od predsjednika Vlade, a to bi bio relevantan, potkrijepljen, kvalitetan govor o bližoj budućnosti preživljavanja nakon manjih i većih korona-lockdowna do udaljenije budućnosti bez korupcije, s većom pravednosti i standardom za što više građana.
Da je takvog govora više, da je reformska tenzija snažnija, manje bismo čuli za svadljivog predsjednika i manje bismo se nervirali zbog Capaka.
Bilo bi u optjecaju bitno manje 41., 71. i 91., a puno više 2021., koja samo što nije došla.
Doista, kojim nam riječima premijer Andrej Plenković kani zaželjeti dobru, bolju 2021. godinu?
"Želim vam cjepivo", "Želim vam još najmanje tri godine HDZ-a", "Želim vam ugodan nastavak konvergencije unutar EU", "Želim vam još slabiju opoziciju u državi", "Želim vam pokoju korupcijsku aferu manje"...?
Da, već znamo da se moramo paziti i nositi maske i prati ruke, ali ne znamo baš najbolje što ćemo raditi i od čega ćemo živjeti preživimo li koronu. Da, naučili smo da trebamo izbjegavati okupljanja dok traje epidemija i biti odgovorni prema sebi i drugima, ali još nije znanstveno dokazano da se virus prijeteći razmnožava čak i planiranjem i provođenjem velikih i dugoočekivanih reformi.
Da, znamo da ministar zdravstva razumije kako se ispravno stavlja maska i vadi bris iz nosa, ali ne vidimo da ga uopće zanima na čemu će počivati javnozdravstveni sustav za godinu, dvije, pet ili deset. Da, znamo da postoji samoizolacija od virusa, ali ne vjerujemo da je medicinski opravdana samoizolacija od problema. Da znamo da je korona opasnija od gripe, ali i to da je stagnacija društva puno razornija od korone.
Neće nas osobito utješiti višegodišnje rastezanje promjene ovršnih pravila kao tobože gigantski reformski zahvat. Ne ni tlapnja o ozbiljnim rezovima u državnom i javnom sektoru. Ne ni "rješenja" stambenih nepravdi koja brzo padaju na Ustavnom sudu. Ne ni od Europe prepisani stimulusi za koje ne znamo kako ćemo ih i koliko dugo moći financirati. Ne ni zbrajalice raspoložive gotovine iz EU fondova ako ih ne prati vizualizacija realnih projekata od kojih će život ovdje biti kvalitetniji. Ne ni priča o borbi protiv korupcije ako je ne prati - borba protiv korupcije.
Naime, koliko bismo još ciklusa i garnitura HDZ-ove vlasti trebali pričekati i ispratiti dok bismo konačno dočekali da se ta stranka pročisti od korupcije i klijentelizma?
Nažalost, ne ohrabruju prve naznake premijerovih jesenskih prioriteta. Korona i unutarstranački izbori, to je ono na što će vjerojatno potrošiti još nekoliko mjeseci, a svakako vrijeme do kasnog proljeća. Baš kao i kod prvog vala korone: korona i izbori. Hrvatska, naravno, ne može živjeti od korone i izbora. Ne može realno na dulje staze na tome počivati ni priča o premijerovoj uspješnosti i autoritetu.
Dok u novom valu korona-panike budemo ležali zamotani u dekice uz šalicu vrućeg čaja, i kad ugasimo zoom-prozorčiće s najbližom familijom, želimo čuti premijera i njegove ministre koji imaju matematiku i za sad i za kasnije. I da taj govor bude toliko važan i zanimljiv da ga ne može nadjačati svaka najprizemnija ometajuća doskočica.
Ukratko, treba nam manje riječi, ali s puno više značenja.