I dok nam veliki Milan Bandić s malih TV ekrana lascivno poručuje “stavi pravu stvar na pravo mjesto”, mi to – provjerili smo – i ne činimo često. Nismo b(r)ezobrazni, tek o smeću je riječ, a narod ko narod – baca ga gdje komu na pamet padne i pojma nema da od 24. srpnja mora selektirati sve što se od škovaca razlučiti da: staklo, papirušinu, plastiku, staru robu te biološki i miješani otpad, dok nam se u glavi sve ne pomiješa, piše Slobodna Dalmacija.
Je li, dakle, prosječnom Hrvatu reciklaža – gnjavaža?
– Šjor, a di ćete sa tin škovacama? Triba to lipo raščeprkat – trčen za čovjekom koji je na Cankarevoj poljani smandrljao sve u jednu kesicu, pa smireno, poput Šarića s linije za slobodna bacanja, pogodio kontejner. Tek je mahnuo rukom i nastavio svojim putem.
S drugim smo Splićom imali više sreće: mladi Darjan Pervan zna da se kreće s odvajanjem otpada, i da sve to valja fino razvrstati po “pe esu”, kako zakon nalaže, pače, oni doma već i stroj za kompost imaju, ali...
– Lako ćemo za staklo, papir, plastičnu ambalažu, tekstil, al’ šta ide u biootpad, a šta u miješani? I šta ćemo mi u Plinarskoj, recimo, koji umisto kontejnera za ovo i ono imamo samo jednu zelenu kantu? – nije jasno Darjanu, iako je, priznaje, u poštanskom sandučiću pronašao listić na kojem ga iz “Čistoće” informiraju da se Hrvatska, od ovoga srpnja, svrstava u red ekološki osviještenih zemalja, jer, Bože moj, nismo ni mi više nitko i ništa, već dio Unije koja je sva zelena i na cvitiće.
Kolegica Milena Budimir, čija teta živi u blistavoj Austriji, smije se na sam spomen da ćemo i mi odvajati smeće svako u svoju vrećicu i posudicu.
– Tu ti je tisuću zašto i tisuću zato, jer, pepeo je, recimo, biootpad, ali čik ne, opušak ti spada u miješani. Ili, vidi, hrskavica je biootpad, ali su kosti, recimo kokošje, miješani otpad. Zato u Austriji na kantama za smeće postoje naljepnice na kojima sve lipo piše, ovde vam ide to, to i to, a ovde ono drugo – objašnjava moja Milena.
No, prije nego što postanemo uzornim Europljanima, valjalo bi se pozdraviti s drevnim balkanskim običajima, tipa škovace kroz prozor, a stolnjak s mrvicama preko balkona na balkon ispod nas. Za početak bi trebalo, kao u belom Zagreb gradu, recimo, barem zatvarati poklopce kontejnera jer smeće na plus trideset i pet crvči na suncu po cio dan, da bi predvečer lagani vjetrić, “svim mirisima Mediterana”, nadražio nosnice i domaćima i gostima.
Tisno, otok Murter , 030712.Ministar zastite okolisa i prirode Mihael Zmajlovic pustio je u rad sustav za prikupljanje i razvrstavanje otpada (kontejnere za razlicite vrste otpada) i podjelio kante za otpad za gradjane.Na slici: ministar Zmajlovic i nacelnik opcine Tisno Ivan Klarin.Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX
Velim, možete noću rastvoriti sve ponistre da bi se rasfriškali, ali kad maestral donese vonj smiksanih lubenica, jaja i manistre bolonjeze, želudac se u krevetu diže, a sparina je mila majka prema smradu koji goni na povraćanje. O galebovima koji marendaju na otvorenim kontejnerima, a to još nitko opjevao nije, da i ne “klikćemo”.
Smetlarica Kata Špar, s devetnaest godina iskustva u “Čistoći” i deset u pokojnoj “Jugoplastici”, u dušu poznaje ovaj hajdučki narod kojem je improvizacija zapisana u genetskom kodu.
– Zatvaralo bi se to da nije čeprkanja. Traže boce, eto ti je... – uzdiše Kate, gadna je sparina.
– Ma, nisu mu boce u ovome žutom za papir, a isto je otvoren? – filozofiram.
– E, da je u njemu samo kartušina. Slikaj, pa’š vidit. Bacaju svašta – ima šjora Kate pravo, komunalni su joj problemi u malom prstu.
– I onda umisto onih željeznih kontejnera staviš ove plastične, pa ga po noći mulci zapale. Eno isprid Općine svako malo novi. Nema tu reda – odmahuje metlom, pa će zaključiti pametno:
– Znaš ono kad su za svitla po danu uveli? Ili još bolje za pojas? Ajd, ko se veza? Niko! A onda lupilo, brajo, po džepu, a jes’ vidija sad junaka, sve po pravilima. Tako bi ja njima, krive škovace u krivu kantu, opa, ajmo moj, globa, pa bi vidija reda – jasna je Kate ko dan.
Tek što smo se od gospođe Kate rastali, eto ti “kolekcionara” boca, pa pravo na nas. Naprtio lola dvije pune vreće na ramena. Pitam ga, a što će sad, diko, kad krene selekcija otpada, kad gospoda to dignu na jedan viši civilizacijski nivo?
– Neće valjda zaključavat? – prepao se čova da će mu ekolozi egzistenciju uništiti, jer ako mogu zaustaviti one što bi termoelekrane na ugljen gradili, gdje neće njega, mališu, što je sreću našao u smeću.
– Nemoj molin te s imenon u novine. Ajte još doli prema gradu, pedeset ćeš ih uslikat – uputio nas je znajući da mu je konkurencija za petama.
I tako lijepo, sve što mi neuredni krivo istresemo, sirotinja će pokupiti, jer tek je mali korak od njuškanja po kontejnerima za praznom coca-colom ili listom salate – do ekološki osviještene države, piše Slobodna Dalmacija.
Kazne od 3000 do 10.000 kuna
Što, dakle, građani moraju činiti? Prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, sva kućanstva moraju razvrstavati i odvojeno odlagati komunalni, odnosno kuhinjski otpad, zatim papir, metal, staklo, plastiku i tekstil, te krupni (glomazni) otpad. Svaku od navedenih vrsta otpada valja odlagati u poseban spremnik (kontejner), koje građanima u blizini njihovih kuća trebaju osigurati jedinice lokalne samopurave. Zakon, međutim, ne propisuje koliko će ti spremnici biti blizu nečijem kućnom pragu, nego će o tome odlučiti struka.
A za sve one koji možda i nisu sigurni bi li krenuli s odvajanjem otpada, treba napomenuti kako Zakon propisuje i kazne od 3000 do 10.000 kuna za građane koji to ne budu radili. Još uvijek nije još definirano na koji način će se kontrole na terenu provoditi, pa je za sada jedini način naplaćivanja kazni da komunalni redar na licu mjesta, pokraj kontejnera, utvrdi kako građanin nije razvrstao otpad i ispiše mu kaznu.
Nijemci k’o Nijemci - poslušno odvajaju i dobro zarađuju
U trenutku kad hrvatski građani tek kreću s primarnim selektiranjem otpada, u zemljama EU-a, poput Njemačke, već su po tom pitanju stekli zavidnu praksu. Uspostavljen je i cjelovit sustav gospodarenja otpadom, što Hrvatska mora učiniti do kraja 2018. godine, a to znači ne samo da je organizirano primarno selektiranje, nego je riješen i otpad koji nije selektiran, a koji se odlaže u posebne kante, te zatim odvozi u centre na mehaničko-biološku obradu. Odvoz takvog smeća se plaća i to na osnovi količine.
Zbrinjavanje otpada u Njemačkoj spada pod nadležnost lokalne jedinice vlasti, koja se odlučuju za centre ili za spalionice. U administrativne jedinice koje ne žele spalionice spadaju i tri koje se nalaze pored Berlina (Landkreis Tetlow-Flaming, Landkreis Dahme-Spreewald i Landkreis Oder-Spree). Na tom području komunalni se otpad zbrinjava na način da svako kućanstvo godišnje po članu plaća paušal od 18,48 eura, iz čega se financira više stavki, među ostalim administrativni poslovi i odvoz papira.
Svako kućanstvo prema svojim potrebama uzima u najam kantu od 80, 120 ili 240 litara, za koju plaća godišnji najam od 4,20 eura, 4,80 eura ili 7,80 eura. Za kantu od 80 litara jedan odvoz plaća se 2,40 eura, za 120 litara 3,25 eura i za 240 litara 5,15 eura.
Kad je riječ o centrima za gospodarenje otpadom, kao što je Niederlehme, smješten 40 kilometara od Berlina, koji je posjetila i grupa splitskih novinara, oni mogu biti ili u društvenom (lokalna zajednica) ili u privatnom vlasništvu. U njima se mehaničko-biološki obrađuje upravo komunalni otpad - godišnje se samo u Niederlehmeu obradi 135.000 tona otpada prikupljenog u 200.000 kućanstava - te se iz tog otpada godišnje proizvodi oko 70.000 tona goriva za termoelektrane, cementare i industriju papira.
Ulazna naknada za komunalni otpad u Niederlehme 2007. godine iznosila je 115 eura po toni, a 2014. je pala na 84,60 eura. Nakon obrade otpada za deponiranje im ostane samo četiri do pet posto inertnog materijala (kamen, opeka). Tijekom obrade se izdvoje metali i prodaju kao sirovina po cijeni od 100 do 120 eura po toni za željezo i 1050 eura po toni za aluminij i ostale lake metale.
Centar s jedne strane ostvaruje zaradu od prodaje tih metala, ali istodobno plaća deponiranje inertnog materijala i to po cijeni od 17 eura po toni.