Što znači odluka Zeleno lijeve koalicije da u Zagrebu idu samostalno na izbore? Je li to znak da su se lijeve, liberalno lijeve i stranke centra već na prvom koraku posvađale oko fotelja, i da nakon svibanjskih izbora ne treba očekivati nikakve promjene?
Lider Zeleno lijevih i njihov kandidat za gradonačelnika Tomislav Tomašević otklanja takve teze i tvrdi da je odluka utemeljena na rezultatima ankete koji govore da dio njihovih birača ne želi da se na izbornom listiću pomiješaju sa SDP-ovcima. Uvjeren je da će s odvojenim listama više birača motivirati na izlazak. Na koncu, Tomašević je rekao ono što je najtočnije - da je izlazak na izbore s odvojenim listama pošteniji prema biračima.
SDP-ovcima to nije bilo drago čuti. Kod njih su se dugo lomila koplja oko podrške Tomaševiću. Dobar dio ove stranke i dalje vjeruje da su, barem što se Zagreba tiče, velika i značajna stranka, te da zbog svog rejtinga moraju imati vlastitog kandidata za gradonačelnika. To što Zagreb već dugo nije iznjedrio ni jedno političko ime u koje bi birači imali povjerenja, mnogi SDP-ovci ne vide kao posljedicu višegodišnje negativne kadrovske selekcije, stavljanja stranke u funkciju sredstva za ostvarenje pojedinačnih interesa, te potpunog napuštanja politike koja bi se borila za javni interes. Više od polovice SDP-ovaca u svemu tome ne vide problem i dalje vjeruje kako je Zagreb njihova utvrda i nikako ne mogu shvatiti da su u dubokoj zabludi.
Istina je da je zagrebački SDP bio Bandićeva utvrda u vrijeme kada je vodio tu organizaciju, a veze s njom nisu prekinute ni nakon što je izbačen iz SDP-a. Bandić je na čelu zagrebačkog SDP-a bio dovoljno dugo da mu je uspio izmijeniti strukturu DNK, udahnuti mu svoj mentalni sklop i pretvoriti ga u deintelektualiziranu stranku satkanu od ljudi koji ulaze u politiku jer ju vide kao podlogu za ostvarenje osobne koristi. Po tom modelu SDP Grada Zagreba nastavio je voditi njegov nasljednik i đak, bivši predsjednik stranke Davor Bernardić.
A još je na pretprošlim izborima, kada je SDP vodio Zoran Milanović, bilo jasno da to ne prolazi kod birača, barem ne onih kojima se SDP obraća. Shvativši da Bernardić nije dobar kandidat (što se potvrdilo na ovogodišnjim parlamentarnim izborima kada je SDP u Zagrebu ostvario najlošiji rezultat u povijesti), Milanović je u zadnji čas isturio Rajka Ostojića kao gradonačelničkog kandidata. Ali nije prošao kod birača.
U četiri godine koje su slijedile nakon toga ništa se u zagrebačkom SDP-u nije pomaknulo nabolje pa na prošlim izborima nisu ni imali svoga kandidata, nego su podržali Anku Mrak Taritaš. Ona je ostvarila dobar rezultat, ali nedovoljno dobar da bi pobijedila Bandića.
Uoči ovih izbora ponovo su se suočili s time da nemaju nikoga tko bi imao šanse protiv Bandića, pa su odlučili podržati Tomaševića. No, uvjet je bio da na izbore izađu sa zajedničkom listom. To znači da bi sa Zeleno lijevom koalicijom unaprijed podijelili ulazna mjesta za Skupštinu, i da bi, neovisno o preferencijama birača, u varijanti da pobijede na izborima, vlast dijelili fifti - fifti.
Naravno, Tomaševiću i strankama s kojima nastupa u Skupštini, i s kojima je izašao na parlamentarne izbore bilo je teško progutati taj zalogaj. Koliko im je potrebna podrška SDP-a, toliko je i teret. Posebno ako se zna da su nastali i etablirali se na razvalinama SDP-a.
Prošloga ljeta, dok je prijetilo da se usvoji novi GUP koji je trebao povećati izgradivost Donjeg grada (nakon potresa se najbolje vidi kakva bi to bila katastrofa) i upali zeleno svjetlo za takozvani zagrebački Manhattan, odnosno betonizaciju područja Hipodroma i Velesajma, SDP-ovaca nije bilo nigdje. Ekipa iz platforme Možemo! jedina je bila glasna, trudila se i animirala građane da masovno podnose primjedbe na GUP.
Isto je bilo s problematiziranjem žičare koja je na kraju ispala najskuplja na svijetu, sa zlatnim WC-ima, fontanama, spomenicima, ukazivanjem na propalu gradsku infrastrukturu koja se ne obnavlja, na uništavanje Dječje bolnice Srebrnjak i još štošta. Tomaševića, Radu Borić, Sandru Benčić i ostale iz njihove ekipe stalno smo slušali i gledali u akciji, dok se SDP-ovace moglo tražiti svijećom.
Novi predsjednik SDP-a Peđa Grbin dobro zna što je naslijedio u Zagrebu, ali je procijenio da ne bi bilo oportuno raspuštati najveću organizaciju prije izbora. Pokušao je izvući najbolje što se može u danim okolnostima i kao glavni cilj postavio rušenje Bandića. Slomio je otpore prema podršci Tomaševiću računajući na svibanjski trijumf u Zagrebu.
Tomaševićevo "ne" doživljeno je kao bacanje koplja u trnje. Po SDP-u, zagrebačka ljevica će se, umjesto protiv Bandića i HDZ-a, boriti međusobno jer tipuju na isto biračko tijelo. S jedne strane, to je doista tako, ali je s druge strane novi predsjednik SDP-a Peđa Grbin dobio novi povod za provjetravanje u Zagrebu. Koliko ga je iskoristio vidjet ćemo kad objavi SDP-ove izborne liste.