IVO BIĆANIĆ (70)

Odlazak zadnjeg humanista među domaćim ekonomistima: bio je često protiv struje, uvijek na strani naroda

Lijevo orijentiran, bio je pobornik porezne progresije, velik protivnik svake ideje o poreznoj uravnilovki

Dr. Ivo Bićanić

 Boris Kovacev/Cropix

Teško je živjeti u sjeni poznatog oca, pogotovo kada su i otac i sin iste struke, k tome obojica duboko uronjeni u humanistički aspekt znanosti. Rudolf Bićanić, otac, osnovao je na vrhuncu svoje znanstveničke karijere Zavod za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva, koji se danas smatra zametkom Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Njegova knjiga "Kako živi narod", objavljena 1936. kapitalno je djelo ekonomista koji poznaje život na terenu. Spoznaja da "tri četvrtine svih Hrvata nemaju kreveta, kao i njegov zaključak da "svi oni, koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane" te je godine teško odjeknula u hrvatskoj javnosti.

Rudolfov sin Ivo Bićanić, koji je preminuo u svojoj 71. godini, što znači prerano, mnogima će ostati u sjećanju kao jedan od posljednjih, ako ne i zadnji humanist na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Četrdeset godina predavao je studentima makroekonomiju, svoje široko znanje dijelio je s kolegama i studentima na sveučilištima u Oxfordu,. Washingtonu, Budimpešti i Zürichu. Do kraja života ostao je vjeran lijevom krilu ekonomske znanosti.

Veliki kritičar hrvatskog poreznog sustava

Bio je veliki kritičar hrvatskog poreznog sustava koji je smatrao "primitivnim" i, zbog prevelike oslonjenosti na PDV koji je smatrao procikličnim, lošim financijskim alatom kojim se ne može voditi nikakva politika razvoja.

Njegova teza kako "siromašni cijelu plaću potroše u dućanu, a bogati samo jedan mali dio, pa je toga relativno porezno opterećenje PDV-om manje imućnih mnogo veće od onih koji su imućni", bila je često citirana u raspravama o mogućim scenarijima poreznih reformi. Lijevo orijentiran, bio je pobornik porezne progresije, velik protivnik svake ideje o poreznoj uravnilovki. Takav dosljedan stav u domaćim stručnim krugovima, pogotovo na matičnom fakultetu, nije mu tijekom zadnjih godina rada donio mnogo prijatelja.

U posljednje vrijeme, nakon odlaska u mirovinu 2016. godine, svoj interes je usmjerio prema modalitetima ekonomskog rasta, smislu permanentne utrke za "što boljom" statistikom (koju je često smatrao nehumanom) i uzrocima koji su hrvatsku doveli do razočaranja u promjenu sustava, koja niti nakon tri desetljeća nije dovela do konvergencije spram razvijenih zemalja.

Pogrešna politika države

Bićanić je smatrao da kapitalizam u Hrvatskoj nikada nije uspio generirati stope rasta iz uspješnog razdoblja socijalizma. Za to nije krivio kapitalizam, jer sam je bio pobornik slobodnog tržišta, nego pogrešnu ekonomsku politiku države, kao i traljavost u provedbi po njemu ionako prečesto spominjanih reformi, kojima se davno izgubio smisao.

U medijima bio je jedan od najoštrijih i najoriginalnijih kritičara vladinih ekonomskih politika, neovisno o ideološkom predznaku pojedine vlade čiju je politiku ocjenjivao. Nikad bez argumenata, često protiv struje, ponekad staromodan, uvijek na strani naroda. Kao i njegov otac, jasno je vidio granicu između imućnog, privilegiranog i siromašnog dijela nacije i bili su mu jasni mehanizmi političke ekonomije koji bi doveli do podizanja kvalitete života najugroženijih slojeva.

Na posljednjim zagrebačkim izborima javno je, kao član stručnog savjeta, podržao zeleno-lijevi blok okupljen oko platforme Možemo! čiji je dotadašnji rad procijenio kao najavu prihvatljivog ponašanja i načina upravljanja i kada dođu na vlast. Bio je voljan s njima podijeliti "bogato iskustvo življenja u neurbaniziranom dijelu grada koji je često zanemaren".

Kraj života dočekao je u Vukomeričkim goricama, okružen knjigama, na "seoskom imanju s konjima i psima", sve donedavno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2022 20:35