Nevjerojatan petodnevni pothvat (uz logističku potporu sisačkih kolega) skidanja kape zvonika Sisačke katedrale, bez ijedne ozlijeđene osobe u siječnju 2021. godine, bio je pothvat zagrebačkog JVP-a koji se posebno istaknuo. Mišljenje je to domaće vatrogasne zajednice, koja ih je u srijedu na Dan vatrogasaca nagradila za Najpothvat u vatrogastvu 2021. godine.
Marko Adamčić (42), Alen Hertl (30), Josip Vađić (35), Ivo Frančešević (45) i Mario Kušt (37) odradili su taj posao. Za jedan od najizazovnijih zadataka nakon potresa u Sisku odabrani su jer svi imaju iskustva u radu na visinama, pomoću užadi i gurtni.
Toranj tamošnje katedrale bio je sasvim uništen, a morala se skinuti kapa zvonika. Trebalo je žurno djelovati. Nijedna druga služba nije se usudila preuzeti opsežan zadatak pa je proslijeđen vatrogascima.
Da je došlo do jačeg podrhtavanja, mogla se desiti nova tragedija.
- Bila je to komplicirana i opasna operacija. Dok smo bili gore, stresao je potres od 3 Richtera. Ali više ne znaš je li podrhtavanje od kranske dizalice koja ima određene vibracije ili potresa - ispričali su Jutarnjem listu lani.
Najmlađi Alen vatrogasac je tri godine, ali ima najviše iskustva na velikoj visini. Radio je održavanje zagrebačke katedrale na dijelovima koji su bili ispucani i prije potresa. Prvo su njega i kolegu zvali nakon zagrebačkog potresa 22. ožujka kad je južni toranj katedrale pao, a sjeverni napukao. Radio je tada na 108 metara visine.
- Nije me strah, navikne se čovjek. Da nema straha ne bi se ni odradilo kako se spada. Strah je dobar jer se dvaput osiguraš, triput provjeriš.. Završio sam tečaj za spašavanje iz dubina i visina, s 18 sam išao na slobodno penjanje - rekao je Alen.
U Sisku su radili tri dana u fazama, krenuli su 8. siječnja. Nakon svakog dana bi sjeli i napravili analizu kompletnog stanja i plan za idući dan.
- Naš dan je počinjao u 6 sati i trajao je do noći. Ali tada nije završavao i naš radni dan. Radili smo i do 22 sata jer smo crtali, gruntali, tipkali se međusobno. Kako bi netko došao doma, legao u krevet i pala mu neka ideja na pamet - ispričao je Frančešević.
Zvonik je bio težak 9800 kilograma i s križem visok 20 metara. Prvo su osigurali kameni dio zvonika da bi mogli što sigurnije raditi na samom vrhu tornja koji je drven iznutra, sav izvitoperen i truo otprije. Potres ga je dokrajčio.
- Tri dana pripreme za pola sata posla. Nas petorica morali smo se osigurati, ali nismo imali za što jer je sve to u zraku. Sami smo se vezali za jedan kran koji nam je služio kao bungee jumping, ako krene padati, mi se doslovno bacamo jer nema drugog osiguranja - objasnio je Kušt.
Intervenciju su dovršili 11. siječnja. Zadovoljni su jer nisu dodatno ništa oštetili, nitko nije ozlijeđen, a bitno je da nisu oštetili ni opremu. Jesu li se bojali, pitali smo ih.
- Doza straha mora biti. Ako straha nestane, znači da vaša čula ne funkcioniraju kako treba i idete preko granice sigurnosti. Mi se stalno uvježbamo da prevladamo strah. Mi pod njime moramo moći normalno raditi, baš zbog silnog iskustva i pripreme. Sve se svodi na obuku i ponavljanje. Kad visite s tornja, prva pomisao je - što se može desiti? Možda je sprava neispravna, što ako pukne, a vi ste na silnoj visini? Ali konstantan rad, povjerenje, sigurnost da je oprema ispravna i uvježbavanje su dobitna kombinacija - ispričao je Frančešević, a ostali potvrđuju. No, iako su vrlo racionalni i na zemlji, ne treba se zavaravati. Radi se o iznimnom psihičkom i fizičkom naporu.
- Ja sam se tek nakon dva dana opustio, tad sam tek osjetio da sam se vratio u normalan život - iskren je.
- Svaki pas se boji pucnja, a kad lovačkog psa izdresiraš, možeš pucati kraj njega koliko hoćeš. To je ista stvar. Nikome nije ugodno na visini na užetu, ali kad se uvježbaš i znaš da si siguran, onda ti je to sasvim normalno - dodao je uz osmijeh Kušt.