Jednu posebno mračnu fazu preživjela sam uz pomoć mobitela koji je moje dijete držalo u rukama. Drugačije nije išlo. Bilo je ljeto, bile smo same na moru i ja sam bila jako bolesna. Kad sam konačno ozdravila, u polusnu iz kojeg sam se jedva budila ugledala sam svoju djevojčicu kako, posve zadovoljno, igra nekakvu igricu, tipkajući brzinom svjetlosti, posve nesvjesna da bi, da joj je mama dobro, trebala biti na plaži, učiti skakati na glavu, loviti rakove i izlaziti iz mora tek kad joj poplave usta i smežuraju joj se prsti.
Grižnju savjesti koja me obuzela poznaju samo roditelji. Nadljudskim snagama ustala sam iz kreveta, uzela taj mobitel i zauvijek ga spremila daleko od nas obje. Od nje jer je doista premala za bilo kakvu ovisnost o ekranu. Od mene zato što mi...