Na radno mjesto u NATO-u Kolinda Grabar Kitarović došla je nakon što joj je kolega ukazao na natječaj u The Economistu. U dva je navrata ponudila Jadranki Kosor, za njena posjeta SAD-u, da je spremna vratiti se u Hrvatsku i staviti se na raspolaganje stranci, no odgovor je bio - šutnja. Shvatila je da u tadašnjem HDZ-u više ne računaju na nju. Kosor će kasnije ispričati drugu verziju, da je Kolinda Grabar Kitarović, mimo njezina znanja, pregovarala o transferu u NATO, a da je bio red da obavijesti hrvatsku premijerku. Obavijestila je samo novog hrvatskog predsjednika, Ivu Josipovića.
Oglašena pozicija u The Economistu bila joj je krajnje zanimljiva, radilo se o visokoj poziciji u Bruxellesu, a sam posao izrazito ju je privlačio, jednako kao i mogućnost rada u NATO-u. Ali, prvo je trebalo riješiti što će biti s veleposlaničkim mjestom, sigurno najznačajnijim za hrvatsku diplomaciju, onim u Washingtonu. Kolinda Grabar Kitarović bila je krajnje razočarana i kap koja je prelila čašu potekla je kad joj je Ministarstvo poslalo tajnicu koja nije govorila ni riječ engleskog jezika. U dva kruga NATO nije izabrao kandidata, a kada je natječaj raspisan treći put, Kolinda se javila. Nitko niije znao, osim njezina supruga, a nije obavijestila čak ni majku koja je često dolazila u Washington. Ipak, bilo joj je čudno što Kolinda uporno ponavlja znanje iz francuskog jezika.
Bez veze
U NATO-u nema, kako to mi odavde razmišljamo, veza i protekcija. Nije moguće samo tako nekog nazvati i založiti se za sebe, pa radilo se i o veleposlanici. Iako je Kolinda imala niz preporuka važnih ljudi, šefova diplomacija europskih država i visokih dužnosnika američke administracije, to nije bilo presudno, jer je prvo trebalo proći oštru selekciju s jakim protukandidatima. Sam odabir vrlo je komplicirana procedura gdje se provjerava sve i svašta, po kriterijima koji su čvrsto utvrđeni u NATO-u. Dakle, na tako visoko mjesto nije moguće doći a da ne budu zadovoljeni brojni kriteriji. Dobila je posao.
Naoko, u njezinu životu sve je izgledalo pravolinijski i uspješno, od vremena kada je počela s diplomatskom službom, postala ministrica vanjskih poslova pa veleposlanica u Washingtonu i na kraju pomoćnica glavnog tajnika najmoćnije vojno-političke organizacije na svijetu. Ali, u stvarnosti ništa nije išlo baš posve glatko, osim ovog posljednjeg radnog mjesta u Bruxellesu.
U NATO-u se Kolinda brzo snašla. Često ističe da je osoba koja ne dijeli ljude po spolu, etničkom, vjerskom ili drugom podrijetlu te da su joj jedini kriteriji sposobnost i ljudske karakteristike osobe. Nova pomoćnica Andersa Fogha Rasmussena brzo se snašla u labirintu zgrada u NATO-ovu velikom selu. Oduševljeno kaže da su radni uvjeti bili sjajni, a sama atmosfera među zaposlenima još bolja.
“Među zaposlenima vlada solidarnost i jedini je motiv obaviti posao, a to mi je odgovaralo. S posebnim sam entuzijazmom prihvatila jaki tempo, stalna putovanja, često u Afganistan. U toj napaćenoj zemlji NATO se bavi među ostalim i školama, uvođenjem interneta, poboljšanjem položaja žena i bez obzira na sve probleme neki je napredak ipak vidljiv”.
‘U Afganistanu, toj napaćenoj zemlji, NATO se bavi i školama, uvođenjem interneta, poboljšanjem položaja žena i bez obzira na sve probleme, neki je napredak ipak vidljiv’, kaže Kolinda Grabar Kitarović
Do kasno u noć
Tijekom svakog službenog posjeta Afganistanu uvijek je posjećivala hrvatske vojnikinje i vojnike, koji su svaki put za nju pripremali čobanac i roštilj. “To je već postala tradicija.”
Kolindina bivša uprava za javnu diplomaciju zapošljava stotinjak ljudi, a kada je došla na čelo tako velikog aparata, trebalo je poduzeti neke poteze da se uprava racionalizira i modernizira. Grabar Kitarović imala je iskustva jer je i prije bila na čelu velikog aparata, kao što je ministarstvo vanjskih poslova.
“Mnoge sam poslove prebacila na sebe, navikla na snažni tempo rada. Kult rada i individualne odgovornosti ionako vladaju u NATO-u, gdje nema fiksnog radnog vremena i radi se od jutra do kasno u noć.”
I NATO-u je odgovaralo da je u vodećoj hijerarhiji uspješna žena, jer ipak je riječ o vojnom savezu gdje dominiraju muškarci. Mjesto je to velike moći, gdje se odluke donose uvijek iza strogo zatvorenih vrata, a sektor javne diplomacije za savez je bio izuzetno važan. Kolinda je od početka uspostavila dobru suradnju s glavnim tajnikom, Dancem Rasmussenom, za kojeg je rekla da je odličan menadžer koji sa svim zaposlenicima ima izrazito pozitivan stav. Isto tako Rassmusen je imao vrlo dobro mišljenje o njoj, tvrdeći da je vrijedna, pouzdana, sposobna i domoljubna. Pedantni prvi čovjek NATO-a, koji nikada za vrijeme svog mandata nije ni minutu zakasnio na posao, ostvario je dobru suradnju s Hrvaticom koja je imala dugogodišnje diplomatsko iskustvo.
Ured pomoćnice glavnog tajnika, u kojem je radila svega jedna tajnica, bio je “Hrvatska u malom”. Grabar Kitarović izložila je mnoge predmete koji su je podsjećali na Hrvatsku, između ostalih i vukovarski vodotoranj. Govorila je da joj je normalno da na neki način i predstavlja Hrvatsku, jer ionako svi u NATO-u naglašavaju kako nema malih država i malih doprinosa.
Poziv iz Zagreba
U jednom trenutku, nakon ulaska Hrvatske u EU, Kolinda Grabar Kitarović razmišljala je i o mjestu šefice ureda Europske komisije u Zagrebu jer je to vidjela kao mogućnost povratka u Hrvatsku i kao prigodu da s te pozicije utječe na usmjeravanje reformi u Hrvatskoj. Ali je na to mjesto postavljen veleposlanik Branko Baričević.
“Moje životno iskustvo pokazalo je da etičko vodstvo najprije znači biti dosljedan sebi. Da se prema drugima ponašaš kako želiš da se oni ponašaju prema tebi, s dostojanstvom i poštovanjem, bez obzira na etničko, vjersko ili socijalno porijeklo”, tvrdi Kolinda i voli citirati američkog novinara i diplomata Edwarda R. Murrowa, utemeljitelja moderne javne diplomacije: “Za biti uvjerljiv treba biti vjerodostojan, za biti vjerodostojan treba biti iskren”.
A onda je došao poziv iz Zagreba. Kada su početni razgovori odmaknuli, dala je naslutiti svojim kolegama u NATO-u da se o tome razgovara. Nudili su joj produljenje ugovora na još jednu godinu, što je bilo neuobičajena procedura. Ali i dokaz da je NATO očito bio vrlo zadovoljan svime što je radila. Oni koji su je odgovarali da prihvati ponudu HDZ-a tvrdili su da se stranka još nije profilirala, da je teret prošlosti velik, a da će i njoj stavljati pod nos da je bila jedna od suradnica bivšeg premijera koji je u Remetincu. Isto tako, s potpunim pravom, njeni su joj prijatelji govorili da se u Hrvatskoj neće cijeniti njena međunarodna karijera, jer to za običnog Hrvata ne znači mnogo. A oni koji su je nagovarali da se odluči na kandidaturu s pravom su govorili da je ipak “novo lice”, jer dugo nije u zemlji, da nema prevelike terete iz prošlosti i da stranka ne može naći boljeg kandidata od nje.
Foto: Krešimir Žabec
Uvijek je bila vjerna
S Tomislavom Karamarkom u kasno proljeće prošle godine bila je sve češće na vezi. Kada se u Hrvatskoj pročulo za mogućnost da se Kolinda vrati, bilo je odmah svih mogućih kombinacija. Neki su u njoj vidjeli opasnu konkurenticu sve moćnijem Karamarku, koji je držao sve poluge u HDZ-u. Neki su smatrali da će, ako prihvati kandidaturu, solirati i pokazati da je daleko umjerenija nego njezin stranački šef koji je već iskazao tvrdo desničarenje.
Kada smo je pitali kako će lavirati između svih tih stavova, odgovorila je da će inzistirati na onome što je na neki način okosnica i “Tuđmanova” i “Karamarkova” HDZ-a. Jasno je dala na znanje da se neće ograditi od današnjeg HDZ-a i naglasila da je uvijek bila vjerna stranci.
Iz Bruxellesa je pažljivo pratila sve što se događa u Hrvatskoj i znala je tko su još rezervne varijante. Kako su svi redom otpadali, u svibnju je došlo vrijeme za konačnu odluku.
Grabar Kitarović službeno je otputovala u Afganistan, a Tomislav Karamarko došao je u Bruxelles na sastanak pučana. Dogovor je bio da se tamo nađu, ali je Kolinda kasnila zbog nekih problema u prijevozu iz Afganistana. Šef stranke je za javnost gotovo nestao na dva dana, a u HDZ-a su u to vrijeme bili toliko tajanstveni da se nije mogla čuti nijedna informacija. Pa ni ta hoće li se u Bruxellesu naći Karamarko i Grabar Kitarović i konačno dogovoriti kandidaturu.
“Da, našli smo se”, potvrdila je tada još uvijek pomoćnica glavnog tajnika NATO-a i dogovor je zadnjih dana svibnja bio sklopljen. Lakše nego što se očekivalo.
Velikih zahtjeva Kolinda Grabar Kitarović nije imala. Od Karamarka je tražila da sastavi svoju ekipu za kampanju, a kompromis je bio šef kampanje Miro Kovač, iskusni diplomat, također bez utega na leđima.
Foto: Damjan Tadić/CROPIX
Počelo je loše
Kovač je dugo vremena radio u diplomaciji, bio je u Parizu gdje je i doktorirao na Sorbonni, zatim je obavljao dužnost šefa diplomatskog protokola. Kao i Kolinda, odlično govori jezike i snalazi se u svijetu visoke politike. Bio je i veleposlanik u Berlinu, u presudnim godinama za hrvatski ulazak u EU i učinio brojne napore da se održava dobar kontakt s utjecajnom kancelarkom Angelom Merkel. Nijemci su bili više nego zadovoljni hrvatskim veleposlanikom, pa iako je bio hadezeovac, Zoran Milanović mu je ponudio mjesto veleposlanika u Poljskoj. Na kraju se Kovač odlučio za povratak u zemlju i postao međunarodni tajnik HDZ-a te preuzeo Kolindinu kampanju. U jednom se trenutku činilo i da će biti smijenjen, kada su kola gotovo išla nizvodno, ali je stranački vrh čvrsto stao uz njega.
Počelo je loše. Bolje bi se reklo, kilavo. Prvi televizijski nastup Kolinda Grabar Kitarović imala je na televiziji s voditeljem koji je bio osuđen za dilanje droge. Odmah poslije toga gostovala je kod Stankovića, ali ne baš sjajno. Njezin tim u početku je djelovao kao raštimani orkestar, a stranački tračevi su govorili kako na Trgu žrtava fašizma postoje dvije struje. Kao po običaju, kalkuliralo se da je Karamarku svejedno hoće li Kolinda pobijediti ili ne, ali je onda stranački šef presjekao te priče i čvrsto stao uz kandidatkinju HDZ-a. Istovremeno je Grabar Kitarović funkcionirala sve bolje, jurila po cijeloj Hrvatskoj i oni koji su sve to prošli tvrdili su da je fizički izuzetno izdržljiva. Ljudi su je primali prvo s iznenađenjem, kasnije s odobravanjem, pa su vijesti s terena bile povoljne. A ankete, ono naše čudo neviđeno, pokazivale su znatnu prednost iskusnog Josipovića. Na samom početku kampanje iz Kolindina se stožera govorilo kako je predsjednik nervozan, a kandidatura liječnika Milana Kujundžića nije baš previše brinula stranački vrh. Činilo se da je “Josipovićev igrač”, što je Kujundžića strašno razljutilo.
U samom finišu kampanje Kolinda Grabar Kitarović bila je potpuno spremna za konačni duel s Josipovićem. Iako su diletantska ispitivanja javnog mišljenja i dalje pokazivala znatnu prednost Ive Josipovića, u Kolindinu stožeru bili su uvjereni da to nije točno. I pokazalo se da su bili u pravu. Onda je na scenu opet stupio čovjek iz sjene, Milijan Brkić i primijenio već toliko puta iskušanu taktiku da se na biralište dovuku svi kojima srce tuče za HDZ. Teret Milanovića pokazao se istovremeno težim za Josipovića nego teret Sanadera za Kolindu Grabar Kitarović.
U fotelji predsjednice
“U pobjedu, u pobjedu”, orilo se na Kolindinim skupovima, a nakon prve runde u govoru pred zapaljenim hadezeovcima pokazala je ne samo govorničku vještinu, već i snagu da je kvalificirana za fotelju predsjednice države.
Zapravo, bila je to, uz sva podmetanja kakvih u sličnim kampanja uvijek ima, jedna ravnopravna bitka između dvoje kvalitetnih političara kojih se Hrvatska ne treba stidjeti. A Hrvatska je izabrala prvu predsjednicu.