RIMSKI UGOVORI

‘Okrugla‘ obljetnica najveće veleizdaje u našoj povijesti: Kako je Pavelić predao Italiji dobar dio Hrvatske

Ustaše su dale Dalmaciju sa Splitom i Šibenikom te otocima kao i Gorski kotar u ‘posjed‘ Mussoliniju
Ante Pavelić potpisuje Rimske ugovore
 Roger-Viollet via AFP

Prošlo je točno 80 godina. Bio je sunčani i sparni 18. svibnja 1941. godine, možda je prošlo kakvih 15 minuta nakon što je otkucalo podne na obližnjem zvoniku kada su, pompozno, iz neke pokrajnje sobice u veliku dvoranu velebne renesansne Palače Venecija (Palazzo Venezia) na istoimenom rimskom trgu, sjedištu Fašističke stranke, (gdje su ih očekivali predstavnici dviju delegacija - Kraljevine Italije i nedavno uspostavljene marionetske ustaške tvorevine NDH) ušli talijanski “duce” Benito Mussolini i ustaški “poglavnik” Ante Pavelić.

Na masivan stol posred dvorane, vižljasti i strogi Duceovi pobočnici, prvo su podastrli iscrtanu geografsku kartu hrvatskog dijela Jadrana, a potom pred dvojicu "poglavara" stavili Ugovor, koji su njih dvojica točno u 12 sati i 30 minuta i potpisali. Kasnije će taj dokument dobiti naziv "Rimski ugovori", a bio je to čin najvećeg veleizdajničkog poteza u hrvatskoj povijesti, a tom lakonskom banalnošću zločinačkog udvorništva ustaše su dale Dalmaciju sa Splitom i Šibenikom te otocima kao i Gorski kotar u "posjed" Italiji. I to oni koji su sebe lažno smatrali "hrvatskim domoljubima" koji su "uskrisili" hrvatsku državu, a koje i danas, u naletu povijesnog revizionizma, neki u Hrvatskoj žele opravdati i rehabilitirati kao "borce za hrvatsku stvar".

Učinili su to servilno i izdajnički - rasprodajom hrvatskog tla i stanovništva (podsjetimo da ni Međimurje nije bilo u sastavu avetinjske fatalne NDH nego je prepušteno Mađarskoj). Od osnivanja ustaške države, koja se izvaljala iz blata i prašine s vojničkih čizmama njemačke okupatorske soldateske, nije prošlo niti 38 dana, a od dolaska ustaškog vođe Pavelića i osnivanja prve vlade NDH prošlo je još i manje - 32 dana. Toliko je ustašama trebalo da "potvrde" svoje hrvatstvo, ali i sluganstvo onima koji su ih doveli na vlast.

Negdje oko pola milijuna Hrvata na području, kako stoji u ugovorima - koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska) - poklonjeni su tim jednim Pavelićevim potpisom fašističkoj Italiji, koja je bila saveznik NDH i koja je time konačno zadovoljila svoje apetite zbog "nerealiziranog" do kraja Londonskog sporazuma iz 1915. godine kada je Italiji obećana cijela istočna, hrvatska, obala Jadrana, kao tadašnja nagrada za pristupanje Antanti.

image
Ante Pavelić potpisuje Rimske ugovore
Roger-viollet Via Afp

Usto, područje koje je formalno bilo u sklopu NDH na potezu Vinica - Plitvička jezera - Plješivica - Čabar - Prenj - Troglav bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, a ni na ono malo mora što joj je preostalo - nije smjela imati ratnu mornaricu. No, ni to nije sve - iz "riznice" NDH plaćano je 200 tisuća talijanskih vojnika koji su ušli na to područje, a financijski teret cjelokupne civilne talijanske administracija išao je na, cinički govoreći, teret "poreznih" obveznika NDH. Ima i još - Rimskim ugovorima NDH se obvezala da će postati kraljevina, a mladi monarh Tomislavo secondo (Tomislav II.) bit će talijanski vojvoda od Spoleta i Aoste iz dinastije Savoia koji, eto, poklopilo se, nikad nije došao preuzeti ponuđenu mu Zvonimirovu krunu iz ruku Pavelića, a dobio je u Hrvatskoj nadimak "princ špageti". Time su se, prema memoarima Glaise von Horstenaua, sprdali i Nijemci, ali i partizani koji su ga, kaže nam talijanski povjesničar sa Sveučilišta u Trstu Federico Tenca Montini, prikazali na jednoj karikaturi kako Mussolini vuče kralja preko Jadrana, a on se ne da govoreći "neću u NDH, jer tamo ima partizana".

Prema dnevnicima grofa Galeazza Ciana, Mussolinijeva ministra vanjskih poslova, Pavelić je prvi Italiji nudio personalnu uniju ili da im Talijani daju kralja! Treba reći da je Pavelić u pregovorima o razgraničenju s Italijom, koji su počeli već u travnju 1941., u prvim susretima u Tržiću (Monfalcone) nudio Dubrovnik, Knin, Drniš te Hvar, Brač za Split. Dakle, pola milijuna Hrvata je odmah izloženo brutalnoj asimilaciji - od zabrane školovanja na hrvatskom jeziku, isticanja bilo kakvih nacionalnih simbola do nasilne talijanizacije imena i prezimena. Na sve to Pavelić je 21. svibnja kazao kako se u uspostavi "države" - doprinijela i koja žrtva.

- Nu narod, koji nije kadar podnijeti žrtve, nije kadar niti živjeti - kazao je lakonski Pavelić.

Iako je u razgovorima nastojao Talijanima dati do znanja da mu svojim prevelikim teritorijalnim zahtjevima "rade o glavi", a hrvatski povjesničar Nikica Barić, valjda u nekakvo opravdanje tog čina, kaže kako je "vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji", što nalikuje traženju slamke spasa za neoprostiv čin predaje čistog hrvatskog etničkog i kulturnog prostora fašističkoj Italiji. Kao da su Rimski ugovori podnošljivi jer se moglo proći i gore, čime se zapravo daje legitimitet jednoj marionetskoj, kvislinškoj, a u svojoj srži rasističkoj i zločinačkoj tvorevini koja je bila dio nacističke mašinerije holokausta te u vlastitoj ubogoj zlomišljatosti - genocida nad Srbima (nekoliko dana prije Rimskih ugovra, ustaše su u Glini u tamošnjoj pravoslavnij crkvi pobili 300 Srba) i Romima, kao i nad hrvatskim antifašističkim domoljubima.

A navodi, koje često ističu branitelji ustaške NDH, kako su nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine Rimski ugovori proglašeni ništavnima, što bi u takvoj interpretaciji trebalo značiti da se oni i zanemare, kao da samog potpisivanja nije ni bilo (kada se potpisivalo teško da su ustaše pretpostavljale takav "rasplet" događaja) iako je vraćanje Dalmacije, kao i ostalih okupiranih i uzetih hrvatskih dijelova (Istra, Rijeka, Zadar, Međimurje) svojim odlukama i međunarodnim ugovorima omogućila "partizanska" strana. Tenca Montini napominje kako je nakon početka rata priča o divljaštvu ustaša - koja je i imala svoje temelje i u nizu tradicionalnih predrasuda prema "istočnjacima" - nudila fašistima priliku u prilici. - Kaos koji je nastao ustaškim zločinima nad nehrvatima omogućio je Talijanima da se predstave ne samo kao okupatori, što su zapravo bili, nego kao i čuvari kolikog-tolikog reda. Poticali su mračne težnje određenih segmenata lokalnog stanovništva te su opravdali vlastitu nazočnost konstatacijom da "mi nismo nametali rat, nego mir između naroda koji su prirodno skloni bratoubilačkim sukobima", kaže Tenca Montini.

U svom radu "Pravi aspekti i političke posljedice Rimskih ugovora 18. svibnja 1941.", dr. sc. Vladimir Đuro Degan piše kako njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop "nije bio voljan Italiji dopustiti prevelik utjecaj u NDH, a izjašnjavao se i protiv hrvatsko-talijanske personalne unije". Taj čvor je presjekao sam Hitler koji je 22. travnja izjavio da je "Njemačka politički nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporučio je direktne pregovore Rima s Pavelićem".

Njemački ambasador u NDH Glaise von Horstenau opisao je u svojim dnevničkim zapisima od 30. svibnja 1941. Talijane kao lopuže "od kojih nisu bili sigurni ni prozori i prozorski okviri, čak ni zahodske školjke (!), sve što je bilo jestivo odnijeli su na samom početku. Makarondžije se i inače ponašaju nevjerojatno. Zbog straha od Hrvata vojnici uopće ne ispuštaju pušku iz ruku; čak i na pričest idu s oružjem. Istina, mržnja je pučanstva prema Talijanima neviđenih razmjera. Ako je Talijan postao predmet najvećeg prezira, za njemačkog vojnika vrijedi upravo suprotno. On uživa najveći ugled koji se može zamisliti", napisao je von Horstenau.

Tenca Montini smatra kako je Rimskim ugovorima nisu bili "oduševljeni" ni nacisti jer su opravdano pretpostavljali da bi jedan takav potez mogao ugroziti Pavelića i NDH. - Davanjem Italiji najvažnijeg dijela obale diralo je u samu bit legitimnosti nove vlasti. Ako su ustaše bili branitelji hrvatskih nacionalnih interesa i izraz hrvatske državotvorne čežnje - kao što neki govore i danas - kako objasniti situaciju u kojoj je znatan dio hrvatskih teritorija ostao izvan granica NDH, a u njoj je bilo područja na kojima gotovo nije bilo Hrvata? Ova činjenica, nastavlja talijanski povjesničar, evidentno je moćno poticala partizanski nacionalni program, koji se, među ostalim, temeljio na uključenju u Novu Jugoslaviju svih okupiranih teritorija i onih koji su i prije, poput Rijeke i Istre, bili "izvan" hrvatskog ili jugoslavenskog prostora. Ovakav je program postizao je i popularnost i u patriotskim krugovima koji nisu gledali na komunizmu sa simpatijom. Nije, stoga, nimalo slučajno da se u Hrvatskoj antifašistički pokret bio najrazvijeniji baš u Dalmaciji, odakle se i širio u druga područja. Montini smatra da su Rimski ugovori bili najveći poticaj za NOB u Hrvatskoj.

Alexander Korb, predavač na Katedri za modernu europsku povijest na Sveučilištu u Leicesteru autor zapažene knjige "Im Schatten des Weltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941. - 1945." (U sjeni svjetskoga rata: masovno nasilje ustaša protiv Srba, Židova i Roma u Hrvatskoj 1941. - 1945.), kaže kako su Nijemci tada bili vrlo sumnjičavi jer Italija nije bila previše transparentna u pogledu svojih ciljeva.

- Bilo je puno sumnjičavosti na njemačkoj strani zbog talijanske "izdaje" koja je dovela do njezina ulaska u Prvi svjetski rat na savezničkoj strani. S njemačkog stajališta nije bilo smisla antagonizirati Hrvatsku aneksijom Dalmacije. Kao posljedica ugovora, Hrvati, otuđeni od Italije, počeli su se stavljati na stranu Nijemaca. Talijani su, izgubivši prvobitnog saveznika, počeli podržavati Srbe. Tako je NDH postala mjesto hladnog rata između Italije i Njemačke - precizirao je Korb.

Kada se radi o odnosu Trećeg Reicha prema NDH i režimu Ante Pavelića, Korb će podsjetiti da su u početku Nijemci željeli da neovisnom Hrvatskom upravlja HSS. Kao i u drugim europskim državama (Slovačka, Rumunjska, Mađarska), oni su preferirali autoritarne ili konzervativne pokrete nad radikalima, radi stabilnosti, ali i zato što su tada mogli zaprijetiti konzervativcima da će ih zamijeniti radikalima ako ne ispune njemačke zahtjeve, poput deportacije Židova. Odbijanjem HSS-a da formira vladu, Njemačka nije imala drugog izbora nego surađivati ​​s ustašama, ali njihovi radikalni postupci pokazali su opravdanu početnu skepsu Nijemaca.

- Njemački diplomati znali su da su ustaše teški partneri, ali pokušali su riješiti situaciju kakva je bila. Njemačka je vojska, međutim, prezirala ustaše kao one koji su izazvali partizanski ustanak, ali su se trebali plašiti da se doista bore. Njemački časnici bili su zgroženi činjenicom da će se njemačka krv proliti zbog problema koje su ustaše prouzrokovale. Odnos Nijemaca i ustaša neprestano je išao nizbrdo i bio je do 1944. godine rastrgan. Glavni problem bio je taj što su Nijemci pristali na ustaški cilj protjerivanja Srba iz NDH, ali ne i na metode. Ali nije bilo "mirnog" načina etničkog čišćenja, a ustanci su bili logična posljedica. Nijemci su od početka bili preslabi da bi spriječili antisrpsko nasilje. Kad su počeli vršiti pritisak na ustaše da progone Srbe nesmrtonosnim metodama (poput prisilne asimilacije i stvaranja Hrvatske pravoslavne crkve) bilo je prekasno i građanski rat se nije mogao zaustaviti. Glatkiji, iako ne bez sukoba, bio je genocid nad Židovima, koji su ustaše i Nijemci proveli zajedno, kaže Korb.

No, unatoč tomu što je čisti hrvatski kraj udvornički poklonio onima koji su provodili nasilnu dehrvatizaciju, što ustaše i njihovi današnji apologeti nisu mogli ne znati, Pavelić je u svom govoru, nakon Ugovora, bio posve besraman, napominjući da "ne može valjano i dobro živjeti narod u državi, koja nije oblikovana. Ja sam uspostavio krunu kralja Zvonimira. Ona je danas nosioc hrvatskog državnog suvereniteta. Time je obnovljena velika i slavna hrvatska prošlost. Nu, ne samo radi prošlosti i slave, nego i radi hrvatske narodne i državne slobode!(..) Zvonimirova je kruna za sva vremena najveći jamac suvereniteta, vrhovništva NDH, jamac naše potpune narodne i državne nezavisnosti. Ja sam ponudio, da ju nosi vojvoda Savojski jer sam znao, da je najdostojniji. O tome će se svi uvjeriti. To je prihvaćeno".

Bizaran je i podatak da je Pavelić nakon bijega u Argentinu, s bivšim profašističkim srpskim političarem i nekadašnjim premijerom kraljevine Jugoslavije Milanom Stojadinovićem, igrao šah te u pauzama također crtao karte te je i tada velikodušno predao u toj podjeli, ovog puta “Stojadinovićevoj izbjegličkoj viziji” Srbije - Dubrovnik i Pelješac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. listopad 2021 20:12